ZAGREB - Bilo je kasno ljeto 1989. godine, kada sam se iz rodnog Zagreba preko volje uputio vlakom na odsluženje vojnog roka u Vranje, negdje na samom jugu Srbije. Presjedao sam u Beogradu i našao se s frendovima s mora, te smo otišli po klasičnu pivu “dućandžiju” i sjeli u prvi parkić.
Tih dana na Korčuli se pilo Nikšićko, u Zagrebu Ožujsko, a iz dućana smo s kaucijom iznijeli i tri boce lokalpatriotskog BIP-a. Otvorili smo boce na klupu, kucnuli se i potegnuli. Goran i Gile sa zanimanjem su gledali kiseo izraz mog lica, koje je zapuhnuo jeziv okus rabljenog ulja iz nevoljene friteze.
“Kaj je ovo, pobogu?”, progurah kroza zube sav stisnut i zgrožen. “Bezuspešna imitacija piva” rekao je Goran, “Budalo idi pišaj”, dodao Gile i završio rečenicu “burazeru, Beograd nema dobro pivo, da ga jebeš...”. I rekao jednu veliku istinu. Ali, kakav bih to pivski istražitelj bio da se u to, i vlastitom jetrom ne probam uvjeriti?
Colina i MB Pivo
Dvadeset i kusur godina kasnije, opet sam posjetio grad na ušću Save u Dunav... Kako smo stari tradicionalisti, odlučili smo piti lokalno pivo, ali BIP-a - ni za lijek. Naručili smo MB Pivo, još uvijek pod dojmom sjajne reklame s Colinom, ali - opet mućak. Na kraju smo probali Jelen i Lav te odlučili iz dvije trgovine pokupovati sva živa piva i odnijeti ih sa sobom na degustaciju.
I tako smo ovaj četvrtak u prostorijama DPP-a fino ohladili flaše, nabavili hrpu krekera, oprali krigle i pokušali poluprofesionalno ocijeniti kakva je susjedska pivska scena.
Vođeni najcjenjenijim hrvatskim pivskim nepcem, Ognjanom Šolajom, krenuli smo od lakših piva, s dva ubodna momenta - presjecanjima s jačim imenima. Pritom smo ubacili i par uljeza, čisto radi osvježenja, pa su tu upala dva crnogorska piva (Nikšićko svijetlo i tamno - iako su oba punjena u Srbiji), turski Efes (također punjen u Apatinu) i Ruski kvas, koji nije pivo, ali stoji na istoj polici, pa smo ga iskoristili za šećer na kraju. Nažalost, nismo uspjeli pronaći neke legendarne favorite poput starog čiče koji vrišti s etikete Jagodinskog piva, zatim Krugher & Brent (Pivara Ritiševo, jako varira, pogotovo crveno, ali je i dalje najbolji brend u toj regiji), MB-a koji je pred zatvaranjem, Zaječarskog, pa i uljeznog Skopskog na koje je navučen jug države.
Pa smo zato počeli s Master Svetlim pivom (United Serbian Breweries, Novi Sad, 4,5%). U DPP-u vam degustacije idu pravo narodski - jedan pomiriši i otpije, pa razmisli, pa popije još malo i onda kaže što misli o pivu. Pošteno! Master odbija etiketom koja kao da je smišljena i rađena minutu prije puštanja u distribuciju, i to od trogodišnjaka s posebnim potrebama, ali to nije ništa prema okusu koji vuče na ulje s tave pečenih jaja. Od prekjučer.
Član Goch mudro primjećuje da “Ovo pivo ima bouquet ničega”, pa uz nekakve dvojke i s nadom da će biti i boljih - prelazimo na Valjevsko Svetlo Pivo (Valjevska Pivara, 4,5%). Boca bojom, čistoćom i kvalitetom podsjeća na gradilište zagrebačke Univerzijade i nekog bauštelca koji ju je zaboravio u tegli fikusa. Ma živi fosil! Teška aroma margarina i duhanski miris izazivaju komentare da se “to valjda puni doma na bojleru” i da “dobiješ jednu bocu besplatno na kiosku ako kupiš Politikin Zabavnik!”.
Opet dvojka zbog retro boce i sjajne usporedbe da ima okus kao prvo jutarnje pivo nakon gadnijeg tuluma. Red je na PilsPlus Svetlom pivu (USB, Zaječar, 5,0%), toj tekućoj cigareti s aromom kokica iz mikrovalke. Iako su reakcije dosta negativne (metalan okus, vuče na camembert, ovo je “K PilsPlus”, osjeća se kukuruz...), stječe se dojam korektne, pitke pive i s ocjenom 2+ slijedi preokret na tablici.
Pivo Crvena zvezda
Slijedi cijeli set posvećen jednom od najjačih piva na tržištu. Pivovaru iz omalenog Čelareva kupio je svjetski gigant Carlsberg, i uz tradicionalno Lav Pivo, na tržište izbacuje i zanimljive novotarije. Tako je na red prvo došlo pivo Crvena zvezda, zatim Partizan, i na kraju Lav Svetlo Pivo (Carlsberg Srbija, Čelarevo, 5,0), slična kao jaja jajima - jer je riječ o istom punjenju te drukčijoj ambalaži.
Još se nisam prestao diviti vrhunskom marketinškom triku, namijenjenom sportskim, prije svega nogometnim navijačima, koji se obožavaju identificirati uz svoj klub. Istina da to nije mudro piti solo, na klupici u parku, u krivom kvartu, ali ova je zgodna ideja sigurno financijski isplativa. Unatoč preblijedoj boji i mirisu tempera, Lav ima gustoću, slatkoću i živost, pa unatoč negativistima unutar DPP (“Zvezda nikad nije stajala tako loše”, “umem da kažem samo dve reči - loše, loše”, “ovo je kao kad za dečka nakon prvog dejta kažeš da ti je, pa ono, simpa”), Lav zaslužuje čvrstu trojku.
Prelazimo na Lav Jako Pivo od 7,2%, ali ostajemo razočarani. Ponavlja se sindrom najvećeg ubojice tuluma s početka devedesetih, zadnje pive prije diska - Bavarije 8.6, jer je riječ o jednodimenzionalnom, prealkoholnom i općenito, lošem pivu. “Kiselo a slatko, kao kineska juha”, “poput dizača utega koji odustane na pola - obeća, pa mućak” potukao je završni Šantekov komentar “Kao da je netko pomiješao loše pivo s Rubinovim vinjakom”. Dvojčica.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TIKSNAOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA