Protiv “kaste na vlasti” (“foteljaša” i “uhljebâ” u domaćoj varijanti), protiv “terora političke korektnosti” i u govoru i u djelovanju, protiv “ljevičarske dominacije kulturom” - plima novog populizma jezdi Zapadom, u svome ekskluzivnom fundamentalizmu zrcalna ofenzivi fundamentalizama na Bliskom i Srednjem istoku.
Liberalizam, u svojoj tolerantnoj, čak inkluzivnoj varijanti - ekonomskoj, političkoj, diskurzivnoj - surfao je na kresti razmaha potrošačkog društva, čija se ideologija mogla svesti na parolu “troši i daj drugima da troše”. Funkcionirala je bez većih potresa, omogućujući svakoj generaciji standard veći nego prethodnoj, kroz pet dekada poslije drugoga svjetskog rata, u Evropi od Marshallova plana do ekspanzije Evropske unije, te u izvanevropskim članicama G7 i njihovim trgovinskim satelitima na obima obalama Pacifika. Sve dok gica nije stigla na kolica: kada je financijska kriza u Sjedinjenim Državama Amerike, po zakonu spojenih posuda svjetskoga kapitala, detonirala strukturalnu ekonomsku krizu koja se već nazirala (ponajprije kroz smanjenje zaposlenosti i njezino pretvaranje iz pouzdane i relativno trajne u prekarnu, nepouzdanu, sve nedohvatniju), ali do 2008. nije poprimala dramatične razmjere. Ne toliko svojim intenzitetom, jer je poslije 1945. već bilo recesija, koliko svojim trajanjem: umjesto dotad uobičajenih štucaja koji bi potrajali godinu-dvije, zapravo nikada pune tri, ovaj put je poprimila točno biblijske razmjere, sedam godina, onoliko koliko je predvidio Josip Ramzesu tumačeći san o sedmorim mršavim kravama. Židovski obrazac tu se nije iscrpio: sedam godina je bilo dovoljno da se srednjoj klasi plamenim slovima, kao suvremeni “mane- tekel-ufarsin”, ukaže najstrašnija židovska kletva: imao, pa nemao.
Štednja je u ekonomskom i političkom vokabularu potisnula potrošnju, uspaničivši srednju klasu: oduzela joj je perspektivu imovinske sreće (pravo na sreću i danas figurira u paradigmatskom Ustavu Sjedinjenih Država Amerike), nametnula joj je ular restrikcija i odricanja. Kriza ju je isprepadala nagrizanjem prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, s perspektivom da će se ti osigurači socijalnog mira raspršiti kao pljeva na vjetru. Navela ju je da ono kapitala što se zateklo u njezinim rukama, na računima ili pod posteljinom u ormaru, stisne za još crnje dane, da uspori, a mjestimično i posve zaustavi, onaj kružni mehanizam potrošnje, potražnje, ponude i proizvodnje na kojemu kapitalističko društvo održava ravnotežu kao na biciklu - naime, samo dok se kotači kreću.
Sebičnost je izbila u prvi plan, kao i u svakoj krizi ljudskih odnosa (obiteljskoj, grupnoj, društvenoj, epohalnoj…), našavši svoje diskurzivne ventile i svoju političku artikulaciju.
Populizam je termin, iskopan iz poklada suvremene povijesti, koji je nadjenut toj artikulaciji, kako bi se u jednu ladicu posložili neki međusobno ipak različiti registri (“folderi”) s ne baš istovjetno raspoređenim pojavama (“fajlovima”). Zgodno je obuhvatiti istom kategorijom Trumpa i Kaczyńskoga, Faragea i Grilla, čak - u stvaralačkom uzletu klasifikacije - i Al-Bagdadija, eventualno Putina… Da, svima je njima karakteristika da ih slijede oveće ili uistinu velike mase puka, populusa koji populizmu daje ime, laosa (ne: demosa) po kojemu se zovu laici. Možda ih objedinjuje i čežnja za kruhom i igrama koja se pokazala gravitacijskom silom i pogonskim gorivom populizma još u antičkom Rimu. Možemo li im pripisati neku ideološku shemu, ili barem zajedničku ideju (sebičnost nije ideja nego nagon, “protiv” nije ideja nego stav)? Veoma teško, pa nijedan pokušaj nije urodio iole uvjerljivim rezultatom. Ne, populizam jamačno jest fenomen, kriza mu je evidentan katalizator, ali on nije ideologija. Može generirati pokrete ali nije pokret sam po sebi. Stoga - i kada se rađa višekratno kroz povijest na istome mjestu, odnosno istodobno na više različitih mjesta - ne mora imati iste razloge i iste posljedice.
