Mesićeva smutna suza

Mesićeva suza na pokopu Ive Pukanića osobno mi budi podijeljene osjećaje. S jedne strane, simpatično je vidjeti šefa države meka srca. Također, dobro je znati da se ne odriče prijatelja bez obzira na njihovu reputaciju. S druge strane, duboko je uznemirujuće kad se prvi čovjek državne vlasti pojavi u kontekstu koji je snažno obilježen prisutnošću pripadnika kriminalnog miljea. 

Predsjednik  Stipe Mesić nije na posljednjem ispraćaju kontroverznog izdavača bio kao privatna osoba. Ne samo zato što je na takvoj funkciji teško odvojiti privatno od službenoga. Na tužni je događaj došao kao šef države, uz pojačano osiguranje. Njegov su vijenac donijeli uniformirani gardisti s Pantovčaka. Načinom svoga sudjelovanja  Pukanićevu je pokopu dao dimenziju državnoga. Skandalozno je da država, rukom svoga predsjednika, polaže vijenac na grob čovjeka notorno povezanoga s osuđenim kriminalcima. 



Mesić intimno možda osjeća neku obavezu prema pokojnom prijatelju. Ali, mogao se od njega oprostiti diskretno, da javnom demonstracijom ne skandalizira javnost. Jer, morao bi prije svega osjećati obavezu prema funkciji koju obnaša. Prema poziciji predsjednika Republike dužan se odnositi s poštovanjem. To je obaveza svih građana Hrvatske, pa i samoga Mesića. Ni njemu se ne može tolerirati vrijeđanje predsjedničkog statusa. Premda nije prvi put da baš on svojim ponašanjem devalvira moralni autoritet šefa države. U ovom slučaju ponio se neozbiljno i prema vlastitoj funkciji krajnje podcjenjivački. Činjenica da se predsjednik našao u situaciji koja je intonirana prisutnošću pripadnika kriminalne scene duboko je kompromitirajuća i za njega i za državu kojoj je na čelu.

Mesić je dolaskom na Pukanićev ispraćaj samo zaokružio svoje, u tom slučaju već pokazano nedopustivo i skandalozno držanje. Dno je svakako predstavljala njegova javna insinuacija na račun Mirjane Pukanić. Pozivom policiji da u istrazi atentata svakako obavi razgovor i s bolesnom ženom, Mesić joj je imputirao upućenost, možda i povezanost s kilerima. Čak i kad bi pouzdano znao da gospođa Pukanić stoji iza likvidacije svoga supruga, svoje bi informacije trebao prenijeti policiji, a ne javnosti. Ovako, predsjednik se olako poigrao ljudskim nesrećama i sudbinama. 



Posve je razumljivo kad obitelj i prijatelji pokojnog Ivu Pukanića proglašavaju osobom od najvećeg moralnog integriteta. Moguće je čak razumjeti da su emocije pomutile razum njegovim suradnicima, koji sada pokušavaju igrati ulogu njegovih posmrtnih osvetnika. Ali predsjednikovo je ponašanje nemoguće opravdati. Mesićev odlazak na posljednji ispraćaj nije solidariziranje sa žrtvom okrutne likvidacije, nego - dodatno galvanizirano tvrdnjom da je Pukanić “uvijek govorio istinu”, što je, naravno, notorna laž - predstavlja pristajanje uz pogubnu praksu interesnog miksanja politike i kriminala. Možda on to ne vidi, možda mu je suza zamutila pogled, ali predsjednik se objektivno, svojim ponašanjem, okrenuo kontra proklamirane mobilizacije cijele države u bistrenju i presijecanju međusobne povezanosti mafije i političkog establišmenta.