S kupljanje povjerljivih informacija i njihova cirkulacija živo su zanimale Marina Držića koji je dolazio u kontakt s nekoliko najpoznatijih špijuna njegova vremena. Osobno je poznavao Miha Bučinića koji je više od tri desetljeća u prvoj polovici XVI. stoljeća špijunirao iz Dubrovnika najprije u korist Venecije, a onda za bečke Habsburgovce.
Držić je dobro poznavao i plemića Marina Zamanju, čovjeka koji ga je preporučio grofu Rogendorfu kod kojega je bio komornik. Zamanja je godinama bio doušnik za interese njemačko-rimskog cara Karla V., kojemu je iz Dubrovnika prenosio tajne informacije o turskoj vojsci.
Špijunaža nazvana drugim najstarijim zanatom na svijetu u renesansi, kao i danas, doživljavana je kao nečasna djelatnost. Čim je 1545. stupio u službu Austrijanca Christofa von Rogendorfa, s kojim je jednom putovao u Beč a drugi put u Carigrad, Marin Držić je i osobno ušao u špijunsko grotlo svoga doba. Njegov poslodavac bio je, bez sumnje, uključen u tadašnju obavještajnu mrežu.
Razočaran Habsburgovcima taj austrijski grof i sin slavnog borca protiv Turaka, pokušavao je svoje agentske usluge najprije ponuditi upravo Turcima, da bi na kraju svršio kao rashodovana špija u službi francuskoga dvora. O Držićevim izravnim obavještajnim poslovima nije sačuvano mnogo dokumentarne građe. No, sasvim suprotno bilo je sa špijunskim šifriranim dopisima njegova poznanika Miha Bučinića, od kojih bi se mogla sastaviti čitava jedna knjiga.
Ipak, neki dijelovi Držićevih urotničkih pisama koja je 1566. pisao Cosimu I. Mediciju prema stilskim i sadržajnim karakteristikama tipični su renesansni špijunski memorandum. U tim pismima Držić opisuje dubrovački slučaj nekog firentinskog špijuna, u stvari trgovca Miniattija kojega je skupina dubrovačkih vlastelina u njegovom vlastitom stanu usred Dubrovnika pretukla te ga na silu privela u gradski zatvor, odakle ga je vlada trajno protjerala iz grada.
Iz arhivske građe o tom Miniattiju jasno je da je taj Držićev poznanik bio u Dubrovniku višestruki obavještajac koji je radio za nekoliko zapadnih naručitelja. Čini se da je Firentinac u jednom trenutku količinom svojih informacija o kretanju turske vojske neoprezno opasnosti izložio dubrovačke interese. Kad su turski poslanici na to upozorili Dubrovčane, Talijan je odmah napadnut, uhićen, a onda i zauvijek prognan.
Držić je u svom pismu Cosimu smatrao da je progon tog čovjeka bio nepravedan jer mu je bilo nejasno kako bi čovjek koji je svojim informacijama štitio kršćansku, dakle zapadnu poziciju, mogao usred katoličkog Dubrovnika biti nepoželjan. Držićeva zgađenost nad tim paradoksom proizlazila je iz njegovog stava da su tadašnji dubrovački vladaoci, premda su u vanjskim deklaracijama bili odani zapadnim vrijednostima, u praksi zbog straha i vlastite zatucanosti, redovito štitili političku poziciju turskog renesansnog džihada.
Dubrovnik kao najjužniji hrvatski grad bio je u renesansi zajedno s Venecijom glavna operativna baza španjolske i zapadne špijunaže, iz koje su stizale glavne informacije o snazi turske vojske, o njihovom kretanju i njihovim ratnim namjerama u središtu Europe, na Jadranu i na obalama Sjeverne Afrike. Veći dio ovih špijuna lociranih u Dubrovniku bio je financiran iz Madrida i Milana, a kasnije i iz Napulja.
Tajne izvještaje oni su dobivali iz Turske preko Krfa, a onda su ih preko Dubrovnika prenosili u Veneciju, odakle su ovi, najčešće veleposlaničkom poštom, stizali na cilj u različite rezidencije Karla V. ili su bili usmjeravani prema dvoru Filipa II. u Madridu, ili su ih namjenjivali Habsburgovcima u Beču.
Prema vjerodostojnim statistikama može se pretpostaviti da je u tom špijunskom renesansnom lancu, kojemu je Dubrovnik bio najvažnijom karikom sredinom XVI. stoljeća, samo u španjolskoj službi bilo uposleno oko 300 agenata, od kojih je polovica bila trajno smještena u Carigradu. Najstarija vijest o nekom španjolskom špijunu na Levantu koji je imao kontake s Dubrovnikom dolazi iz 1532. i odnosi se na nekog Anguelma koji je preko Dubrovnika i Albanije trebao krenuti na istok kako bi na islamskom području organizirao kršćansku pobunu.
No, špijunske djelatnosti u Dubrovniku bile su još starije pa je Venecijanac Andrea Donŕ, kad je 1509. poslom došao u Dubrovnik, konstatirao da u tom gradu "postoji veliki broj onih koji se mogu nazvati exploratori". Među njima je svakako bio neki danas nepoznati Dubrovčanin koji se 1501. na tajne dopise Venecijancima potpisivao kao amico fidel. Agentske poslove u to je vrijeme obavljao za Veneciju iz Dubrovnika neki Firentinac Giacomo Zulian koji je od 1516. do 1524. toliko radio na svojim šifriranim tekstovima da mu je sin kasnije za očevu marljivost još dugo dobivao godišnju penziju od 100 dukata. U Dubrovniku se špijunažom bavio i albanski humanist Marino Becichemo, inače rektor na gradskoj školi.
Od svih dubrovačkih špijuna najaktivniji je bio spomenuti Miho Bučinić. Rodio se 1479., a od 1522. nekim brigantinom redovito je slao zapadnim dvorovima povjerljive informacije o stanju u Carigradu. Najprije je radio za neke venecijanske posrednike, da bi kasnije prešao u službu Habsburga. Tada je zbog dubrovačkih strahova od Turaka bio lišen plemstva, zavazda prognan, a sva mu je imovina oduzeta.
S bratom Pavom živio je u Gradisci, gradiću nedaleko Palme kod Trsta. U Gradisci ga je Marin Držić u proljeće 1546. posjetio kad je ondje bio na proputovanju u društvu s grofom Christofom von Rogendorfom, kojega je samo pet godina kasnije ovjekovječio u liku vazda pijanog i zaljubljenog Uga Tudeška u komediji "Dundo Maroje". Tom prilikom špijuni su razmijenili neka pisma.
U svojoj politici koja je još u renesansi nazvana raguziniranjem, Dubrovčani su pokušavali cirkulacijom tajnih informacija pomagati svim zaraćenim stranama. Svima osim Venecijancima jer njima informacije nisu prosljeđivali nego su ih namjerno zaustavljali. Doduše, samo s jednom iznimkom i to upravo za vrijeme Držićeva života 1558., kad je dramatičar bio napisao tragediju "Hekuba", a kad su Dubrovčani odlučili da im je korisno tajno obavijestiti venecijanske vlasti o nekom opasnom kretanju turske flote. Nisu ni Venecijanci bili spremni pomagati Dubrovčanima obavještajnim podacima nego su koristili svaku priliku da njihovu dvostruku političku orijentaciju izvrgavaju ruglu.
Sve to nije ih sprječavalo da svoju špijunsku mrežu u Dubrovniku još više učvrste, pa su ondje redovito imali čitav niz uglednih konfidenata u samom vrhu vlasti. Ti špijuni za novac su im prepisivali i poštom slali šifrirane službene izvještaje dubrovačkih ambasadora. Poznato je da je neki Nikola Gundulić u razdoblju između 1499. i 1514. slao Venecijancima tajne poruke za koje inače pouzdani mletački kroničar Sanudo kaže kako baš i nisu bile točne te još dodaje da su uvijek bile malo zastarjele. U Veneciju je iz Dubrovnika slao tajne izvještaje kancelar Marco da Reggio, zatim plemići Nikola Bunić i Bernardo Gundulić, a čini se da je isto u mladosti radio s Mljeta književnik i opat Mavro Vetranović, u starosti Držićev prijatelj i književni učitelj.
