ODRASTANJE

Mi smo se igrali u parku, naša djeca na Faceu

Najviše volim igrati igre na kompjutoru, a malo manje ići van s prijateljima. Ali idem u izviđače, išao je i moj tata, priča Kosta Kai Ugrina
Najviše volim igrati igre na kompjutoru, a malo manje ići van s prijateljima. Ali idem u izviđače, išao je i moj tata, priča Kosta Kai Ugrina

ZAGREB - Odrastao sam potpuno drukčije od moje djece. Bila su to druga vremena, a i ja sam bio jedinac pa sam stalno izmišljao kako da zabavim sam sebe, kaže Saša Kopljar, voditelj Dnevnika na Novoj TV, dok njegova djeca, devetogodišnja Ariana i sedmogodišnji Fran, skaču po igralištu na kojem su stvari poput improviziranih ljestava od špage, po kojima se Fran spušta i vješa, za koje Saša, kada je bio njihovih godina, nije niti znao da postoje.

Razlike u odrastanju djece danas i odrastanju njihovih roditelja su ogromne, a kako vrijeme prolazi, sve su veće. Prije samo dvadesetak godina djeca su se još igrala po parkovima, slavila rođendane subotom u stanu, a samo su rijetki imali nekog komodorca na kojem su djeca iz cijelog kvarta igrala igrice.

I u školi - kompjutor

Danas neka djeca imaju gotovo više gadgeta nego odrasli pa u svojim sobama imaju i kompjutor i PlayStation, a u džepu mobitel. Rođendani se i dalje slave po stanovima, ali i po trendovskim igraonicama gdje su sva djeca odjevena, primjerice, kao pirati s Kariba ili ih zabavljaju plaćeni klaunovi i mađioničari. Osim toga, više se druže preko Facebooka, nego uživo.

- Do devete godine odrastao sam u Osijeku i uvijek sam se igrao u dvorištu, isključivo s djecom. Stalno smo organizirali nekakve igre. Kauboji i Indijanci tada je bila jedna od naših omiljenih igara - nastavlja Saša.

Njegov sin Fran nikada se nije igrao kauboja i Indijanaca, ali svejedno ljubomorno gleda Sašinu sliku na kojoj je Saša odjeven kao kauboj i drži plastični pištolj u ruci.

“Tata, gdje ti je ovaj pištolj?” pita ga Fran, a tata mu objašnjava da ga je odavno izgubio.

Fran se često igra u kvartu, ali i na kompjutoru na kojem najviše voli ratne i borilačke igrice. U dvorištu s prijateljima uglavnom igraju nogomet, lovice i skrivača, igre koje su preživjele sva ova desetljeća i koje su se igrale oduvijek.

- I u školi imamo kompjutore pa se i tamo na njima igram. Malo mi je dosadno igrati se s kockicama, a nisam se nikada igrao ni s autićima - priča Fran.

Lutkice su bez veze

No, iako se očito vole igrati, a i zapravo su vrlo zabavna djeca, koja se stalno smijulje, Fran i Ariana se rijetko igraju zajedno.

- Neeeee! - odgovaraju uglas na pitanje vole li se njih dvoje igrati zajedno.

Saši je to, kao jedincu, pomalo čudno.

- Tu i tamo se igraju zajedno, ali samo kada im je zaista dosadno pa nemaju drugog izbora. Naprosto se ne znaju zajedno igrati, a meni je čudno kad kažu da im je dosadno jer ja nisam imao ni brata ni sestru - priča Saša.

Ariana, kao i njezin brat, također se voli igrati na kompjutoru, ali ipak se malo više voli igrati s prijateljicama, a zanimljivo je da se nikada nije igrala s lutkicama.

- To mi je glupo - kaže.

Uvijek se, dodaje, igraju vilenjaka, ali još jedna “igra” im je omiljena - prisluškivanje starijih kad o nečemu razgovaraju. Osim što se rijetko igra s bratom, nema ni dijeljenja igračaka.

