Stjepan Mesić ovih je dana izveo jedan autentični tuđmanovski performance. U jučerašanjem, autoriziranom intervjuu Jutarnjem listu Mesić je ponovo svoje kritičare okvalificirao kao "mrvičare" i "mrzitelje". Osim što je pokazao nešto lošiji smisao za uvredljiv izbor riječi (Tuđman je, podsjetimo, svoje kritičare jednom nazvao "stokom sitnog zuba"), predsjednik Mesić vrijednosno je u potpunosti kopirao predsjednika Tuđmana.
Mesić je i ovom svojim iskazom pokazao da više ne podnosi one koji se s njim ne slažu, i da ne razumije elementarna pravila liberalne demokracije.
Da je bilo koji drugi hrvatski političar (Sanader, Milanović) izjavio takvo što, istog bi trenutka bio suočen s opravdanom lavinom javnog osporavanja, a vodstva političkih stranaka pisala bi bijesna priopćenja protiv autokratskog šefa države.
Naravno, moramo uzeti u obzir da Mesić, kada s prezirom odbacuje svoje kritičare, to čini iz pozicije neusporedivo manje vlasti nego što je to bio činio Tuđman. Moramo, također, uzeti u obzir znatne kredite koje je Mesić početkom dvijetisućitih opravdano zaslužio u velikom dijelu hrvatske javnosti.
Prošlost
No ostaje činjenica da je Stipe Mesić, i ovom izjavom o svojim kritičarima, zapravo pokazao dubinsku pripadnost tuđmanovskom mentalitetu.
To što je Mesić, kao istaknuti akter detuđmanizacije, sada sve skloniji Tuđmanovom diskursu, nije paradoks, nego pravilo, koje vrijedi i za niz drugih ekscesnih političkih pojava u našem društvu.
Naime, proces detuđmanizacije u Hrvatskoj nije u potpunosti dovršen (i treba ga dovršiti), ali je okončan u bitnim dijelovima.
Taj su proces 2000. godine predvodili Ivica Račan i Stipe Mesić kada su promijenili mentalitet hrvatske javnosti i nametnuli, uz veliku potporu građana, sustav vrijednosti koji se dramatično razlikovao od Tuđmanova.
Drugu ključnu ulogu u detuđmanizaciji odigrao je Ivo Sanader, kada je, kao Tuđmanov nasljednik u HDZ-u, na izborima 2003. godine uspio pobijediti s retorikom i politikom, koja se drastično suprotstavljala većini Tuđmanovih vrijednosnih i političkih postulata.
Naravno da se u dnevnoj politici i u svakodnevnom životu i dalje redovito susrećemo s raznim elementima Tuđmanove Hrvatske (njoj, velikim dijelom, pripada i Thompson). Međutim, nitko se na hrvatskoj središnjoj političkoj sceni, kao ni u hrvatskoj političkoj javnosti, više ne zauzima za Tuđmanove glavne političke vrijednosti, poput izrazitog nacionalizma, stranačke državne uprave, povezanosti države i Crkve, teritorijalno-političkih aspiracija prema BiH, izolacionizma i suspektnosti prema euroatlantskim integracijama, ekonomskog nacionalizma, relativističkog odnosa prema poštovanju zakona, i tako dalje, i tako dalje... Sve to u današnjoj hrvatskoj politici i javnosti, barem na na deklarativno-vrijednosnoj razini, više ne postoji.
Utoliko je nemoguće formulirati i voditi politiku, kao da još živimo u vrijeme dominantnih Tuđmanovih vrijednosti. Svaka je takva politika nužno zastarjela, neuspješna i pokazuje da oni koji je provode ne razumiju društvene promjene koje su se dogodile u proteklih sedam godina.
Primjerice, kada je Stipe Mesić prije sedam godina umirovio dvanaest generala Hrvatske vojske, bio je to legitiman akt detuđmanizacije, jer su ta dvanaestorica pokušala iskoristiti vojsku u političke svrhe, što jest bilo karakteristično za Tuđmanov sustav, ali što je u demokraciji posve nedopustivo.