Od svih talijanskih gradova najviše građe o renesansnoj špijunaži ipak se sačuvalo u arhivima Firence. Tu su u Državnom arhivu pronađeni autografi Držićevih urotničkih pisama. Moglo bi se reći da je moderna špijunaža utemeljena upravo u firentinskoj renesansi. U arhivskim zbirkama toga grada sačuvani su brojni izvori koji još u XIII. stoljeću spominju gradske činovnike koji su imali nadgledati rad špijuna, pa su ih nazivali deputati super spiis. Vojvoda Lorenzo Medici, inače pjesnik, u svom rukopisu Cronica s kraja XV. stoljeća spominje neke "ispioni e chancellieri segretissimi".
Špijunaža je u Firenci naročito ojačala za vladavine Cosima I. Medicija, kojemu je Držić uputio svoja pisma, a koji se u nekoliko zakonskih akata potrudio tom starom zanimanju vratiti dignitet. Cosimo, kojemu je Marin Držić pisao svoja urotnička pisma, angažirao je mnoge beskrupulozne plaćenike koji su ne jednom i to bez mnogo ustručavanja likvidirali sve neugodne političke protivnike.
Poznato je da su Cosimovi tajni agenti usred Venecije ubili više puta neke neugodne vojvodine protivnike i disidente. Tadašnji su upućeni suvremenici cijenili špijunski sustav koji je stvorio Cosimo Medici, što se najbolje vidi iz jednog zapisa učenog tiskara Alda Manuzzija mlađeg, koji je vladara hvalio, s obzirom na dobar kadrovski izbor povjerljivih i snažnih osoba kojima je jedini zadatak bio istraživati neprijateljeve poteze, predviđati mu tajne zamisli, ali i osluškivati raspoloženje vlastitog naroda.
Aldo Manuzzi, koji je s Dubrovnikom njegovao vrlo bliske veze, hvali Cosima jer mu nikad nije bilo teško potrošiti znatna sredstva kako bi dobio što kvalitetnije informacije o svojim protivnicima. Poznato je da je u 1561. godini Cosimova blagajna odvojila 40.000 dukata kako bi se platili troškovi vlastitih špijuna. Aldu Manuzziju, dok govori o špijunskoj mreži koju je razvio adresat Držićevih tajnih pisama, ističe kako u čitavoj Italiji tada gotovo da i nije bilo nekog dvorca, grada ili gradića, nekog ljetnikovca ili gostionice iz kojih Cosimo ne bi svakodnevno dobivao svježe i povjerljive informacije. U tom svjetlu i nije slučajno što je Marin Držić, koji je dobro poznavao političku situaciju u Toscani, upravo tom čovjeku nudio svoje povjerljive informacije i urotničke zamisli.
U jednom povjerljivom izvještaju napisanom početkom šezdesetih godina XVI. stoljeća, dakle upravo u vrijeme Držićevog boravka u tom gradu i njegovih urotničkih pokušaja, venecijanski ambasador u Firenci Vincenzo Fedeli tvrdi kako je tih godina čitava Firenca bila puna ljudi koji su se zbog straha ponašali kao da su gluhi i nijemi jer je osveta onima koji bi se usudili nešto reći protiv Cosima bila strašna. Veleposlanik Fedeli napisao je da je Cosimo stvorio posebnu vrstu ljudi od koje su svi bježali kao od kuge.
I Fedeli se osvjedočio da firentinski vojvoda svakodnevno dobiva najpreciznije izvještaje o svemu što se govori u toskanskim crkvama, u privatnim kućama, u klaustrima samostana, na ulicama i trgovima. Uočio je da se ljudi u Firenci plaše čak i društva najbližih prijatelja jer se boje da ih netko ne bi odao kneževim špijunima, a bilo mu je poznato da mnogi ljudi u gradu rade nečasni špijunski posao samo zato da bi od vladara primili zrnce milosti. Bili su to sasvim egzaktni podaci o policijskom aparatu koji je stvorio Cosimo I Medici i to upravo u vrijeme kad mu je Marin Držić pisao svoja pisma.
S nešto manje obavještajnog intenziteta, ali s dosta antiturskog naboja, djelovali su na Mediteranu u vrijeme renesanse brojni špijuni koji su radili za srednjoeuropske interese Habsburga. Jedan od najslavnijih njihovih agenata bio je neki Mihovil Černović, inače dragoman u Carigradu između 1556. i 1563. Taj špijun bio je explorator secretus samoga cara Ferdinanda I., a za sebe je zainteresirao Venecijance koji su ga, kad su shvatili da radi protiv njih, na putu u Rim pokušali ubiti. Černoviću je bliskim suradnikom bio Zaccaria Dolfin, inače jedno vrijeme biskup na Hvaru, plemić venecijanski i apostolski nuncij u Beču, kasnije prognan zbog svojih tajnih i ne baš jasnih političkih poslova.
U razdoblju renesanse Dubrovnik je, kako mu se tepalo, za zapadne oči bio vjerna kćerka rimske crkve, bio je i velika prijateljica katoličke Španjolske, a to je dalje značilo da je bio prijateljica svih njezinih saveznika od bečkog dvora do Firence i Napulja. Ali kao neskriveni klijenti turskog Sultana Dubrovčani su bili idealni prenositelji obavještajnih informacija na obje strane.
Jednom su informacije s istoka svojevoljno posredovali zapadu, a drugi put su neke vijesti sa zapada prenosili Turcima. Jednom su te vijesti bile bez ostatka točne, a drugom prilikom namjerno bi ih reducirali ili falsificirali. Taj nemoralni špijunski vrtuljak kod mnogih je Dubrovčana izazivao otpor i zgađenost. Jedan od najvećeih nezadovoljnika dubrovačkom politikom ravnoteže i lisičenja bio je upravo Marin Držić.
Zbog neslaganja s dubrovačkom vanjskom politikom on je 1566. u svojim pismima pokušao Cosima Medicija pozvati da mu pomogne s grupom istomišljenika srušiti oligarhijsku vlast dubrovačke vlastele i time prekinuti štetne posljedice njihove proturske, a prema Držiću, antikršćanske i antieuropske politike. To da je njegov rodni grad zbog svoje specifične geografije, ali i stanovitog moralnog poremaćaja, do podne bio turski vazal a poslije podne španjolski ili habsburški saveznik, Držiću je bilo ljudski nepodnošljivo. Premda je sam za života upoznao mnoge špijune, nije mogao pristati da mu rodni grad bude leglo prijetvornosti i neiskrenosti.
U dubrovačkim arhivskim zbirkama najstariji sačuvani dokumenti o obavještajnoj djelatnosti je jedna vijest iz 1297. o nekom špijunu poslanom u Rašku. Prvi sačuvani dubrovački špijunski memorandum nešto je mlađi i potječe iz 1301. Kako je kroz srednji vijek Dubrovačka Republika postajala sve autonomnijom tako je njezina špijunska mreža upravo u renesansi postigla najviši stupanj učinkovitosti. Dubrovačke tajne agenture bile su tada raširene čitavim Mediteranom, a rad su im podupirali konzuli, pomorski kapetani i trgovci.
U vrijeme političkih kriza najvažnije im je bilo da količinom filtriranih informacija ne iritiraju svog najopasnijeg "saveznika", turskog sultana. Nakon katasrofe koju je u Mohačkoj bici doživio ugarsko-hrvatski dvor i nakon dubokog turskog prodora u Srednju Europu započela je u tridesetim godinama XVI. stoljeća velika promjena smjera u vanjskoj politici Dubrovačke Republike. Bilo je to u vrijeme kad je Držić dosegnuo punoljetstvo i postao klerikom.