Imigracija je crni bauk populizma, razjaruje onu sebičnost koja populizam prožima i snaži. Sama pomisao da s nekim treba dijeliti, da mu treba omogućiti smještaj, dati decentnu mogućnost zaposlenja (ako ga se ne želi utjerati u kriminal), izaziva vibraciju onog dijela genetskog patrimonija koji dijelimo s kurjacima, izrazito ljubomornima na svoj zalogaj čak i onda kada pokolju daleko više ovaca nego što mogu proždrijeti ili ugrabiti. Težnja za stjecanjem, panika pred oskudicom, pa i krvožednost pritom, nisu samo ljudske osobine - ljudskost se iskazuje tek u oblikovanju pravne norme koja kurjačku proždrljivost kodificira. Atavistički užas pred poljskim vodoinstalaterom, ili pred bruxelleskim birokratom koji će nam sadistički oteti sir s vrhnjem (samu gastronomsku srž nacionalnog identiteta, hej!) folklorni je aspekt realnog straha - a realni strah rezultira realnom agresijom i u inteligentna štakora. Imigracija je u tom sklopu snažan detonator, ali ne i razlog.
Internet se pokazao novim instrumentom populizma, penetrantnim i integrativnim. Njegova integrativnost, isprepletena s populizmom, donijela je novo (i, po mom mnijenju, varljivo) proljeće idealu izravne demokracije, dakle one u kojoj svaki građanin podjednako sudjeluje u donošenju političkih odluka. Talijanski PoKret 5 zvjezdica - koji bi, da su izbori sada, nedvojbeno preuzeo vlast u Italiji - za svoj “Marš na Rim” ne koristi željeznice i kamione, poput fašista prije nešto više od devet desetljeća, nego Internet i na njemu Mrežu, a u njoj neki browser. Kandidature se lansiraju preko weba, raspravljaju se kroz društvene mreže, glasa se preko PoKretova websitea. Pri prebrojavanju glasova treba vjerovati za to namijenjenom programu: da glasanju mogu pristupiti samo pripadnici PoKreta, da nijedan od njih ne može glasati više od jednog puta, da su glasovi prebrojeni točno. Ključna osoba nije predsjednik ili glavni tajnik, pa te funkcije nema. Ključna osoba je, zapravo, vlasnik tvrtke koja daje tehničku podršku, jer ona je kritična točka e-provedbe izravne e-demokracije. Tvrtka je Casaleggio Associati, pa je “guru” PoKreta bio Gianroberto Casaleggio, fantast i manipulator, a nakon njegove smrti tvrtku je - a time i njezin politički utjecaj - naslijedio sin Davide Casaleggio, uspostavivši tako svojevrstan e-feudalizam (Dioklecijan je, suočen s ekonomskom krizom i padom proizvodnje, problem riješio privremenim vezivanjem poljodjelskog proizvođača za zemlju - pa se taj tehnički provizorij pretvorio u milenij i pô feudalizma, u smislu ekonomske motivacije poticajniji od robovlasništva, ali po cijenu i one spolno i imovinski ograničene demokracije koju je iznjedrila antička civilizacija). Umjesto Velikog Brata imamo e-gurua koga nitko ne bira, čak ni ne potvrđuje na izborima. Poput dječaka koji jedini u susjedstvu ima loptu, pa je on po vlastitom izboru centarfor jer o njegovu vlasništvu ovisi sama mogućnost igre, vlasnik platforme, križanac kapitalista i informatičara, funkcionira kao spiritus movens populizma. Političku liniju više ne daje novinar (poput nekadašnjeg urednika i komentatora Benita Mussolinija kroz Popolo d’Italia prije stotinjak godina, na izvorištu populističkog pokreta, fašizma, transformiranog zatim u režim, po kojemu se kategorijalno određuje svaki eventualni fašizam), nego bloger, u konkretnom slučaju bijesni komičar Beppe Grillo, i sam u nekim momentima podvrgnut Casaleggiovoj cenzuri. Pri glasanjima u načelu nema kvoruma (tj. primjenjuje se ono što smo nekada zvali “Kardeljev kvorum”: glasaju prisutni, pa koliko ih jest da jest, ovaj put na mreži na Mreži a ne u prostoriji). A verifikacijsko povjerenstvo ne postoji.