- Svatko ima svoje igračke i ponekad se samo mijenjamo, ali on ne smije dirati moj Pet Shop s malim životinjicama - kaže Ariana, a Fran se pohvalio kako joj je jednom dao jednog svog Gormita.

Saša ističe da im nije jednostavno kupovati darove pa djeca uvijek dobiju po nekoliko igračaka, kojih se brzo i zasite. Međutim, ovog Božića nema igračaka. Ariana će dobiti mobitel, naprosto zato što ga imaju sve djevojčice u razredu, a Fran PSP.

- Ja bih isto mobitel, ali PSP mi je draži - kaže Fran.

Vrijeme je za njih brzo proletjelo, a Kopljarovi će i dalje morati puno razmišljati što im kupiti jer gadgeti Ariani i Franu postaju nove igračke.

Ništa drukčije nije u još jednoj priči, onoj glumca Kristijana Ugrine. Trinaestogodišnji Kosta Kai i godinu dana mlađa Korana prilično su angažirani na slobodnim aktivnostima, otprilike kao i Kristijan kada je bio njihove dobi, ali tu svaka sličnost prestaje.

- Najviše volim igrati igrice na kompjutoru, a malo manje ići van s prijateljima. Ali idem u izviđače, išao je i moj tata. Pričao je kako im je bilo, svidjelo mi se pa sam probao i to mi je super - navodi Kosta Kai.

Kristijan kaže da nije imao kompjutor kao dijete te da je slobodno vrijeme provodio s frendovima, u izviđačima i dramskoj grupi.

- Definitivno sam bio takav tip, za prijatelje. Čak i da sam imao kompjutor doma, vjerojatno bih se igrao po kvartu. Autiće sam zavolio tek kada sam počeo voziti. Najčešće sam se kao klinac igrao po Baštijanovoj i Selskoj, a tada su te ceste bile prava katastrofa jer su ih uredili tek za Univerzijadu. Ali, nama su bile super onakve cijele u kockicama jer je po njima bilo fora voziti bicikl - priča Kristijan.

Tu je još jedan član obitelj, Marijeta, koja će u veljači napuniti dvije godine.

Druga su to vremena...

- Iako je mala, ona je dio ekipe. Gdje mi, tu i ona. Voli ljude i nije sramežljiva, čak i ako ih ne poznaje - ističe Kristijan.

Korana je prilično slična bratu - također je velika ljubiteljica kompjutora, odnosno Facebooka, ali nisu joj strane ni barbike, s kojima je provela dosta vremena u igri.

- Preko Facebooka se također družim s frendovima, a i volim slušati muziku. Pa i tata je volio slušati muziku - kaže Korana, ali Kristijan objašnjava kako to nije bilo isto kao danas.

- Da, ali ti muziku slušaš na mp3 playeru, a ja sam slušao ploče i kazete. Sjećam se kako sam morao s olovkom frkati traku kada bi se kazeta zaglavila u kazetofonu. Danas kad ti netko ogrebe CD, spržiš novi, a ploče i kazete su nekada bile skupe i morali smo ih dobro čuvati - govori Kristijan.

Međutim, nisu Korana i Kosta Kai baš toliko “kompjutorizirani” i Kristijan ih često vodi na izlete.

- Kad uspijem Kostu maknuti od kompjutora, onda stvarno gušta u izletima. Ma svi volimo zajedno negdje otići na dan ili dva - nastavlja Kristijan.

Kao i njihov tata, i Korana i Kosta Kai idu na dramsku grupu, ali u vrijeme njihova tate djeca su već glumila u predstavama. Kristijan je još kao desetogodišnjak stao na kazališne daske, što je tada bilo uobičajeno. Kosta i Korana tati idu na premijere.

- Drukčije je to potpuno, drukčija su i vremena. Meni je bilo super kao klincu, ali vidim da ni njima nije loše, a to je na kraju najvažnije. Važno je da dobro i kvalitetno provode vrijeme i da u tome uživaju - zaključuje Kristijan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. prosinac 2025 09:54