Nakon propasti ugarsko-hrvatskog kraljevstva dubrovačku politiku prema Turcima karakterizirao je povećani oprez, što je značilo da su još više učvršćene veze s Turcima. Zbog toga je i došlo do prvih ozbiljnijih sukoba vlasti s domaćim disidentima, ali i sa stranim agentima koji su u Dubrovniku radili za interese zapadnih dvorova i slali im podatke o Turcima.
Dubrovačka vlast je te prozapadne špijune, koje je do tada djelomično podupirala ili barem pred njihovom djelatnošću zatvarala oči, počela sve otvorenije progoniti. Ti progoni prozapadnih agenata koristili su dubrovačkim vlastima da postignu vanjskopolitičku ravnotežu u svom ne baš uvijek stabilnom položaju između turskog istoka i kršćanskog zapada.
U tim okolnostima sazreli su Držićevi kritički i vrlo senzibilni pogledi na dubrovačku udvornu politiku prema Turskom Carstvu. Za vrijeme studija u Sieni, a onda naročito nakon povratka u Dubrovnik 1545., Držić se u svojim političkim pozicijama značajno približio onima koji su u Dubrovniku bili progonjeni zbog toga što su, prema mišljenju vlasti, javno zagovarali zapadnu usmjerenost dubrovačke vanjske politike i što su i dalje, ako su se bavili špijunskim poslovima, nastavili raditi za interese Karla V. i Habsburga.
Bilo je to vrijeme u kojemu su Dubrovčani čak otvoreno pomagali filofrancusku i antihabsburšku obavještajnu aktivnost dubrovačkog biskupa Filippa Trivulzija, pokazujući tim političkim izborom da im je bio bliži franko-turski savez od španjolsko-habsburške osovine.
U prosincu 1545. stiže nenadano u Dubrovnik austrijski grof Christof von Rogendorf sin inače proslavljenog borca u borbama koje je habsburška vojska protiv Turaka vodila oko Budima. Razlog Rogendorfovog putovanja na istok bio je posve avanturistički premda mu je u pozadina bilo svakako stanovitih špijunskih pa time i političkih simpatija. Navodno sukobljen s bečkim Habsburzima Christof von Rogendorf koji je nekoć i sam bio vojnik, odlučio je pronaći neki stalni posao u Turskoj i to upravo na sultanovom dvoru.Austriju je Rogendorf napustio pod izlikom da ide na hodočašće u Svetu zemlju .
Dubrovačka je vlada ovom svakako zagonetnom strancu za kojega su lako mogli shvatiti da se želi baviti obavještajnim poslovima odredila dva plemića da mu za vrijeme boravka u gradu prave društvo .Jedan od tih plemića nikako slučajno bio je Marin Zamanja koji je i sam bio agent njemačko-rimskog cara Karla V. ,inače čovjek upućen u stanje cirkulacije povjerljivih informacija iz Turske na zapad i to posebno u krugove bliske Španjolcima.
Uz to bilo je jasno Dubrovčanima da je Christof von Rogendorf još otprije poznanik dvojice zakletih dubrovačkih neprijatelja a habsburških agenata braće Miha i Pava Bučinića s kojima je Vlada upravo u to vrijeme imala najveće probleme pa ih je ,jer su je javno kod kralja Ferdinanda u Beču optuživali , bila spremna likvidirati uz pomoć nekog plaćenog ubojice. Dubrovački plemići koje je Vlada odredila da se posvete neobičnom Austrijancu vrlo brzo su pozvali Marina Držića da ih zamijeni jer su vjerovali da bi ovaj mogao uspješno zabaviti ali i obslužiti u široj javnosti malo poznatog i tajanstvenog hodočasnika kojega su dubrovačke vlasti primile sa značajnim podozrenjem.
1546.
Držić je nakon kratkog vremena i jer je bio zadovoljan poslovnom ponudom stupio u službu von Rogendorfovu . Po onodobnom običaju postao je nekom vrstom Austrijančevog privatnog sekretara, ustvari komornika koji je svome gospodaru pomagao u presvlačenju, koji ga je posluživao jelom , ali mu je kad je trebalo pisao pisma i ugovarao sastanke ,a služio mu i kao savjetnik u stvarima svakodnevnog života. Rogednorf je Marinu Držiću koji mu se očito svidio obećao dva dukata mjesečne plaće,odredio je da mu se nabave po dva odijela godišnje i da mu se k tomu imaju dati još i uobičajeni pokloni.
Našavši posao kod austrijskog grofa Marin Držić odmah prepusti bratu Vlahu sve svoje crkvene prihode. Kako je u Austriji ubrzo došlo do nekih promjena u sporovima koje je Rogendorf ondje morao hitno riješavati, ustvari kako je zbog neke nove informacije ovaj povjerovao da su se razriješili problemi zbog kojih je napustio domovinu i otišao u Tursku, to je odlučio Rogendorf da da se hitno vrati u Beč.Kako je Marin Držić već bio ušao u njegovu službi on se odluči da mu ponudi da mu se na skorom putovanju pridruži. Na put prema Beču krenuli su odmah po Božiću.
Putujući s Rogendorfom prema srednjoj Europi Marin Držić je posjetio Senj a onda je u Gradisci nedaleko Trsta susreo prognanu ustvari odbjeglu braću Miha i Pava Bučinića, inače dubrovačke državne neprijatelje s kojima su austrijski avanturist i njegov komornik stupili u kontakt pa su razmijenili neka pisma koja su im donijeli iz Dubrovnika. S Rogendorfom na putu po Austriji proveo je Držić tri mjeseca i čini se da je negdje susreo današnje Gradišćanske Hrvate jer u komediji Dundo Maroje jedno lice savršeno reproducira njihov čakavski govor .
Tekst što ga tom prilikom izgovara Gulisav Hrvat najstarija je književna fiksacija tog idioma uopće.U Dubrovnik su se grof i njegov komornik vratili preko Klagenfurta i Venecije. Grof u Dubrovniku nije stanovao u gradskim zidinama što je najčešće u slučaju dubioznih stranaca bila sugestija vlasti koje su tom mjerom opreza izbjegavale moguće prigovore svojih političkih saveznika i klijenata. Rogendorf je živio u Gružu gdje su mu dolazili u posjetu mnogi Dubrovčani. Među njima gostom mu je i dalje bio njegov nekadašnji kiomornik Držić .Nakon stanovitog razmišljanja a valjda i pomirenja Rogendorf je odlučio da ponovno uzme Držića u službu.
Kako su se Rogedorfovi sporovi na bečkom dvoru kroz to vrijeme a i za onog prethodnog boravka samo još povećali to se on već u kolovozu 1546. odluči da hitno napusti Europu i otiđe na neko vrijeme u Carigrad . Zbog te zamisli Držića mu se po drugi put pokazao idealnim komornik ,s tim da je sada to bio još i više jer mu je na putu od Dubrovnika do Carigrada mogao biti tumačem i iniciranim savjetnikom . U Carigrad stigli su Austrijanac i Dubrovčanin nakon dvomjesečnog puta u rujnu .U grofovoj pratnji bio je pored Držića i mladi Marin Bučinić , sin emigranta Pava Bučinića, s kojim se Držić na tom putu žestoko posvađao jer ga je ovaj vrijeđao zbog njegovog niskog pučkog podrijetla a sebe je opet uzdizao zbog pripadnosti plemićkom staležu. Držić nakon sukoba s mladim Bučinićem odluči zauvijek napustiti Rogendorfovu službu.
O sudbini Rogendorfovoj u Turskoj nije dalje poznato ništa.U Dubrovnik on više nije dolazio nikad osim što je pet godina kasnije bio utjelovljen u liku Uga Tudeška u Držićevoj komediji Dundo Maroje koja je bila izvedena u Vijećnici 1551. Marin Držića svoj lik koliko je poznato više nije sreo nikad . U Carigradu je bila odbijena Rogedorfova ponuda da radi za turske interese, pa kako je bio u trajnom i čini se nerješivom sukobu s Habsburzima on je uskoro odlučio potpuno preći u neprijateljsku službu francuskog kralja te je posljednje dane dočekao u Francuskoj.
1547.
U siječnju ,odmah po Novoj godini Držić se vratio u Dubrovnik da bi već 9. siječnja započela istraga dubrovačke tajne policije o njegovom poslodavcu Rogendorfu, zatim o razmjerima njegove veze s austrijskim grofom,zatim o kontaktima s braćom Bučinić i njihovom djecom,o svađi s mladim Mihom, a onda i o zajedničkim poslovima s plemićem Marinom Zamanjom.Taj plemić vrlo moćan u dubrovačkoj političkoj eliti bio je javni predstavnik prošpanjolske struje pa se vlastima činilo, što je inače bilo točno a što su oni prešutno za svoje potrebe znali koristiti, da je upravo on Španjolcima preko venecijanskih posrednika pribavljao povjerljive informacije o Turcima i njihovoj vojnoj snazi i planovima.
O istrazi dubrovačkih vlasti nad Držićem sačuvan je opširan memorandum u kojem se izravno navode Držićeve riječi.Taj tekst na talijanskom jeziku prvi je dulji prozni tekst kojega Držić nije napisao ali jest izgovorio. U svom iskazu Držić je istaknuo kako je na put s Rogendorfom u Carigrad otišao najviše zato da bi "vidio svijeta" .Iz teksta se dalje razaznaje da on nije mnogo cijenio svoga gospodara o čemu svjedoči i to što ga je ,čak dva puta naglo i oba puta zbog nečeg uvrijeđen, napuštao.Premda je prema Držićevom iskazu datom policiji razlog prekida njegovog drugog putovanja s grofom bio sukob s mladim Marinom Bučinićem , sinom Pavovim , to je mogla biti samo izlika i lukavstvo uz pomoć koje je Držić htio skrenuti interes isljednika .
Zbog toga je valjda u iskazu posebno spominjao još jednog Bučinića, sina starijeh Miha Bučinića koji da je dolazio u Beč kako bi ondje na dvoru ogovarao Dubrovačku republiku i otuživao je pred činovnicima kralja Ferdinanda. Bučinići su svoju mržnju prema Dubrovniku opravdavali time što im je ondje bilo zaplijenjeno porodično imanje pa su u vezi s naknadom tražili pomoć habsburških vladara za čije su interese inače radili špijunske poslove a čiji protektorat su barem načelno prihvaćali dubrovački vijećnici.Naravno samo onda kad im se to činilo potrebnim i kad su se pozivali na kontinuitet ugarsko-hrvatske krune Svetoga Stjepana.
1566.
U ljeto po velikoj vrućini Držić boravi u Firenzi gdje između 2. srpnja i 28. kolovoza ,u pet dopisa poziva vojvodu Cosima I de' Medici da mu diplomatskim i političkim, vojnim i novčanim sredstvima pomogne srušiti autokratični režim u Dubrovniku koji je po njegovom mišljenju bio u rukama nesposobne vlastele za koju kaže da su " dvadeset obezoružanih i ludih nakaza." Držić predlaže da se ,odmah nakon prevrata u kojem bi trebalo sudjelovati pedesetak ubačenih vojnika i nešto mornaričkih snaga koje bi urotnicima ponudio Don Garcia od Toleda, vlast raspodijeli između domaćih plemića i pučana pri čemu bi se u Dubrovniku imao slijediti primjer Genove.
U pismima Cosimu I de' Mediciju smatrao je Držić da bi za njegovu zamisao bilo korisno od pape isposlovati anatemu Dubrovnika što bi pobožni puk s oduševljenjem pozdravio pa bi odmah stao na stranu urotnika. Držić je u pismima navodio mnoge grijehe dubrovačke vlade pri čemu je jedan bila njihova pretjerana štednja i škrtost.Zamjerao im je ne poznavanje protokolarnih poslova, ali isto tako i svjesno snižavanje ranga poslanstava upućivanih španjolskom vladaru ili njemačko-rimskom Caru Karlu V. Po Držiću Dubrovčani nisu na zapad nikad plasirali dovoljno vjerodostojnih informacija o prilikama u Turskoj jer su,kako on kaže, "željeli da se o tomu ništa ne zna a da oni sami žive kao bogovi "U posljednjem pismu Držić spominje i dvojicu dubrovačkih plemića Luku Sorkočevića i Frana Lukarevića, koji je inače bio književnik, pa tvrdi da su oni zajedno s njime spremni otići u Dubrovnik i sudjelovati u uroti.
Cosimo Medici na Držićev poziv da "dvanaestorici nakaza,obezoružanih , ludih i ni za što sposobnih oduzme beskorisnu vlast" nije nikad odgovorio. Urotnička pisma ostala su neodgovorena a prvi su put ,čini se, uopće bila pročitana tek oko 1600. Pohranjena su u Državnom arhivu u Firenzi. Od pet pisama koliko ih je Držić napisao sačuvana su četiri dok je prvo i najopsežnije nestalo. Pretpostavlja se da je još za autorova života ono dospjelo u ruke dubrovačke tajne službe. Peti dopis i nije naslovljen na Cosima Medici nego je ustvari požurno pisamce njegovu sinu Francescu.
1567.
Držić umire u Veneciji. Okolnosti smrti koja je nastupila 2. svibnja nisu poznate .O smrti toga datuma i na tom mjestu izvještava Držićev nećak Jere ,Vlahov sin, koji je u obiteljskoj genealogiji napisanoj 1603. znao dan stričeve smrti kao i to da je bio pokopan u bazilici Svetih Ivana i Pavla što je Mlećani skraćeno nazivaju Zanipoli. Kako je u sklopu crkve bila bolnica s ubožnicom može se pretpostaviti da je Držić umro u toj i danas sačuvanoj zgradi. Grob Marina Držića stoljećima nije bio označen sve dok mu 1972. u bazilici Svetih Ivana i Pavla Hrvatska(tada Jugoslavenska) akademija znanosti i umjetnosti nije postavila spomen ploču.
Posebno poglavlje u opskurnoj povijesti renesansnih špijuna pripadalo je naravno otrovima. I tu su Dubrovčani posjedovali najbolje poslovne informacije pa su političke otrove uvijek nabaljali u Firenzi koja je bila na glasu kao europski centar za proizvodnju najubitačnijih otrova. Poznato je da su te otrove Dubrovčani ne jednom isprobavali na svojim neprijateljima.O tomu postoje dokumenti iz 1525.,1641. i 1644. a u prosincu 1654. kad su se odlučili odlučno obračunati s nekim hajducima obratili su se čak samom firentinskom Velikom vojvodi,nasljedniku onoga Cosima kojemu je pisao Držić urotnička pisma,skoro stoljeće ranije, da ga zamole kako bi im pomogao nabaviti neke od najsuvremenijih otrova.
Njihova molba naišla je na prave uši pa je za manje od godinu dana u Dubrovnik stigla pošiljka s ukrašenom i vrlo prikladnomkutijom u kojoj su bili smrtonosni otrovim koji su, čemu uopće pitati, odmah iskušani na nekim zarobljenicima što su ih u međuvremenu uhitili.Uostalom bilo je to vrijeme u kojem je čak i nježni lirski pjesnik Dživo Bunić od dubrovačke Vlade dobio tajni ,danas naravno razotkriven, zadatak, a s njime i potrebna financijska sredstva,kako bi organizirao likvidaciju nekih opasnih Crnogoraca.
Marin Držić po tomu nije bio jedini stariji hrvatski književnik koji se zanimao za obavještajne poslove. Bilo je i drugih premda je najnotorniji slučaj nekog dubrovačkog fratra Inočencija Čulića ,čovjeka zaslužnog za bibliotekarstvo, koji je početkom XIX. stoljeća , špijunirao u Dubrovniku za Austriju. Toga su fratra špijuna naime zvali Gluhi premda je,čitajući njegove izvještaje, sasvim jasno da mu je gluhoća bila samo maska za kvalitetno špijuniranje.Rekao bi Marin Držić na to: Er ljudi Ogluhoše, ne ima se komu pripovjedat!
prof. dr. Slobodan Prosperov Novak
Držić je dobro poznavao i plemića Marina Zamanju, čovjeka koji ga je preporučio grofu Rogendorfu kod kojega je bio komornik. Zamanja je godinama bio doušnik za interese njemačko-rimskog cara Karla V., kojemu je iz Dubrovnika prenosio tajne informacije o turskoj vojsci.
