Sva društvena, gospodarska, politička i sva moralna pitanja zapravo su pitanja o pravom uređenju međuljudskih odnosa. Odnose među ljudima trebalo bi zacijelo urediti tako da budu u skladu s ljudskom naravi. Inače se stvarni čovjek rasteže na Prokrustovim posteljama vladajućih ideologija. Ako se zakoni i društvena ustrojstva ne grade po mjeri čovjeka, on se mora rastezati ili skraćivati po njihovoj mjeri. Nema, dakle, istine o društvu bez istine o čovjeku; nema humane sociologije bez prave antropologije. Ali odakle nam cijela i prava istina o čovjeku? Ako tu istinu ne bismo barem u njezinoj srži, sasvim sigurno poznavali, ako točno ne bismo znali što je doista dobro za čovjeka, kako bismo od ikojeg građanina smjeli tražiti da se u određenim okolnostima čak potpuno i neopozivo žrtvuje za nešto što mu se predstavlja kao zajedničko ljudsko dobro?
"Nestalne su ljudske misli", upozorava Pismo (Mudr 9,13-18b). Spoznaje ljudskoga uma jedva dostaju da se s njihovom pomoći snađemo među stvarima oko nas, ali nisu kadre pružiti nam konačnu istinu o našem vlastitom smislu. Čovjek ipak samo jednom živi i ne smije riskirati da svoj smisao promaši oslanjajući se na djelomične ili uvijek promjenjive ljudske istine. Stoga se Bog morao čovjeku javiti. On koji je čovjeka sazdao jedini može znati što je zapravo čovjek i jedini to može čovjeku zajamčiti. Božji naum o čovjeku, sigurna Bogom zajamčena istina o čovjeku, to je zapravo sadržaj cijele Objave.
Dragocjena mala Pavlova poslanica Filemonu sadrži osnovu objavljenog nauka o čovojeku i društvu - kršćanske antropologije i sociologije (Flm 9b-10.12-17). Vraćajući odbjeglog, pokrštenog roba Onezima njegovom prijašnjem gospodaru, da ga više ne primi kao roba nego sebi ravna čovjeka, brata i druga, Pavao naučava da svaki čovjek posjeduje neotuđivo bogoliko dostojanstvo.
Isus želi potresti da bi izazvao pozornost (Lk 14,25-33). Pravo je značenje ovog ulomka da onaj tko bi iz krive ljubavi prema svojima gazio ili žrtvovao druge, koji bi u korist svojih drugima zlo nanosio, ne bi znao što je ljubav.
Živko Kustić
"Nestalne su ljudske misli", upozorava Pismo (Mudr 9,13-18b). Spoznaje ljudskoga uma jedva dostaju da se s njihovom pomoći snađemo među stvarima oko nas, ali nisu kadre pružiti nam konačnu istinu o našem vlastitom smislu. Čovjek ipak samo jednom živi i ne smije riskirati da svoj smisao promaši oslanjajući se na djelomične ili uvijek promjenjive ljudske istine. Stoga se Bog morao čovjeku javiti. On koji je čovjeka sazdao jedini može znati što je zapravo čovjek i jedini to može čovjeku zajamčiti. Božji naum o čovjeku, sigurna Bogom zajamčena istina o čovjeku, to je zapravo sadržaj cijele Objave.
Dragocjena mala Pavlova poslanica Filemonu sadrži osnovu objavljenog nauka o čovojeku i društvu - kršćanske antropologije i sociologije (Flm 9b-10.12-17). Vraćajući odbjeglog, pokrštenog roba Onezima njegovom prijašnjem gospodaru, da ga više ne primi kao roba nego sebi ravna čovjeka, brata i druga, Pavao naučava da svaki čovjek posjeduje neotuđivo bogoliko dostojanstvo.
Isus želi potresti da bi izazvao pozornost (Lk 14,25-33). Pravo je značenje ovog ulomka da onaj tko bi iz krive ljubavi prema svojima gazio ili žrtvovao druge, koji bi u korist svojih drugima zlo nanosio, ne bi znao što je ljubav.
Živko Kustić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....