Ugodno me iznenadila nova knjiga Michela Houellebecqa prevedena na hrvatski, "Lanzarote i drugi tekstovi", u izdanju Litterisa. Posrijedi je svojevrstan zbornik, u kojem su jedna oveća novela, zbirka eseja i feljtona o svakodnevici, politici, arhitekturi, konzumerizmu, muško-ženskim odnosima te još jedan vjenčić tekstova koji su nazvani "Intervencije", u kojem su skupljeni Houellebecqovi intervjui francuskom tisku, jedna izvrsna poema, "Opera Bianca", jedna bistra i staložena recenzija knjige, ista takva filmska kritika, otvoreno pismo kolegi, mini reportaža, sve to objavljeno sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća i kasnije…
Ja nisam ni za ni protiv avangarde, ali shvaćam da iskačem zbog jednostavne činjenice što se manje zanimam za jezik nego za svijet. Opčinjen sam najnovijim svjetskim fenomenima i ne razumijem kako ostali pjesnici uspijevaju to izbjeći: žive li svi na selu? Svi idu u supermarket, čitaju časopise, svi imaju televizor, automatsku sekeretaricu… Uopće ne uspijevam nadići takav aspekt stvari, pobjeći toj stvarnosti.
Veliku vrijednost knjizi od 250 stranica standardnog formata očito daje prijevod Marine Jelinek i Marije Bašić, koje su Houellebecqa donijele čistim, jasnim, vrlo točnim hrvatskim jezikom.
Lani u proljeće dosta sam dugo, u nekoliko navrata, razgovarao s Houellebecqom, koji je Hrvatsku doživio kao posve nepoznat teren na kojem mu valja biti oprezan. Njemu je bilo jasno da baš nisam oduševljen njegovim romanima ili, točnije, prijevodima njegovih romana, pa smo se radije općenitije držali prirode, humora i futurizma. Htio sam s njime povesti razgovor o poeziji, jer sam znao da je ugledan pjesnik, no nisam se usudio zbog jezične barijere koja nas je nepremostivo dijelila. Ja francuski razumijem u tragovima, a on engleski govori toliko beskonačno sporo i škrto, da ga je gotovo nemoguće pratiti. Našli smo se na životinjama, pa smo pričali o etologiji i evoluciji. Vodali su ga od grada do grada, od Zagreba do Splita, a on je htio vidjeti medvjede u prirodi. Najviše ga je pak zapanjilo kad sam mu rekao da u Hrvatskoj obitava oko 120 vučjih čopora. Pričao sam mu o Velebitu kao hrvatskom Yellowstoneu, kako sam ondje promatrao medvjede i da je vuku nemoguće prići na manje od dva kilometra, pa nikad nisam vidio ni jednog. Mislim da se poslije zaustavio na Plitvicama. Napomenuo sam mu da će od životinja ondje jedino naći razjapljenog punjenog mrkog medu na ulazu u glavni hotel…
Sad sam, pročitavši njegove eseje i njegovu poemu, shvatio da je riječ o izvrsnom pjesniku, koji je razvio osobno proživljenu poetiku, utemeljenu na čvrstim i logičnim premisama. Houellebecq je, ukratko, osviješten pjesnik, vrlo profinjen, vrlo snažan i vrlo aktualan, koji
pozorno promatra svijet i otkriva u njemu pukotine, kroz koje jedino može prosijavati autentična poezija:
Na kraju bjeline postoji smrt
I razdvajanje tijela
Živ između čestica
Dovršavam svoj emotivni put.
U intervjuu koji je dao 1997. časopisu Encore Houellebecq kaže: "Ja nisam ni za ni protiv avangarde, ali shvaćam da iskačem zbog jednostavne činjenice što se manje zanimam za jezik nego za svijet. Opčinjen sam najnovijim svjetskim fenomenima i ne razumijem kako ostali pjesnici uspijevaju to izbjeći: žive li svi na selu? Svi idu u supermarket, čitaju časopise, svi imaju televizor, automatsku sekeretaricu… Uopće ne uspijevam nadići takav aspekt stvari, pobjeći toj stvarnosti.
Užasno sam propustan na svijet koji me okružuje". On u suvremenoj francuskoj poeziji pronalazi stanovitu akademski prihvaćenu ravnodušnost, koja je u najbližoj prošlosti bila posve kontaminirana onime što se u našoj poetologiji obično, po Zvonimiru Mrkonjiću, naziva "iskustvom jezika", a danas je do banalnosti istrošeno. Utjecajnu skupinu Oulip, koju bi u nas, u nedostatku bolje usporedbe, usporedio s quorumovcima, Houellebecq u članku epistoli objavljenoj 1997. u časopisu L'atelier du roman pouzdano ironizira onako usput, u zagradi: "Na primjer, Georges Perec je uspio postati veliki pisac usprkos Oulipu. Ne poznajem ni jednog drugog pjesnika koji se odupro letrizmu".
O biti poezije Houellebecq pak svjedoči:
"Plavetnilo je trenutačno iskustvo. Jednako tako, kada jasnoća dana slabi i predmeti gube boje i obrise, polako se utapaju u sivilo koje tamni, čovjek se osjeća sam na svijetu. To je istina od prvog njegovog dana na Zemlji, to je bila istina čak i prije nego što je postao čovjek. Ta je istina mnogo starija od jezika. Poezija nastoji ponovno pronaći ta potresna opažanja".
Jednako su frapantno jednostavna i točna Houellebecqova feljtonistička posezanja u svakodnevicu. On piše poput vrhunskog novinara koji ne zanemaruje humor, kao posljednje oružje istine. U tekstu "Veselica", rekli bismo Tulum, s tri kratke uvodne rečenice i otvori i efektno zatvori temu: "Veselici je cilj navesti nas da zaboravimo da smo sami, jadni i obećani smrti. Drugim riječima, preobraziti nas u životinje. Zato urođenik ima vrlo razvijen smisao za veselicu".
Houellebecqova filozofija uvelike se temelji na Arthuru Schopenhaueru, u kojem pronalazi idealnog sugovornika i pouzdanog savjetnika. Njemu pribjegava u osobitim trenucima lucidne ironije: "Osobno nikad nisam mogao mirne duše pratiti raskalašenost tehnika koje provodi ovaj ili onaj 'formalist iz Minuita' s tako tankim konačnim rezultatom. Da bih to izdržao, često sam si ponavljao Schopenhauerovu rečenicu: Pravi - i gotovo jedini - uvjet dobrog stila, jest imati nešto za reći". Začudo, Houellebecq se nikad ne poziva na djelo Emilea Ciorana, francuskog filozofa rumunjskog podrijetla čiji pesimizam najdublje razriva 20. stoljeće i koji je očito upisan i u njegovo djelo. Možda zato što je Houellebecq, iako mračan, ipak sklon optimizmu.
Na Schopenhauerov vedri cinizam on dodaje glavnu spoznaju 20. stoljeća, kvantnu teoriju. Svi veliki pjesnici modernog doba svjesni su toga povijesnog obrata u svoju korist koji se dogodio u pedesetim godinama prošlog stoljeća: kad se spustimo na mikrorazinu, caruje slučajnost, sve što vidimo oko sebe postoji slučajno. Moguće istodobno, a i suprotno sebi samom, Heinsenberg je dokrajčio Einsteina i njegovu potragu za Bogom, općom teorijom svega, koja će do u tančine objasniti svijet i sve njegove zakone.
Houellebecq ne spominje izrijekom dvojicu povijesnih antagonista, no opisuje taj dramatičan prevrat, a priliku za poeziju nakon njega nalazi u riječima još jednog velikog i apokaliptičnog fizičara, jednog od djedova atomske bombe, slavnog Nielsa Bohra: "Očigledno, stari jezik i logika nisu bili pogodni za predočavanje kvantnog svijeta. Međutim, Bohr je bio suzdržan. Poezija, naglašavao je on, dokazuje da profinjena i djelomično proturječna uporaba uobičajenog jezika omogućuje nadilaženje njegovih ograničenja. Načelo komplementarnosti što ga je uveo Bohr neka je vrsta istančanog upravljanja proturječjem: komplementarna stajališta istodobno se uvode u svijet. Svako od njih, u zasebnom smislu, može se izraziti jasnim jezikom bez dvosimslenosti. Svako je od njih, u zasebnom smislu, pogrešno".
Uvodna novela u knjizi, "Lanzarote", što je naziv otoka na Kanarima gdje je smjestio radnju i napučio je posve običnim ljudima, svojim omiljenim likovima - turistima, bizarna je i humoreskna storija o europskom malograđaninu, koji se kristalizira u likove skovane politički posve nekorektno, rekli bismo po nacionalnoj osnovi. Inspektoru Rudiju najteže pada to što je Belgijanac. On je ujedno i "razumni" rasist, taj Rudi, bezazleni turist, koji svjedoči pripovjedaču: "Islamski je fundamentalizam poprimio alarmantne razmjere.
Nakon Londona, sada je Bruxelles postao terorističko središte. Na ulicama i trgovima može se susresti sve više žena omotanih velovima. Osim toga, sukob između Flamanaca i Valonaca još se više razbuktao. Vlaaams Blok sasvim je blizu vlasti. Govorio mi je o europskoj prijestolnici kao o gradu na rubu građanskog rata."