Špijunaža nazvana drugim najstarijim zanatom na svijetu u renesansi, kao i danas, doživljavana je kao nečasna djelatnost. Čim je 1545. stupio u službu Austrijanca Christofa von Rogendorfa, s kojim je jednom putovao u Beč a drugi put u Carigrad, Marin Držić je i osobno ušao u špijunsko grotlo svoga doba. Njegov poslodavac bio je, bez sumnje, uključen u tadašnju obavještajnu mrežu.
Razočaran Habsburgovcima taj austrijski grof i sin slavnog borca protiv Turaka, pokušavao je svoje agentske usluge najprije ponuditi upravo Turcima, da bi na kraju svršio kao rashodovana špija u službi francuskoga dvora. O Držićevim izravnim obavještajnim poslovima nije sačuvano mnogo dokumentarne građe. No, sasvim suprotno bilo je sa špijunskim šifriranim dopisima njegova poznanika Miha Bučinića, od kojih bi se mogla sastaviti čitava jedna knjiga.
Ipak, neki dijelovi Držićevih urotničkih pisama koja je 1566. pisao Cosimu I. Mediciju prema stilskim i sadržajnim karakteristikama tipični su renesansni špijunski memorandum. U tim pismima Držić opisuje dubrovački slučaj nekog firentinskog špijuna, u stvari trgovca Miniattija kojega je skupina dubrovačkih vlastelina u njegovom vlastitom stanu usred Dubrovnika pretukla te ga na silu privela u gradski zatvor, odakle ga je vlada trajno protjerala iz grada.
Iz arhivske građe o tom Miniattiju jasno je da je taj Držićev poznanik bio u Dubrovniku višestruki obavještajac koji je radio za nekoliko zapadnih naručitelja. Čini se da je Firentinac u jednom trenutku količinom svojih informacija o kretanju turske vojske neoprezno opasnosti izložio dubrovačke interese. Kad su turski poslanici na to upozorili Dubrovčane, Talijan je odmah napadnut, uhićen, a onda i zauvijek prognan.
Držić je u svom pismu Cosimu smatrao da je progon tog čovjeka bio nepravedan jer mu je bilo nejasno kako bi čovjek koji je svojim informacijama štitio kršćansku, dakle zapadnu poziciju, mogao usred katoličkog Dubrovnika biti nepoželjan. Držićeva zgađenost nad tim paradoksom proizlazila je iz njegovog stava da su tadašnji dubrovački vladaoci, premda su u vanjskim deklaracijama bili odani zapadnim vrijednostima, u praksi zbog straha i vlastite zatucanosti, redovito štitili političku poziciju turskog renesansnog džihada.
Dubrovnik kao najjužniji hrvatski grad bio je u renesansi zajedno s Venecijom glavna operativna baza španjolske i zapadne špijunaže, iz koje su stizale glavne informacije o snazi turske vojske, o njihovom kretanju i njihovim ratnim namjerama u središtu Europe, na Jadranu i na obalama Sjeverne Afrike. Veći dio ovih špijuna lociranih u Dubrovniku bio je financiran iz Madrida i Milana, a kasnije i iz Napulja.
Tajne izvještaje oni su dobivali iz Turske preko Krfa, a onda su ih preko Dubrovnika prenosili u Veneciju, odakle su ovi, najčešće veleposlaničkom poštom, stizali na cilj u različite rezidencije Karla V. ili su bili usmjeravani prema dvoru Filipa II. u Madridu, ili su ih namjenjivali Habsburgovcima u Beču.
Prema vjerodostojnim statistikama može se pretpostaviti da je u tom špijunskom renesansnom lancu, kojemu je Dubrovnik bio najvažnijom karikom sredinom XVI. stoljeća, samo u španjolskoj službi bilo uposleno oko 300 agenata, od kojih je polovica bila trajno smještena u Carigradu. Najstarija vijest o nekom španjolskom špijunu na Levantu koji je imao kontake s Dubrovnikom dolazi iz 1532. i odnosi se na nekog Anguelma koji je preko Dubrovnika i Albanije trebao krenuti na istok kako bi na islamskom području organizirao kršćansku pobunu.
No, špijunske djelatnosti u Dubrovniku bile su još starije pa je Venecijanac Andrea Donŕ, kad je 1509. poslom došao u Dubrovnik, konstatirao da u tom gradu "postoji veliki broj onih koji se mogu nazvati exploratori". Među njima je svakako bio neki danas nepoznati Dubrovčanin koji se 1501. na tajne dopise Venecijancima potpisivao kao amico fidel. Agentske poslove u to je vrijeme obavljao za Veneciju iz Dubrovnika neki Firentinac Giacomo Zulian koji je od 1516. do 1524. toliko radio na svojim šifriranim tekstovima da mu je sin kasnije za očevu marljivost još dugo dobivao godišnju penziju od 100 dukata. U Dubrovniku se špijunažom bavio i albanski humanist Marino Becichemo, inače rektor na gradskoj školi.
Od svih dubrovačkih špijuna najaktivniji je bio spomenuti Miho Bučinić. Rodio se 1479., a od 1522. nekim brigantinom redovito je slao zapadnim dvorovima povjerljive informacije o stanju u Carigradu. Najprije je radio za neke venecijanske posrednike, da bi kasnije prešao u službu Habsburga. Tada je zbog dubrovačkih strahova od Turaka bio lišen plemstva, zavazda prognan, a sva mu je imovina oduzeta.
S bratom Pavom živio je u Gradisci, gradiću nedaleko Palme kod Trsta. U Gradisci ga je Marin Držić u proljeće 1546. posjetio kad je ondje bio na proputovanju u društvu s grofom Christofom von Rogendorfom, kojega je samo pet godina kasnije ovjekovječio u liku vazda pijanog i zaljubljenog Uga Tudeška u komediji "Dundo Maroje". Tom prilikom špijuni su razmijenili neka pisma.
U svojoj politici koja je još u renesansi nazvana raguziniranjem, Dubrovčani su pokušavali cirkulacijom tajnih informacija pomagati svim zaraćenim stranama. Svima osim Venecijancima jer njima informacije nisu prosljeđivali nego su ih namjerno zaustavljali. Doduše, samo s jednom iznimkom i to upravo za vrijeme Držićeva života 1558., kad je dramatičar bio napisao tragediju "Hekuba", a kad su Dubrovčani odlučili da im je korisno tajno obavijestiti venecijanske vlasti o nekom opasnom kretanju turske flote. Nisu ni Venecijanci bili spremni pomagati Dubrovčanima obavještajnim podacima nego su koristili svaku priliku da njihovu dvostruku političku orijentaciju izvrgavaju ruglu.
Sve to nije ih sprječavalo da svoju špijunsku mrežu u Dubrovniku još više učvrste, pa su ondje redovito imali čitav niz uglednih konfidenata u samom vrhu vlasti. Ti špijuni za novac su im prepisivali i poštom slali šifrirane službene izvještaje dubrovačkih ambasadora. Poznato je da je neki Nikola Gundulić u razdoblju između 1499. i 1514. slao Venecijancima tajne poruke za koje inače pouzdani mletački kroničar Sanudo kaže kako baš i nisu bile točne te još dodaje da su uvijek bile malo zastarjele. U Veneciju je iz Dubrovnika slao tajne izvještaje kancelar Marco da Reggio, zatim plemići Nikola Bunić i Bernardo Gundulić, a čini se da je isto u mladosti radio s Mljeta književnik i opat Mavro Vetranović, u starosti Držićev prijatelj i književni učitelj.