No današnji Mesićevi pokušaji obračuna s preostalim protagonistima Tuđmanova sustava posve su promašeni, jer ti ljudi više nemaju ono političko značenje koje su imali u vrijeme dok je taj sustav još postojao. Slučaj Vladimira Zagorca ne treba tretirati kao dio procesa detuđmanizacije, dakle kao dio križarskog rata protiv Tuđmanova sustava (koji je u bitnim elementima nestao), nego kao slučaj čovjeka koji je okrivljen za teška krivična djela, zbog kojih mu se, kao i bilo kome drugom, treba suditi. Isto vrijedi i za sve druge slične slučajeve naslijeđene iz Tuđmanovih vremena: sve se takve primjere može procesuirati jedino kroz strukture pravne države, a ne kroz razne oblike političko-obavještajnih borbi sumnjiva legaliteta, pod egidom detuđmanizacije, kao što to čini predsjednik Mesić.
Takva detuđmanizacija danas je jednako zastarjela, bespredmetna, i zapravo pripada tuđmanovskom mentalnom sklopu, baš kao i pokušaji retuđmanizacije, s kojima se redovito susrećemo u političkom i javnom životu, i koji redovito propadaju na biralištima.
Zastarjelo
Pri tome mislimo na retoriku i političko djelovanje raznih radikalnih desnih stranaka, na društvene institucije poput Hrvatskog kulturnog vijeća, koje se ponašaju kao da je Hrvatska poražena u ratu, i kao da umjesto u Europsku Uniju ulazi u Jugoslaviju, na pojedine strukture u Katoličkoj crkvi, koje društvene promjene doživljavaju kroz prizmu vlastite, ali i navodne nacionalne ugroženosti, te kroz čitav niz povremenih pokušaja da se izazove nestabilnost u društvu. Svejedno je radi li se o objavljivanju očito lažnog dokumenta o tome da je predsjednik Vlade ukrao dvadesetak tona zlata, ili o raznim "braniteljskim" marševima u povodu državnih praznika.
Obilježavanje dvanaestogodišnjice Oluje dobar je primjer da se pokaže koliko su i zastarjela, križarska detuđmanizacija, i pokušaji retuđmanizacije danas sasvim bespredmetni.
Dvanaest godina poslije Oluje Hrvatska je relativno snažna demokratska zemlja, s jasnim i bliskim integracijskim izgledima, i s dobrim gospodarskim perspektivama. Oluja, koja je omogućila oslobođenje Hrvatske, i koja je slomila srpsku vojnu i političku moć na području bivše Jugoslavije, nedvojbeno je jedan od najvažnijih i najpozitivnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Sama činjenica da se u Hrvatskoj danas, bez ikakvih ekscesa ili javnog nezadovoljstva, sudi nekima od istaknutih vojnih zapovjednika (kao i činjenica da je neke druge Hrvatska izručila Haagu), ne govori samo o visokoj razini političke stabilnosti i zrelosti ove zemlje nego, također, svjedoči o završetku glavnih, magistralnih crta procesa detuđmanizacije.
Hrvatsko je društvo uspjelo odvojiti ratnu pobjedu, koja je omogućila samo postojanje ove zemlje, od zločina koji su počinjeni tijekom rata, i za koje se mora odgovarati, kao i od političko-vrijednosnog sustava koji je vladao tijekom rata.
Jasno je, naravno, da posljedice ratnog vremena i danas izazivaju mnoge traume; jasno je da dio hrvatskih građana i danas doživljava stvarnost i sjećanja kroz optiku Tuđmanova razdoblja.
Međutim, glavni dio hrvatskog društva i najveći dio hrvatske političke scene danas su se definitivno odmakli od tuđmanovskih vrijednosti.
