Kad pospreme lutke i kocke, krpene žirafe i magarce, kamione i bagere u kutije, skinu se u pidžame, operu zube i uvuku se pod pokrivače, kad im odgajateljica poželi laku noć i ugasi svjetlo i samo još blijedi mjesec sja kroz široke prozore, mališani još neko vijeme pripovijedaju o svojim tatama.
“Moj tata je doktor”, kaže Ivana. “Ima bijelu kutu i lijepo miriše, a ako si dobra i ne plačeš kad ti pregledava grlo, on ti da crvenu lizalicu.”
“Moj tata nosi brkove i kožnu jaknu i vozi crni motor”, reče iz kreveta u kutu Goran. “Nekad i mene pusti da vozim.”
“Moj tata je lovac”, oglasi se pustolovni Roko. “On lovi lavove i tigrove i slonove u Africi.”
“Moj tata živi u velikoj kući kraj mora, a tamo je i jedna soba samo za mene, igračke s kojima se samo ja smijem igrati i klavir koji samo ja smijem svirati”, javi se na kraju i mala Marta zijevajući.
Djevojčice i dječaci iz domova za napuštenu djecu često prije spavanja pričaju ovakve nekakve nevjerojatne priče o očevima ili majkama koje nikada nisu upoznali. Da bi se obranili od samoće i čemera što pritiskaju njihova majušna srca, izmišljaju roditelje što su bolji, pametniji i ljepši od onih koji su ih ostavili, a koji će jednog bijelog dana, bez izuzetka, na kraju svih priča, doći po njih, nasmiješeno ih zagrliti, uzeti za ruku i odvesti kući.
Mala djeca i mali narodi čine jednaku stvar, pomislio sam nekidan čitajući u Slobodnoj Dalmaciji intervju s arheologom i povjesničarom Nikolom Jakšićem, koji je nakon mnogogodišnjeg posvećenog istraživanja srednjovjekovnih kamenih ulomaka nedvosmisleno zaključio kako nikad nije živio nijedan hrvatski knez po imenu Višeslav. Sve je u vezi toga Višeslava veoma mutno, a ni egzistencija drugih naših, takozvanih narodnih vladara nije bogzna kako izvjesnija. Upravo kao što nesretni mališani u splitskom Maestralu i u zagrebačkom domu u Nazorovoj izmišljaju mame i tate, i Hrvati imaju svoje nacionalističke fantazije o plemenitom Držislavu, hrabrom Tomislavu, pobožnom Krešimiru, velikodušnom Trpimiru i drugim mudrim, visokim, naočitim, srčanim i dobrostivim hrvatskim kneževima i kraljevima. Imaginirali smo sretnu povijest s vladarima našeg roda i imena, srednjovjekovnim očevima nacije, ne bismo li nekako potisnuli da očeve pravo nismo ni upoznali, da smo smo bijedna, napuštena siročad koju nitko nije želio ni volio.
Nije li i smiješno i ganutljivo kako su od jednog kratkog i ne naročito jasnog natpisa na jednoj krstionici nađenoj u Veneciji ozbiljni i učeni profesori konstuirali cijelu povijest kako je tu bio jedan Višeslav, pod kojim smo se mi Hrvati svečano zakleli Isusu Kristu, odričući se drevnih staroslavenskih vjerovanja u šumske bogove, jezerske vile i demone vatre. Ili kako se od samo nekoliko krnjih latinskih zapisa, koji se i ovako i onako mogu protumačiti, došlo do Tomislava, njegove raskošne krunidbe u Livanjskom polju i slavne pobjede nad Mađarima. Do detalja se sastavio životopis jednog velikaša koji možda nije ni postojao, pa su ga stoljećima nakon njegove smrti još i slikari naslikali, s čvrstom, četvrtastom bradom, namrštenim čelom, zlatnom krunom i mačem u mišićavoj desnici, na bijelom arapskom konju, u blistavom čeličnom oklopu, okruženog podanicima što su, redom kao i on, jahali rasna grla i bili čisti, začešljani i imali sve zube.
Da su moćni hrvatski vladari zaista i postojali, oni pouzdano ne bi bili takvi. U sentimentalnim žanrovskim pripovijestima kralj sa svitom obično prolazi cestom između zrelih usjeva, a žeteoci se znojnih lica uspravljaju i razdragano mu mašu i šalju poljupce. Jedno se dijete čak osmjeli da Tomislavu odnese kitu mirisnog poljskog cvijeća. U naravi, međutim, mnogo je vjerojatnije da bi se musavi i gologuzi seljaci razbježali kao miševi i vireći iz blatnjavog vrbika čekali da voljeni vođa prođe. Ako bi se i našao tkogod glup da reče: “To je kralj naše krvi”, netko bi mu razumno poklopio: “E, nabijem i tebe i njega”.
Ako je u srednjem vijeku netko vladao, ako ste tada pred nekim muškarcem pokorno padali na koljena, taj je naprosto morao biti sociopat, ili okrutni nasilnik, ili podmukli spletkar, ili i jedno i drugo. Kralj je bio bezobziran gad koji će vam uzeti kravu, silovati maloljetnu kćer i šutnuti vas nogom dođete li ga preklinjati da se smiluje. Jer po tome on upravo i jest vladar, sva njegova vlast dolazi isključivo iz gole sile, iz njegove odvažnosti da potegne teški mač i njime klepi po šiji drugog čovjeka, pa se s krvavim sječivom osvrne po prostoriji i ljubazno upita ima li još tkogod da se ne slaže s njegovim mišljenjem i njegovim nebeskim pravom na krunu.
Mislite li da su Zoran Milanović i Tomislav Karamarko loša vlast, trebate znati da su i jedan i drugi mila majka za takozvane narodne vladare otprije dvanaest stoljeća. Puk je u svoje vrijeme vjerojatno mrzio i Petra Krešimira Četvrtog i ćaću mu Stjepana Prvog više nego što je ijedan od nas mrzio Ivu Sanadera ili Jadranku Kosor, a ni Petar Krešimir Četvrti ni Stjepan Prvi nisu se zbog toga uzrujavali. Narodni vladari nisu se trudili svidjeti narodu, obećanjima se umiljavati glasačima. Ne znamo mnogo o njima, ali sasvim je nesumnjivo da ni Tomislav ni Držislav nisu ni glumili da su socijalno odgovorni i milosrdni, pa gradili bolnice, škole i fontane, dijelili državne mirovine i stipendije siromašnoj, a bistroj djeci. To da su bili kneževi i kraljevi sretnijima i bogatijima je činilo samo njih same i retardirane nastarije sinove koji su ih nasljeđivali, a nakon što su otišli, jer su ih svrgnuli tuđinski vladari, može biti da je narodu bilo lakše živjeti. Pod takozvanim je okupatorima represija popustila i nameti su bili manji.
Dugo se vjerovalo kako je vlast naše krvi i imena bolja od vlasti koja govori tuđim jezikom, ali danas, nakon četvrt stoljeća neovisne Hrvatske, s velikim pouzdanjem možemo reći kako je to bila samo glupa nacionalistička fantazija. Jedan je Tomislav u desetom stoljeću porazio Mađare, da bi se drugi Tomislav u dvadeset prvom Mađarima prodao, a i jedan i drugi to su uradili samo za svoj račun. Ako koji od njih nikad nije živio, nemamo za čim žaliti. Nije nam to baš nikakav gubitak.