Od svih talijanskih gradova najviše građe o renesansnoj špijunaži ipak se sačuvalo u arhivima Firence. Tu su u Državnom arhivu pronađeni autografi Držićevih urotničkih pisama. Moglo bi se reći da je moderna špijunaža utemeljena upravo u firentinskoj renesansi. U arhivskim zbirkama toga grada sačuvani su brojni izvori koji još u XIII. stoljeću spominju gradske činovnike koji su imali nadgledati rad špijuna, pa su ih nazivali deputati super spiis. Vojvoda Lorenzo Medici, inače pjesnik, u svom rukopisu Cronica s kraja XV. stoljeća spominje neke "ispioni e chancellieri segretissimi".
Špijunaža je u Firenci naročito ojačala za vladavine Cosima I. Medicija, kojemu je Držić uputio svoja pisma, a koji se u nekoliko zakonskih akata potrudio tom starom zanimanju vratiti dignitet. Cosimo, kojemu je Marin Držić pisao svoja urotnička pisma, angažirao je mnoge beskrupulozne plaćenike koji su ne jednom i to bez mnogo ustručavanja likvidirali sve neugodne političke protivnike.
Poznato je da su Cosimovi tajni agenti usred Venecije ubili više puta neke neugodne vojvodine protivnike i disidente. Tadašnji su upućeni suvremenici cijenili špijunski sustav koji je stvorio Cosimo Medici, što se najbolje vidi iz jednog zapisa učenog tiskara Alda Manuzzija mlađeg, koji je vladara hvalio, s obzirom na dobar kadrovski izbor povjerljivih i snažnih osoba kojima je jedini zadatak bio istraživati neprijateljeve poteze, predviđati mu tajne zamisli, ali i osluškivati raspoloženje vlastitog naroda.
Aldo Manuzzi, koji je s Dubrovnikom njegovao vrlo bliske veze, hvali Cosima jer mu nikad nije bilo teško potrošiti znatna sredstva kako bi dobio što kvalitetnije informacije o svojim protivnicima. Poznato je da je u 1561. godini Cosimova blagajna odvojila 40.000 dukata kako bi se platili troškovi vlastitih špijuna. Aldu Manuzziju, dok govori o špijunskoj mreži koju je razvio adresat Držićevih tajnih pisama, ističe kako u čitavoj Italiji tada gotovo da i nije bilo nekog dvorca, grada ili gradića, nekog ljetnikovca ili gostionice iz kojih Cosimo ne bi svakodnevno dobivao svježe i povjerljive informacije. U tom svjetlu i nije slučajno što je Marin Držić, koji je dobro poznavao političku situaciju u Toscani, upravo tom čovjeku nudio svoje povjerljive informacije i urotničke zamisli.
U jednom povjerljivom izvještaju napisanom početkom šezdesetih godina XVI. stoljeća, dakle upravo u vrijeme Držićevog boravka u tom gradu i njegovih urotničkih pokušaja, venecijanski ambasador u Firenci Vincenzo Fedeli tvrdi kako je tih godina čitava Firenca bila puna ljudi koji su se zbog straha ponašali kao da su gluhi i nijemi jer je osveta onima koji bi se usudili nešto reći protiv Cosima bila strašna. Veleposlanik Fedeli napisao je da je Cosimo stvorio posebnu vrstu ljudi od koje su svi bježali kao od kuge.
I Fedeli se osvjedočio da firentinski vojvoda svakodnevno dobiva najpreciznije izvještaje o svemu što se govori u toskanskim crkvama, u privatnim kućama, u klaustrima samostana, na ulicama i trgovima. Uočio je da se ljudi u Firenci plaše čak i društva najbližih prijatelja jer se boje da ih netko ne bi odao kneževim špijunima, a bilo mu je poznato da mnogi ljudi u gradu rade nečasni špijunski posao samo zato da bi od vladara primili zrnce milosti. Bili su to sasvim egzaktni podaci o policijskom aparatu koji je stvorio Cosimo I Medici i to upravo u vrijeme kad mu je Marin Držić pisao svoja pisma.
S nešto manje obavještajnog intenziteta, ali s dosta antiturskog naboja, djelovali su na Mediteranu u vrijeme renesanse brojni špijuni koji su radili za srednjoeuropske interese Habsburga. Jedan od najslavnijih njihovih agenata bio je neki Mihovil Černović, inače dragoman u Carigradu između 1556. i 1563. Taj špijun bio je explorator secretus samoga cara Ferdinanda I., a za sebe je zainteresirao Venecijance koji su ga, kad su shvatili da radi protiv njih, na putu u Rim pokušali ubiti. Černoviću je bliskim suradnikom bio Zaccaria Dolfin, inače jedno vrijeme biskup na Hvaru, plemić venecijanski i apostolski nuncij u Beču, kasnije prognan zbog svojih tajnih i ne baš jasnih političkih poslova.
U razdoblju renesanse Dubrovnik je, kako mu se tepalo, za zapadne oči bio vjerna kćerka rimske crkve, bio je i velika prijateljica katoličke Španjolske, a to je dalje značilo da je bio prijateljica svih njezinih saveznika od bečkog dvora do Firence i Napulja. Ali kao neskriveni klijenti turskog Sultana Dubrovčani su bili idealni prenositelji obavještajnih informacija na obje strane.
Jednom su informacije s istoka svojevoljno posredovali zapadu, a drugi put su neke vijesti sa zapada prenosili Turcima. Jednom su te vijesti bile bez ostatka točne, a drugom prilikom namjerno bi ih reducirali ili falsificirali. Taj nemoralni špijunski vrtuljak kod mnogih je Dubrovčana izazivao otpor i zgađenost. Jedan od najvećeih nezadovoljnika dubrovačkom politikom ravnoteže i lisičenja bio je upravo Marin Držić.
Zbog neslaganja s dubrovačkom vanjskom politikom on je 1566. u svojim pismima pokušao Cosima Medicija pozvati da mu pomogne s grupom istomišljenika srušiti oligarhijsku vlast dubrovačke vlastele i time prekinuti štetne posljedice njihove proturske, a prema Držiću, antikršćanske i antieuropske politike. To da je njegov rodni grad zbog svoje specifične geografije, ali i stanovitog moralnog poremaćaja, do podne bio turski vazal a poslije podne španjolski ili habsburški saveznik, Držiću je bilo ljudski nepodnošljivo. Premda je sam za života upoznao mnoge špijune, nije mogao pristati da mu rodni grad bude leglo prijetvornosti i neiskrenosti.
U dubrovačkim arhivskim zbirkama najstariji sačuvani dokumenti o obavještajnoj djelatnosti je jedna vijest iz 1297. o nekom špijunu poslanom u Rašku. Prvi sačuvani dubrovački špijunski memorandum nešto je mlađi i potječe iz 1301. Kako je kroz srednji vijek Dubrovačka Republika postajala sve autonomnijom tako je njezina špijunska mreža upravo u renesansi postigla najviši stupanj učinkovitosti. Dubrovačke tajne agenture bile su tada raširene čitavim Mediteranom, a rad su im podupirali konzuli, pomorski kapetani i trgovci.
U vrijeme političkih kriza najvažnije im je bilo da količinom filtriranih informacija ne iritiraju svog najopasnijeg "saveznika", turskog sultana. Nakon katasrofe koju je u Mohačkoj bici doživio ugarsko-hrvatski dvor i nakon dubokog turskog prodora u Srednju Europu započela je u tridesetim godinama XVI. stoljeća velika promjena smjera u vanjskoj politici Dubrovačke Republike. Bilo je to u vrijeme kad je Držić dosegnuo punoljetstvo i postao klerikom.
Nakon propasti ugarsko-hrvatskog kraljevstva dubrovačku politiku prema Turcima karakterizirao je povećani oprez, što je značilo da su još više učvršćene veze s Turcima. Zbog toga je i došlo do prvih ozbiljnijih sukoba vlasti s domaćim disidentima, ali i sa stranim agentima koji su u Dubrovniku radili za interese zapadnih dvorova i slali im podatke o Turcima.
Dubrovačka vlast je te prozapadne špijune, koje je do tada djelomično podupirala ili barem pred njihovom djelatnošću zatvarala oči, počela sve otvorenije progoniti. Ti progoni prozapadnih agenata koristili su dubrovačkim vlastima da postignu vanjskopolitičku ravnotežu u svom ne baš uvijek stabilnom položaju između turskog istoka i kršćanskog zapada.