Novinarstvo, koje je i bez Interneta znalo nerijetko izdati svoju obavezu provjeravanja činjenica, u populističkoj invaziji Interneta više kao da ni nema te obaveze. Poput režimskih novina i radiostanica (koje su barem imale izliku da rade pod pritiskom prijetnje), poput partijskih ili parapartijskih glasila (koja imaju lažnu izliku da se zauzimaju za ideale, npr. da “lažu za domovinu”, da ponovim ne baš sretnu formulaciju), građani-novinari koji ordiniraju po blogosferi, ne osjećaju potrebu za verifikacijom: što na umu, to na drumu. Olakotna okolnost: obično su bezgranično uvjereni u istinitost svojih pretpostavki, opravdanost svojih stavova, njihovu korisnost po naciju i čovječanstvo. Otegotna okolnost: nema paranoika koji svoju fiksaciju ne smatra ne samo realnom, nego sudbinskom. Naravno, postoji publika, koja može prihvatiti tvrdnje kao vjerojatne (ili barem plauzibilne) činjenice a stavove kao relevantne. Iz te publike se regrutiraju “hejteri” po “komentarima”, tako unosnima vlasnicima portala zbog broja klikova koji generiraju cijenu oglasa. Jedna od karakteristika populizma - kojemu zamah daje strah, a strah je notorno iracionalan - jest iracionalnost u prihvaćanju teza, od teorija urote, do vjere u nevjerojatno buduće zlatno doba nakon eliminacije protivnikâ. Po tom obrascu djeluju, na primjer, internetski korifeji onoga što se u anglosaksonskom vokabularu zove “alt-right” (alternativna desnica), kivna na tradicionalne konzervativce više nego na ljevicu (osim arhiomrznutog feminizma), baš kao što je komunistička ljevica dvadesetih štajgala na socijaldemokrate žešće nego na naciste. Nije stoga čudno da su među najžešćim pobornicima Donalda Trumpa kyberbukači poput Mila Yiannopoulosa ili Mikea Cernovicha, zastupajući u suštini iste rezone i isto povjerenje u Trumpa kao i Ku-Klux-Klan - ali ti mladići ne pale križeve na proplanku nego potpaljuju kroz web. Po zakonu velikih brojeva, među kybernautima se nalazi dovoljna kritična masa za praćenje njihovih harangi. Ta je masa uvjerena da je Yiannopoulosovo izbacivanje s Twittera akt arogancije prestravljene ljevičarske diktature protiv stamenoga prakticirajućega katolika a ne higijenska mjera zaštite ocrnjenih ljudskih prava; uvjerena je da je ono što njih dvojica pronose istina a ne glasina.
Glasine su, na primjer, na Internetu zadobile novu brzinu i nov opseg obuhvata, nepojmljiv u prethodnim razdobljima. Za lansiranje glasine dovoljan je jedan zlonamjeran pojedinac, angažirani “hejter”, s time što njegova glasina ne ostaje više ograničena kapacitetom kafanskog društva (društvene mreže “daju riječ milijunima imbecila”, odrezao je nedugo prije smrti Umberto Eco). Protokole sionskih mudraca je Nilus izmislio 1903. kao opis navodnoga “Židovskog plana globalne dominacije”. U epohi tiskane komunikacije bio je potreban kapital za njihovo masovno plasiranje: Henry Ford je financirao tiskanje 500.000 primjeraka. Danas su dostupni besplatno ili po beznačajnoj cijeni, nude ih Amazon, Jew Watch, Archive.org i još stotine websiteova na engleskome i inim jezicima. Na to nije presudno utjecala činjenica da su Protokoli sionskih mudraca dokumentirano i argumentirano raskrinkani kao krivotvorina, pa ni da su poslužili u pripremi holokausta. Opažamo samo ono što smo spremni prihvatiti, čak percipirati. Tražimo potvrde za ono što već vjerujemo. Jalov je posao jurcati za glasinom po Internetu i suzbijati je argumentima: “opovrgavanje lažne glasine samo usredotočuje na nju pozornost ljudi”, tvrdi Sunstein.