Utoliko je više šteta što se predsjednik Mesić sada ponaša kao da se sve to nije dogodilo, kao da je danas, recimo, 2000. ili, u najboljem slučaju 2001., i što u svojim kritičarima, u najboljem stilu pokojnog predsjednika Tuđmana, prepoznaje neprijatelje koje treba izvrijeđati.
Šteta je što se Mesić vraća Tuđmanu.
Davor Butković
Mesić je i ovom svojim iskazom pokazao da više ne podnosi one koji se s njim ne slažu, i da ne razumije elementarna pravila liberalne demokracije.
Da je bilo koji drugi hrvatski političar (Sanader, Milanović) izjavio takvo što, istog bi trenutka bio suočen s opravdanom lavinom javnog osporavanja, a vodstva političkih stranaka pisala bi bijesna priopćenja protiv autokratskog šefa države.
Naravno, moramo uzeti u obzir da Mesić, kada s prezirom odbacuje svoje kritičare, to čini iz pozicije neusporedivo manje vlasti nego što je to bio činio Tuđman. Moramo, također, uzeti u obzir znatne kredite koje je Mesić početkom dvijetisućitih opravdano zaslužio u velikom dijelu hrvatske javnosti.
Prošlost
No ostaje činjenica da je Stipe Mesić, i ovom izjavom o svojim kritičarima, zapravo pokazao dubinsku pripadnost tuđmanovskom mentalitetu.
To što je Mesić, kao istaknuti akter detuđmanizacije, sada sve skloniji Tuđmanovom diskursu, nije paradoks, nego pravilo, koje vrijedi i za niz drugih ekscesnih političkih pojava u našem društvu.
Naime, proces detuđmanizacije u Hrvatskoj nije u potpunosti dovršen (i treba ga dovršiti), ali je okončan u bitnim dijelovima.
Taj su proces 2000. godine predvodili Ivica Račan i Stipe Mesić kada su promijenili mentalitet hrvatske javnosti i nametnuli, uz veliku potporu građana, sustav vrijednosti koji se dramatično razlikovao od Tuđmanova.
Drugu ključnu ulogu u detuđmanizaciji odigrao je Ivo Sanader, kada je, kao Tuđmanov nasljednik u HDZ-u, na izborima 2003. godine uspio pobijediti s retorikom i politikom, koja se drastično suprotstavljala većini Tuđmanovih vrijednosnih i političkih postulata.
Naravno da se u dnevnoj politici i u svakodnevnom životu i dalje redovito susrećemo s raznim elementima Tuđmanove Hrvatske (njoj, velikim dijelom, pripada i Thompson). Međutim, nitko se na hrvatskoj središnjoj političkoj sceni, kao ni u hrvatskoj političkoj javnosti, više ne zauzima za Tuđmanove glavne političke vrijednosti, poput izrazitog nacionalizma, stranačke državne uprave, povezanosti države i Crkve, teritorijalno-političkih aspiracija prema BiH, izolacionizma i suspektnosti prema euroatlantskim integracijama, ekonomskog nacionalizma, relativističkog odnosa prema poštovanju zakona, i tako dalje, i tako dalje... Sve to u današnjoj hrvatskoj politici i javnosti, barem na na deklarativno-vrijednosnoj razini, više ne postoji.
Utoliko je nemoguće formulirati i voditi politiku, kao da još živimo u vrijeme dominantnih Tuđmanovih vrijednosti. Svaka je takva politika nužno zastarjela, neuspješna i pokazuje da oni koji je provode ne razumiju društvene promjene koje su se dogodile u proteklih sedam godina.
Primjerice, kada je Stipe Mesić prije sedam godina umirovio dvanaest generala Hrvatske vojske, bio je to legitiman akt detuđmanizacije, jer su ta dvanaestorica pokušala iskoristiti vojsku u političke svrhe, što jest bilo karakteristično za Tuđmanov sustav, ali što je u demokraciji posve nedopustivo.