U tim okolnostima sazreli su Držićevi kritički i vrlo senzibilni pogledi na dubrovačku udvornu politiku prema Turskom Carstvu. Za vrijeme studija u Sieni, a onda naročito nakon povratka u Dubrovnik 1545., Držić se u svojim političkim pozicijama značajno približio onima koji su u Dubrovniku bili progonjeni zbog toga što su, prema mišljenju vlasti, javno zagovarali zapadnu usmjerenost dubrovačke vanjske politike i što su i dalje, ako su se bavili špijunskim poslovima, nastavili raditi za interese Karla V. i Habsburga.
Bilo je to vrijeme u kojemu su Dubrovčani čak otvoreno pomagali filofrancusku i antihabsburšku obavještajnu aktivnost dubrovačkog biskupa Filippa Trivulzija, pokazujući tim političkim izborom da im je bio bliži franko-turski savez od španjolsko-habsburške osovine.
Nekoliko odlomaka iz životnog romana Marina Držića
1545.U prosincu 1545. stiže nenadano u Dubrovnik austrijski grof Christof von Rogendorf sin inače proslavljenog borca u borbama koje je habsburška vojska protiv Turaka vodila oko Budima. Razlog Rogendorfovog putovanja na istok bio je posve avanturistički premda mu je u pozadina bilo svakako stanovitih špijunskih pa time i političkih simpatija. Navodno sukobljen s bečkim Habsburzima Christof von Rogendorf koji je nekoć i sam bio vojnik, odlučio je pronaći neki stalni posao u Turskoj i to upravo na sultanovom dvoru.Austriju je Rogendorf napustio pod izlikom da ide na hodočašće u Svetu zemlju .
Dubrovačka je vlada ovom svakako zagonetnom strancu za kojega su lako mogli shvatiti da se želi baviti obavještajnim poslovima odredila dva plemića da mu za vrijeme boravka u gradu prave društvo .Jedan od tih plemića nikako slučajno bio je Marin Zamanja koji je i sam bio agent njemačko-rimskog cara Karla V. ,inače čovjek upućen u stanje cirkulacije povjerljivih informacija iz Turske na zapad i to posebno u krugove bliske Španjolcima.
Uz to bilo je jasno Dubrovčanima da je Christof von Rogendorf još otprije poznanik dvojice zakletih dubrovačkih neprijatelja a habsburških agenata braće Miha i Pava Bučinića s kojima je Vlada upravo u to vrijeme imala najveće probleme pa ih je ,jer su je javno kod kralja Ferdinanda u Beču optuživali , bila spremna likvidirati uz pomoć nekog plaćenog ubojice. Dubrovački plemići koje je Vlada odredila da se posvete neobičnom Austrijancu vrlo brzo su pozvali Marina Držića da ih zamijeni jer su vjerovali da bi ovaj mogao uspješno zabaviti ali i obslužiti u široj javnosti malo poznatog i tajanstvenog hodočasnika kojega su dubrovačke vlasti primile sa značajnim podozrenjem.
1546.
Držić je nakon kratkog vremena i jer je bio zadovoljan poslovnom ponudom stupio u službu von Rogendorfovu . Po onodobnom običaju postao je nekom vrstom Austrijančevog privatnog sekretara, ustvari komornika koji je svome gospodaru pomagao u presvlačenju, koji ga je posluživao jelom , ali mu je kad je trebalo pisao pisma i ugovarao sastanke ,a služio mu i kao savjetnik u stvarima svakodnevnog života. Rogednorf je Marinu Držiću koji mu se očito svidio obećao dva dukata mjesečne plaće,odredio je da mu se nabave po dva odijela godišnje i da mu se k tomu imaju dati još i uobičajeni pokloni.
Našavši posao kod austrijskog grofa Marin Držić odmah prepusti bratu Vlahu sve svoje crkvene prihode. Kako je u Austriji ubrzo došlo do nekih promjena u sporovima koje je Rogendorf ondje morao hitno riješavati, ustvari kako je zbog neke nove informacije ovaj povjerovao da su se razriješili problemi zbog kojih je napustio domovinu i otišao u Tursku, to je odlučio Rogendorf da da se hitno vrati u Beč.Kako je Marin Držić već bio ušao u njegovu službi on se odluči da mu ponudi da mu se na skorom putovanju pridruži. Na put prema Beču krenuli su odmah po Božiću.
Putujući s Rogendorfom prema srednjoj Europi Marin Držić je posjetio Senj a onda je u Gradisci nedaleko Trsta susreo prognanu ustvari odbjeglu braću Miha i Pava Bučinića, inače dubrovačke državne neprijatelje s kojima su austrijski avanturist i njegov komornik stupili u kontakt pa su razmijenili neka pisma koja su im donijeli iz Dubrovnika. S Rogendorfom na putu po Austriji proveo je Držić tri mjeseca i čini se da je negdje susreo današnje Gradišćanske Hrvate jer u komediji Dundo Maroje jedno lice savršeno reproducira njihov čakavski govor .
Tekst što ga tom prilikom izgovara Gulisav Hrvat najstarija je književna fiksacija tog idioma uopće.U Dubrovnik su se grof i njegov komornik vratili preko Klagenfurta i Venecije. Grof u Dubrovniku nije stanovao u gradskim zidinama što je najčešće u slučaju dubioznih stranaca bila sugestija vlasti koje su tom mjerom opreza izbjegavale moguće prigovore svojih političkih saveznika i klijenata. Rogendorf je živio u Gružu gdje su mu dolazili u posjetu mnogi Dubrovčani. Među njima gostom mu je i dalje bio njegov nekadašnji kiomornik Držić .Nakon stanovitog razmišljanja a valjda i pomirenja Rogendorf je odlučio da ponovno uzme Držića u službu.
Kako su se Rogedorfovi sporovi na bečkom dvoru kroz to vrijeme a i za onog prethodnog boravka samo još povećali to se on već u kolovozu 1546. odluči da hitno napusti Europu i otiđe na neko vrijeme u Carigrad . Zbog te zamisli Držića mu se po drugi put pokazao idealnim komornik ,s tim da je sada to bio još i više jer mu je na putu od Dubrovnika do Carigrada mogao biti tumačem i iniciranim savjetnikom . U Carigrad stigli su Austrijanac i Dubrovčanin nakon dvomjesečnog puta u rujnu .U grofovoj pratnji bio je pored Držića i mladi Marin Bučinić , sin emigranta Pava Bučinića, s kojim se Držić na tom putu žestoko posvađao jer ga je ovaj vrijeđao zbog njegovog niskog pučkog podrijetla a sebe je opet uzdizao zbog pripadnosti plemićkom staležu. Držić nakon sukoba s mladim Bučinićem odluči zauvijek napustiti Rogendorfovu službu.
O sudbini Rogendorfovoj u Turskoj nije dalje poznato ništa.U Dubrovnik on više nije dolazio nikad osim što je pet godina kasnije bio utjelovljen u liku Uga Tudeška u Držićevoj komediji Dundo Maroje koja je bila izvedena u Vijećnici 1551. Marin Držića svoj lik koliko je poznato više nije sreo nikad . U Carigradu je bila odbijena Rogedorfova ponuda da radi za turske interese, pa kako je bio u trajnom i čini se nerješivom sukobu s Habsburzima on je uskoro odlučio potpuno preći u neprijateljsku službu francuskog kralja te je posljednje dane dočekao u Francuskoj.
1547.
U siječnju ,odmah po Novoj godini Držić se vratio u Dubrovnik da bi već 9. siječnja započela istraga dubrovačke tajne policije o njegovom poslodavcu Rogendorfu, zatim o razmjerima njegove veze s austrijskim grofom,zatim o kontaktima s braćom Bučinić i njihovom djecom,o svađi s mladim Mihom, a onda i o zajedničkim poslovima s plemićem Marinom Zamanjom.Taj plemić vrlo moćan u dubrovačkoj političkoj eliti bio je javni predstavnik prošpanjolske struje pa se vlastima činilo, što je inače bilo točno a što su oni prešutno za svoje potrebe znali koristiti, da je upravo on Španjolcima preko venecijanskih posrednika pribavljao povjerljive informacije o Turcima i njihovoj vojnoj snazi i planovima.