Utjecaj populističkih ideja ne treba podcijeniti, čim dobivaju masovnu podršku u kriznim periodima, odnosno na kriznim područjima. Budući da nema čvrstu ideološku shemu, da je populizam više u sferi metode nego sadržaja, njegova sudbina nije a priori određena, ovisi o okolnostima i o kapacitetima vođe koga populistička plima izbaci na krestu vala, a zatim i o njegovoj sposobnosti balansiranja na kresti. Zbog toga je bilo populizama koji su kliznuli u autoritaran režim, a i onih koji su se rasplinuli kad bi kriza popustila, omogućivši da se tenzije opet balansiraju kroz tradicionalne stranke unutar dijalektike višestranačkog parlamentarizma. Autoritarnih režima populističke provenijencije bilo je pod različitim barjacima, i crnima i crvenima, ponegdje na rubu i zelenima, ali mahom eminentno nacionalnima i kada su se kitili internacionalizmom - jer se puk htio konstituirati kao realna snaga nacije, prozivajući elitu da se prodala: Petru, Pavlu, Đavlu, Moskvi, Washingtonu, Bruxellesu… - u svakom slučaju “drugome”, “našem neprijatelju”. Pritom je - usputna i nebitna primjedba - fascinantan postotak vođa iz prvih useljeničkih generacija ili etničkih manjina, koji su izrastali u predvodnike nacionalističkog etatizma većinske, odnosno nove nacije, pokazujući da kompleks nesigurnog pripadanja jača stečenu odanost. Populizam je, naime, i na vrhu i na dnu dobrim dijelom čedo nesigurnosti koja djeluje kao rezonantna kutija straha.
Drugi je bitan, često neizbježan argument populističke retorike: kada svjesna ili podsvjesna pojedinačna slabost ište pripadnost kao nadomjestak osobne afirmacije, kada se traži zajednički identitet u raznolikome mnoštvu, kada nema sigurnosti u determinirajući sadržaj vlastitog identiteta, kao spas se nalazi alteritet spram kojega će se vlastiti poželjni identitet odrediti negativno (u poznatom primjeru: “…hvala Bogu, ni Židovka ni Srpkinja…”, prije toga “ni tolomaš ni mađaron” itsl.).
Mržnja, iskazana makar kao govor mržnje (verbalno predvorje “čišćenja”), stoga se javlja kao vezivno tkivo mnogih populizama. Rođen u krizi, naviknut da nevolju vidi kao kaznu, odgovornost će lakše podnijeti ako je pripiše drugome, obrednu purifikaciju će usrdnije provesti ako purificira “svoj prostor” “čisteći” ga od drugoga, poganoga, kao ne-pripadnika svoje denominacije (rodne, nacionalne, vjerske, stranačke, klupske…).