No današnji Mesićevi pokušaji obračuna s preostalim protagonistima Tuđmanova sustava posve su promašeni, jer ti ljudi više nemaju ono političko značenje koje su imali u vrijeme dok je taj sustav još postojao. Slučaj Vladimira Zagorca ne treba tretirati kao dio procesa detuđmanizacije, dakle kao dio križarskog rata protiv Tuđmanova sustava (koji je u bitnim elementima nestao), nego kao slučaj čovjeka koji je okrivljen za teška krivična djela, zbog kojih mu se, kao i bilo kome drugom, treba suditi. Isto vrijedi i za sve druge slične slučajeve naslijeđene iz Tuđmanovih vremena: sve se takve primjere može procesuirati jedino kroz strukture pravne države, a ne kroz razne oblike političko-obavještajnih borbi sumnjiva legaliteta, pod egidom detuđmanizacije, kao što to čini predsjednik Mesić.
Takva detuđmanizacija danas je jednako zastarjela, bespredmetna, i zapravo pripada tuđmanovskom mentalnom sklopu, baš kao i pokušaji retuđmanizacije, s kojima se redovito susrećemo u političkom i javnom životu, i koji redovito propadaju na biralištima.
Zastarjelo
Pri tome mislimo na retoriku i političko djelovanje raznih radikalnih desnih stranaka, na društvene institucije poput Hrvatskog kulturnog vijeća, koje se ponašaju kao da je Hrvatska poražena u ratu, i kao da umjesto u Europsku Uniju ulazi u Jugoslaviju, na pojedine strukture u Katoličkoj crkvi, koje društvene promjene doživljavaju kroz prizmu vlastite, ali i navodne nacionalne ugroženosti, te kroz čitav niz povremenih pokušaja da se izazove nestabilnost u društvu. Svejedno je radi li se o objavljivanju očito lažnog dokumenta o tome da je predsjednik Vlade ukrao dvadesetak tona zlata, ili o raznim "braniteljskim" marševima u povodu državnih praznika.
Obilježavanje dvanaestogodišnjice Oluje dobar je primjer da se pokaže koliko su i zastarjela, križarska detuđmanizacija, i pokušaji retuđmanizacije danas sasvim bespredmetni.
Dvanaest godina poslije Oluje Hrvatska je relativno snažna demokratska zemlja, s jasnim i bliskim integracijskim izgledima, i s dobrim gospodarskim perspektivama. Oluja, koja je omogućila oslobođenje Hrvatske, i koja je slomila srpsku vojnu i političku moć na području bivše Jugoslavije, nedvojbeno je jedan od najvažnijih i najpozitivnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Sama činjenica da se u Hrvatskoj danas, bez ikakvih ekscesa ili javnog nezadovoljstva, sudi nekima od istaknutih vojnih zapovjednika (kao i činjenica da je neke druge Hrvatska izručila Haagu), ne govori samo o visokoj razini političke stabilnosti i zrelosti ove zemlje nego, također, svjedoči o završetku glavnih, magistralnih crta procesa detuđmanizacije.
Hrvatsko je društvo uspjelo odvojiti ratnu pobjedu, koja je omogućila samo postojanje ove zemlje, od zločina koji su počinjeni tijekom rata, i za koje se mora odgovarati, kao i od političko-vrijednosnog sustava koji je vladao tijekom rata.
Jasno je, naravno, da posljedice ratnog vremena i danas izazivaju mnoge traume; jasno je da dio hrvatskih građana i danas doživljava stvarnost i sjećanja kroz optiku Tuđmanova razdoblja.
Međutim, glavni dio hrvatskog društva i najveći dio hrvatske političke scene danas su se definitivno odmakli od tuđmanovskih vrijednosti.
Utoliko je više šteta što se predsjednik Mesić sada ponaša kao da se sve to nije dogodilo, kao da je danas, recimo, 2000. ili, u najboljem slučaju 2001., i što u svojim kritičarima, u najboljem stilu pokojnog predsjednika Tuđmana, prepoznaje neprijatelje koje treba izvrijeđati.
Šteta je što se Mesić vraća Tuđmanu.
Davor Butković