O istrazi dubrovačkih vlasti nad Držićem sačuvan je opširan memorandum u kojem se izravno navode Držićeve riječi.Taj tekst na talijanskom jeziku prvi je dulji prozni tekst kojega Držić nije napisao ali jest izgovorio. U svom iskazu Držić je istaknuo kako je na put s Rogendorfom u Carigrad otišao najviše zato da bi "vidio svijeta" .Iz teksta se dalje razaznaje da on nije mnogo cijenio svoga gospodara o čemu svjedoči i to što ga je ,čak dva puta naglo i oba puta zbog nečeg uvrijeđen, napuštao.Premda je prema Držićevom iskazu datom policiji razlog prekida njegovog drugog putovanja s grofom bio sukob s mladim Marinom Bučinićem , sinom Pavovim , to je mogla biti samo izlika i lukavstvo uz pomoć koje je Držić htio skrenuti interes isljednika .
Zbog toga je valjda u iskazu posebno spominjao još jednog Bučinića, sina starijeh Miha Bučinića koji da je dolazio u Beč kako bi ondje na dvoru ogovarao Dubrovačku republiku i otuživao je pred činovnicima kralja Ferdinanda. Bučinići su svoju mržnju prema Dubrovniku opravdavali time što im je ondje bilo zaplijenjeno porodično imanje pa su u vezi s naknadom tražili pomoć habsburških vladara za čije su interese inače radili špijunske poslove a čiji protektorat su barem načelno prihvaćali dubrovački vijećnici.Naravno samo onda kad im se to činilo potrebnim i kad su se pozivali na kontinuitet ugarsko-hrvatske krune Svetoga Stjepana.
1566.
U ljeto po velikoj vrućini Držić boravi u Firenzi gdje između 2. srpnja i 28. kolovoza ,u pet dopisa poziva vojvodu Cosima I de' Medici da mu diplomatskim i političkim, vojnim i novčanim sredstvima pomogne srušiti autokratični režim u Dubrovniku koji je po njegovom mišljenju bio u rukama nesposobne vlastele za koju kaže da su " dvadeset obezoružanih i ludih nakaza." Držić predlaže da se ,odmah nakon prevrata u kojem bi trebalo sudjelovati pedesetak ubačenih vojnika i nešto mornaričkih snaga koje bi urotnicima ponudio Don Garcia od Toleda, vlast raspodijeli između domaćih plemića i pučana pri čemu bi se u Dubrovniku imao slijediti primjer Genove.
U pismima Cosimu I de' Mediciju smatrao je Držić da bi za njegovu zamisao bilo korisno od pape isposlovati anatemu Dubrovnika što bi pobožni puk s oduševljenjem pozdravio pa bi odmah stao na stranu urotnika. Držić je u pismima navodio mnoge grijehe dubrovačke vlade pri čemu je jedan bila njihova pretjerana štednja i škrtost.Zamjerao im je ne poznavanje protokolarnih poslova, ali isto tako i svjesno snižavanje ranga poslanstava upućivanih španjolskom vladaru ili njemačko-rimskom Caru Karlu V. Po Držiću Dubrovčani nisu na zapad nikad plasirali dovoljno vjerodostojnih informacija o prilikama u Turskoj jer su,kako on kaže, "željeli da se o tomu ništa ne zna a da oni sami žive kao bogovi "U posljednjem pismu Držić spominje i dvojicu dubrovačkih plemića Luku Sorkočevića i Frana Lukarevića, koji je inače bio književnik, pa tvrdi da su oni zajedno s njime spremni otići u Dubrovnik i sudjelovati u uroti.
Cosimo Medici na Držićev poziv da "dvanaestorici nakaza,obezoružanih , ludih i ni za što sposobnih oduzme beskorisnu vlast" nije nikad odgovorio. Urotnička pisma ostala su neodgovorena a prvi su put ,čini se, uopće bila pročitana tek oko 1600. Pohranjena su u Državnom arhivu u Firenzi. Od pet pisama koliko ih je Držić napisao sačuvana su četiri dok je prvo i najopsežnije nestalo. Pretpostavlja se da je još za autorova života ono dospjelo u ruke dubrovačke tajne službe. Peti dopis i nije naslovljen na Cosima Medici nego je ustvari požurno pisamce njegovu sinu Francescu.
1567.
Držić umire u Veneciji. Okolnosti smrti koja je nastupila 2. svibnja nisu poznate .O smrti toga datuma i na tom mjestu izvještava Držićev nećak Jere ,Vlahov sin, koji je u obiteljskoj genealogiji napisanoj 1603. znao dan stričeve smrti kao i to da je bio pokopan u bazilici Svetih Ivana i Pavla što je Mlećani skraćeno nazivaju Zanipoli. Kako je u sklopu crkve bila bolnica s ubožnicom može se pretpostaviti da je Držić umro u toj i danas sačuvanoj zgradi. Grob Marina Držića stoljećima nije bio označen sve dok mu 1972. u bazilici Svetih Ivana i Pavla Hrvatska(tada Jugoslavenska) akademija znanosti i umjetnosti nije postavila spomen ploču.
Posebno poglavlje u opskurnoj povijesti renesansnih špijuna pripadalo je naravno otrovima. I tu su Dubrovčani posjedovali najbolje poslovne informacije pa su političke otrove uvijek nabaljali u Firenzi koja je bila na glasu kao europski centar za proizvodnju najubitačnijih otrova. Poznato je da su te otrove Dubrovčani ne jednom isprobavali na svojim neprijateljima.O tomu postoje dokumenti iz 1525.,1641. i 1644. a u prosincu 1654. kad su se odlučili odlučno obračunati s nekim hajducima obratili su se čak samom firentinskom Velikom vojvodi,nasljedniku onoga Cosima kojemu je pisao Držić urotnička pisma,skoro stoljeće ranije, da ga zamole kako bi im pomogao nabaviti neke od najsuvremenijih otrova.
Njihova molba naišla je na prave uši pa je za manje od godinu dana u Dubrovnik stigla pošiljka s ukrašenom i vrlo prikladnomkutijom u kojoj su bili smrtonosni otrovim koji su, čemu uopće pitati, odmah iskušani na nekim zarobljenicima što su ih u međuvremenu uhitili.Uostalom bilo je to vrijeme u kojem je čak i nježni lirski pjesnik Dživo Bunić od dubrovačke Vlade dobio tajni ,danas naravno razotkriven, zadatak, a s njime i potrebna financijska sredstva,kako bi organizirao likvidaciju nekih opasnih Crnogoraca.
Marin Držić po tomu nije bio jedini stariji hrvatski književnik koji se zanimao za obavještajne poslove. Bilo je i drugih premda je najnotorniji slučaj nekog dubrovačkog fratra Inočencija Čulića ,čovjeka zaslužnog za bibliotekarstvo, koji je početkom XIX. stoljeća , špijunirao u Dubrovniku za Austriju. Toga su fratra špijuna naime zvali Gluhi premda je,čitajući njegove izvještaje, sasvim jasno da mu je gluhoća bila samo maska za kvalitetno špijuniranje.Rekao bi Marin Držić na to: Er ljudi Ogluhoše, ne ima se komu pripovjedat!
Otrovi: Njihove žrtve i njihovo tržišteMarin Držić sa svijetom špijuna i tajnih agenata dolazio je u svom životu više puta u najbliži dodir.O špijunima nije govori izravno u svojim komedijama,ali mnogi dokumenti koji su ostali nakon njega, svjedoče da je veći dio svog javnog života posvetio druženju s ljudima kojima je posao bio da na tajanstven način šire vijesti o ratovima ,o političkim i vojnim prilikama u suprotnim taborima. |
prof. dr. Slobodan Prosperov Novak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....