Povijest populizma zbog svega navedenoga silno je šarena - a i duga, ako kriterije proširimo. Možemo se vratiti u I. stoljeće prije Krista pa se baviti populizmom braće Grakha, Gaja Marija, Julija Cezara, napokon Oktavijana Augusta. Možemo se zadovoljiti izletom u XVIII. stoljeće kada Marat izdaje novine programskog naslova L’Ami du Peuple (Prijatelj puka). Na našim prostorima kao začetnika suvremenog populizma možemo mirne duše navesti Karla Luegera, osnivača austrijske Kršćansko-socijalne stranke, federalista, antisemita, popularnoga bečkoga gradonačelnika, koji je inspirirao austrijske populističke kancelare Engelberta Dollfussa i Kurta Schushnigga (pod kojim je austrijski populizam kliznuo u austrofašizam), a poslije rata se regenerirao kroz zaokret Slobodarske stranke Austrije pod Jörgom Heiderom. Hrvatska republikanska seljačka stranka odgovara kriterijima populizma, a njezin vođa Stjepan Radić jamačno je obrazac populističkog vođe. Francuski populizam možemo pratiti po neprekinutoj poratnoj liniji Pierre Poujade, Jean-Marie Le Pen, Marine Le Pen. Talijanski poratni populizam procvao je poslije pada Berlinskog zida, u idejnoj konfuziji, a njegovi su glavni predstavnici u prošlih dvadesetak godina bili pitoreskni tajkun Silvio Berlusconi i još pitoreskniji autonomist Umberto Bossi, koji su većinu tog razdoblja bili zajedno na vlasti, pa je tako Italija bila prva članica G7 pod vodstvom populista (što nije pridonijelo dojmu o njezinoj ozbiljnosti, napokon). Engleski populist Nigel Farage dao je - ne štedeći lažne glasine - onaj stručni dodir po vagi koji je Ujedinjeno Kraljevstvo na referendumu izbacio iz Evropske unije (što pokazuje kako se ponekad odvratnim sredstvima mogu postići valjani rezultati, ne po Engleze, doduše, nego po ostatak Unije). U Latinskoj Americi broj populističkih pokreta (poput još ključnih konstitucionalizma u Meksiku ili justicijalizma u Argentini) i “karizmatičnih” populističkih vođa veći je nego u Evropi: Lázaro Cárdenas je dao dugotrajan pečat Meksiku a Juan Domingo Perón Argentini, Getúlio Vargas i “Lula” da Silva vodili su Brazil, Victor Páz Estensoro Boliviju itd. Vladavina Fidela Castra na Kubi počela je kao tipičan populizam blizak meksičkome, a tek pod pritiskom Washingtona castrizam se približio Sovjetskom Savezu (kao i Naserov arapski nacionalistički populizam u Egiptu, uostalom). U Sjedinjenim Državama Amerike nezaobilazan je George Wallace, četiri puta guverner Alabame, pa tajkun Ross Perot. Obojica su u nekim elementima ozbiljni prethodnici Donalda Trumpa, kandidata Republikanske stranke u kojoj je populizam prodro još znatno ranije kao “Tea Party”.
Sadašnjost populizma markantna je i u Americi i u Evropi. Nije zanemariva ni u Aziji: Tajlandom i iz izbjeglištva drma tajkun Thaksin Shinawatra, a na Filipinima vlada kao ustavno izabrani predsjednik Rodrigo Duterte, koji kombinira populističku retoriku s naglašeno terorističkim metodama. Tipični primjeri u Americi su Evo Morales, nedavno umrli Hugo Chávez itd., a osjetne šanse da postane najmoćniji populist na vlasti ima Donald Trump, koji se služi cjelovitim arsenalom populističkih metoda. U Evropi falangu nacionalističkog populizma predvode madžarski premijer Viktor Orbán te predsjednik poljske Stranke prava i pravde Jarosław Kaczyński, bivši premijer, koji je sada odabrao poziciju jakog čovjeka u sjeni, po uzoru na Augusta, odnosno Cosima de’ Medicija.
Orbán je, u ovom trenutku, najeksponiraniji primjerak populizma na vlasti, političar koji je bio kadar dobiti referendarnu podršku stanovništva na tvrdnji da bi udomljenje 1300 imigranata (na deset milijuna stanovnika Madžarske) “prekrojilo etnički, kulturalni i religijski identitet zemlje”. U normalnim uvjetima neki bi se desetmilijunski narod stidio priznati da je 1300 siromašnih došljaka kadro izmijeniti njegov identitet, da mu je identitet tako krhak, i etnički, i kulturalni, i religijski. Unutar populističke paradigme to nije priznanje mekuštva, nego ponosna obrana “čistoće”. Štoviše, oholo zastupanje vjerske pripadnosti u oštrom kontrastu s evanđeoskim učenjem, univerzalnošću Katoličke crkve i poukama njezina magisterija, počev od pape Frane. Lakmus bezobzirnosti madžarskog populizma, nacionalnoga i etatističkoga, u Hrvatskoj očitava INA.