I dalje imam dojam, i s novim prevoditeljima, da je Houellebecqova proza nečime limitirana. Njegova jezgrovitost, kojoj teži u opisima, često je grbava, katkad esejizira u neuspješnom šavu s fabulom, katkad je vidljiv napor da se situacija uopće okonča pa mi se čini da je Houellebecqovo prozno pisanje još uvijek nekovrsna vježba za Veliko Djelo, za roman kakav bi, po vlastitu priznanju, po uzoru na njemačke romantičare iz 18. stoljeća, želio napisati: roman u kojem će biti i poezije, i matematike, i tablica, i velike priče i eseja.
Kako god bilo, uvijek se može vratiti poeziji.
Tomislav Čadež
Ja nisam ni za ni protiv avangarde, ali shvaćam da iskačem zbog jednostavne činjenice što se manje zanimam za jezik nego za svijet. Opčinjen sam najnovijim svjetskim fenomenima i ne razumijem kako ostali pjesnici uspijevaju to izbjeći: žive li svi na selu? Svi idu u supermarket, čitaju časopise, svi imaju televizor, automatsku sekeretaricu… Uopće ne uspijevam nadići takav aspekt stvari, pobjeći toj stvarnosti.
|
Lani u proljeće dosta sam dugo, u nekoliko navrata, razgovarao s Houellebecqom, koji je Hrvatsku doživio kao posve nepoznat teren na kojem mu valja biti oprezan. Njemu je bilo jasno da baš nisam oduševljen njegovim romanima ili, točnije, prijevodima njegovih romana, pa smo se radije općenitije držali prirode, humora i futurizma. Htio sam s njime povesti razgovor o poeziji, jer sam znao da je ugledan pjesnik, no nisam se usudio zbog jezične barijere koja nas je nepremostivo dijelila. Ja francuski razumijem u tragovima, a on engleski govori toliko beskonačno sporo i škrto, da ga je gotovo nemoguće pratiti. Našli smo se na životinjama, pa smo pričali o etologiji i evoluciji. Vodali su ga od grada do grada, od Zagreba do Splita, a on je htio vidjeti medvjede u prirodi. Najviše ga je pak zapanjilo kad sam mu rekao da u Hrvatskoj obitava oko 120 vučjih čopora. Pričao sam mu o Velebitu kao hrvatskom Yellowstoneu, kako sam ondje promatrao medvjede i da je vuku nemoguće prići na manje od dva kilometra, pa nikad nisam vidio ni jednog. Mislim da se poslije zaustavio na Plitvicama. Napomenuo sam mu da će od životinja ondje jedino naći razjapljenog punjenog mrkog medu na ulazu u glavni hotel…
Sad sam, pročitavši njegove eseje i njegovu poemu, shvatio da je riječ o izvrsnom pjesniku, koji je razvio osobno proživljenu poetiku, utemeljenu na čvrstim i logičnim premisama. Houellebecq je, ukratko, osviješten pjesnik, vrlo profinjen, vrlo snažan i vrlo aktualan, koji
pozorno promatra svijet i otkriva u njemu pukotine, kroz koje jedino može prosijavati autentična poezija:
Na kraju bjeline postoji smrt
I razdvajanje tijela
Živ između čestica
Dovršavam svoj emotivni put.
U intervjuu koji je dao 1997. časopisu Encore Houellebecq kaže: "Ja nisam ni za ni protiv avangarde, ali shvaćam da iskačem zbog jednostavne činjenice što se manje zanimam za jezik nego za svijet. Opčinjen sam najnovijim svjetskim fenomenima i ne razumijem kako ostali pjesnici uspijevaju to izbjeći: žive li svi na selu? Svi idu u supermarket, čitaju časopise, svi imaju televizor, automatsku sekeretaricu… Uopće ne uspijevam nadići takav aspekt stvari, pobjeći toj stvarnosti.
Užasno sam propustan na svijet koji me okružuje". On u suvremenoj francuskoj poeziji pronalazi stanovitu akademski prihvaćenu ravnodušnost, koja je u najbližoj prošlosti bila posve kontaminirana onime što se u našoj poetologiji obično, po Zvonimiru Mrkonjiću, naziva "iskustvom jezika", a danas je do banalnosti istrošeno. Utjecajnu skupinu Oulip, koju bi u nas, u nedostatku bolje usporedbe, usporedio s quorumovcima, Houellebecq u članku epistoli objavljenoj 1997. u časopisu L'atelier du roman pouzdano ironizira onako usput, u zagradi: "Na primjer, Georges Perec je uspio postati veliki pisac usprkos Oulipu. Ne poznajem ni jednog drugog pjesnika koji se odupro letrizmu".
O biti poezije Houellebecq pak svjedoči:
"Plavetnilo je trenutačno iskustvo. Jednako tako, kada jasnoća dana slabi i predmeti gube boje i obrise, polako se utapaju u sivilo koje tamni, čovjek se osjeća sam na svijetu. To je istina od prvog njegovog dana na Zemlji, to je bila istina čak i prije nego što je postao čovjek. Ta je istina mnogo starija od jezika. Poezija nastoji ponovno pronaći ta potresna opažanja".
Jednako su frapantno jednostavna i točna Houellebecqova feljtonistička posezanja u svakodnevicu. On piše poput vrhunskog novinara koji ne zanemaruje humor, kao posljednje oružje istine. U tekstu "Veselica", rekli bismo Tulum, s tri kratke uvodne rečenice i otvori i efektno zatvori temu: "Veselici je cilj navesti nas da zaboravimo da smo sami, jadni i obećani smrti. Drugim riječima, preobraziti nas u životinje. Zato urođenik ima vrlo razvijen smisao za veselicu".
Houellebecqova filozofija uvelike se temelji na Arthuru Schopenhaueru, u kojem pronalazi idealnog sugovornika i pouzdanog savjetnika. Njemu pribjegava u osobitim trenucima lucidne ironije: "Osobno nikad nisam mogao mirne duše pratiti raskalašenost tehnika koje provodi ovaj ili onaj 'formalist iz Minuita' s tako tankim konačnim rezultatom. Da bih to izdržao, često sam si ponavljao Schopenhauerovu rečenicu: Pravi - i gotovo jedini - uvjet dobrog stila, jest imati nešto za reći". Začudo, Houellebecq se nikad ne poziva na djelo Emilea Ciorana, francuskog filozofa rumunjskog podrijetla čiji pesimizam najdublje razriva 20. stoljeće i koji je očito upisan i u njegovo djelo. Možda zato što je Houellebecq, iako mračan, ipak sklon optimizmu.
Na Schopenhauerov vedri cinizam on dodaje glavnu spoznaju 20. stoljeća, kvantnu teoriju. Svi veliki pjesnici modernog doba svjesni su toga povijesnog obrata u svoju korist koji se dogodio u pedesetim godinama prošlog stoljeća: kad se spustimo na mikrorazinu, caruje slučajnost, sve što vidimo oko sebe postoji slučajno. Moguće istodobno, a i suprotno sebi samom, Heinsenberg je dokrajčio Einsteina i njegovu potragu za Bogom, općom teorijom svega, koja će do u tančine objasniti svijet i sve njegove zakone.
Houellebecq ne spominje izrijekom dvojicu povijesnih antagonista, no opisuje taj dramatičan prevrat, a priliku za poeziju nakon njega nalazi u riječima još jednog velikog i apokaliptičnog fizičara, jednog od djedova atomske bombe, slavnog Nielsa Bohra: "Očigledno, stari jezik i logika nisu bili pogodni za predočavanje kvantnog svijeta. Međutim, Bohr je bio suzdržan. Poezija, naglašavao je on, dokazuje da profinjena i djelomično proturječna uporaba uobičajenog jezika omogućuje nadilaženje njegovih ograničenja. Načelo komplementarnosti što ga je uveo Bohr neka je vrsta istančanog upravljanja proturječjem: komplementarna stajališta istodobno se uvode u svijet. Svako od njih, u zasebnom smislu, može se izraziti jasnim jezikom bez dvosimslenosti. Svako je od njih, u zasebnom smislu, pogrešno".
Uvodna novela u knjizi, "Lanzarote", što je naziv otoka na Kanarima gdje je smjestio radnju i napučio je posve običnim ljudima, svojim omiljenim likovima - turistima, bizarna je i humoreskna storija o europskom malograđaninu, koji se kristalizira u likove skovane politički posve nekorektno, rekli bismo po nacionalnoj osnovi. Inspektoru Rudiju najteže pada to što je Belgijanac. On je ujedno i "razumni" rasist, taj Rudi, bezazleni turist, koji svjedoči pripovjedaču: "Islamski je fundamentalizam poprimio alarmantne razmjere.
Nakon Londona, sada je Bruxelles postao terorističko središte. Na ulicama i trgovima može se susresti sve više žena omotanih velovima. Osim toga, sukob između Flamanaca i Valonaca još se više razbuktao. Vlaaams Blok sasvim je blizu vlasti. Govorio mi je o europskoj prijestolnici kao o gradu na rubu građanskog rata."
I dalje imam dojam, i s novim prevoditeljima, da je Houellebecqova proza nečime limitirana. Njegova jezgrovitost, kojoj teži u opisima, često je grbava, katkad esejizira u neuspješnom šavu s fabulom, katkad je vidljiv napor da se situacija uopće okonča pa mi se čini da je Houellebecqovo prozno pisanje još uvijek nekovrsna vježba za Veliko Djelo, za roman kakav bi, po vlastitu priznanju, po uzoru na njemačke romantičare iz 18. stoljeća, želio napisati: roman u kojem će biti i poezije, i matematike, i tablica, i velike priče i eseja.
Kako god bilo, uvijek se može vratiti poeziji.
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....