Trump je ovih dana jezičac na vagi: njegova eventualna pobjeda na američkim predsjedničkim izborima u utorak značila bi trijumf populizma u privredno i vojno najsnažnijoj državi na Zemlji. Njegova najava da “ne zna hoće li” priznati rezultate ako pobijedi Hillary Clinton nož je u rebra američkome sustavu, koji se bazira i na fair playu (Al Gore je priznao pobjedu Georgea W. Busha i kad je dobio milijun glasova više od pobjednika, i kad je pobjeda bila u nekoj mjeri rezultat prevara u Floridi, gdje je guverner bio Bushov brat Jeb). Stabilnosti ne pridonosi njegova najava da će, pobijedi li, dati zatvoriti protukandidatkinju Hillary Clinton. PolitiFacts.com, internetski projekt novina Tampa Bay Times, redovito “provjerava utemeljenost tvrdnji kongresnika, Bijele kuće, lobbysta i interesnih grupa”. Posljednjih mjeseci je ulovio u laži Trumpa više puta nego pripadnike svih ostalih kategorija zajedno - ali to nije utjecalo presudno na podršku koju Trump uživa. Nije bitno laže li i vara (npr. kad je riječ o saveznom porezu), bitno je vide li ga kao opoziciju establishmentu (zato se dio republikanaca vjernih establishmentu distancirao od Trumpa, dok demokratski protivnici establishmenta, koji su podržavali Bernieja Sandersa, ne žele podržati Hillary Clinton, makar to značilo Trumpovu pobjedu).
Establishment je - u Sjedinjenim Državama baš kao u Francuskoj, Italiji, Austriji, a u posljednje doba i u Njemačkoj - univerzalni neprijatelj populizma. Establishment je, po populističkoj optici, zaštitnik svakog zla: imigranata, terorista (Trump je optužio Obamu da su on i Hillary Clinton prouzročili antiamerički terorizam), poreza, socijalne države itd. Tea Party (Čajna stranka) se tako nazvala jer se pozvala na “Bostonsku čajanku”, idealni početak američke revolucije: bacanje čaja prispjeloga iz Engleske u more u bostonskoj luci kao prosvjed protiv plaćanja poreza Kruni, pozivajući da se na sličan način odrekne pravo Uniji (USA) da ubire porez po Državama. Trump je njihov heroj zato što je godinama izbjegavao plaćati porez i nije se dao uhvatiti u škripac kao Al Capone. Sukob između populizma i establishmenta je, zapravo, sukob dvaju poimanja demokracije i u sferi odlučivanja i u sferi brige za socijalni mir - populističke posve sebične, kakva je bila do New Deala, odnosno drugoga svjetskog rata u Evropi, te konsocijativne kroz preraspodjelu minimalnog dijela društvenoga brutoproizvoda (u Evropskoj uniji do 1 posto) u korist slabijih, potrebitijih, manje razvijenih. Populisti smatraju da razlog konsocijativnoj solidarnosti nije veća harmonija, nego bogaćenje “kaste”: birokrata i političara tradicionalnih stranaka, kako konzervativnih tako i socijaldemokratskih, odnosno liberalnih.
Fašizam je bio najčešći potomak populizma nakon velike krize 1929-1932. Nije rečeno da će to biti i ovaj put, iako populizam ponovno vadi u prvi plan rasističke i šovinističke teze protiv “drugoga” - ali još nema fašističkoga “svetog trojstva”: narodnog pokreta utjelovljenoga u jednoj partiji pod jednim vođom. Populizam, i kad ne klizi u fašizam, niječe tezu po kojoj je slobodno ono društvo u kojemu punu slobodu uživaju sve manjine, u kojemu se skrb za najslabije i najranjivije ne svodi na okrajke milosrđa, nego se provodi kao trajna orijentacija, solidarno financirana iz poreza. Malverzacije fiskalnim prihodima, korupcija, arogancija birokratskog aparata itd. tjeraju vodu na mlin populizma.