Labrador je poluotok u pokrajini Newfoundland i Labrador, koja se nalazi na krajnjem sjeveroistoku Kanade, i podijeljena je između anglofonog i frankofonog dijela zemlje. Tamo, u tom Labradoru, već dvadeset godina živi moj školski drug, ime mu neću spomenuti jer pretpostavljam da mu je draže da ga se ne spominje na ovim stranama svijeta, blizu grada u kojem smo imali zajedničku nevolju biti rođeni. Radi kao liječnik pri indijanskom rezervatu, nekoliko mjeseci pred rat svršavao je sarajevsku medicinu, a slučaj je htio da smo u ljeto 1993. teretnim herculesom zajedno letjeli za Split.
U avionu je, koliko se sjećam, bio i jedan povjesničar, ali taj za ovu priču nije važan. Ja sam u avion Ujedinjenih naroda imao pravo ući jer sam bio novinar. Radio sam za Nedjeljnu Dalmaciju, i planirao sam da se nakon nekoliko tjedana vratim u grad. Nisam se vratio nikad. On je imao lažnu potvrdu da je novinar, koju je izdala dobrohotna tajnica u jednoj zagrebačkoj redakciji, premda se tim poslom nikada nije bavio. Nije imao namjeru da se vrati, pa se nije ni vratio. U ovih dvadeset i jednu godinu nijednom nije posjetio Sarajevo ni bivšu Jugoslaviju. Jednom je, kaže, za novu godinu bio u Rimu. To je najbliže dokle je došao. Osim lažne potvrde o novinarenju kojom je zadobio slobodu od rata, i većina drugih njegovih papira bila je nevažeća, lažna i neupotrebljiva. Ustvari, svi osim diplome. Ali i nju je trebalo nostrificirati, a to je teško išlo.
Ne znam kako je stigao do Labradora. Pitao sam ga, ali je on davao neke šaljive odgovore, u koje se nije moglo pouzdati. Vjerujem da su tri razloga za njegov tako dalek i čudan put: nije socijalno snalažljiv pa zato ga nije dopala bolja klima i urbaniji krajevi, nije osjetljiv na zimu, jer tko je u Sarajevu preživio bez grijanja zimu 1992. na 1993. neće mu ni na Grendlandu biti hladno, znao je francuski, jer mu je baka po ocu bila Francuskinja. To, inače, nisam rekao: Labrador je frankofoni okrajak pokrajine Newfoundland i Labrador.
Inače, tamo uz mog druga živi još pola milijuna stanovnika, na teritoriju koji je upola veći od Velike Britanije. Zima je duga, traje šest-sedam mjeseci, a ni ljeti temperatura nikad ne pređe dvadesetak stepeni. Anglofona većina su davni doseljenici iz Irske i Engleske, osim Francuza ima i inuitskih (eskimskih), metiskih i indijanskih zajednica. Pri jednoj od indijanskih zajednica moj školski drug ordinira kao liječnik opće prakse. Kaže da je dobro naučio njihov jezik, koji je, ako ne laže, takav da se njime može reći ama baš sve što se može reći i na našem. Ponekad sanja na francuskom, ali će sve ovo dobiti svoj konačni smisao kada jednoga dana prosanja na indijanskom. Vjerujem mu da će se i to dogoditi.
Na Labradoru postoji jedna od većih hidrocentrala na svijetu, zove se Churchill Falls, i veliki rudnici nikla. Kao i svugdje, i tamo se rudari napate. Dolaze iz čudnih i bezimenih prekomorskih zemalja. Za razliku od moga školskog druga oni su nesretni, jer čeznu za domom i nije im palo na um da jednom mogli sanjati na indijanskom. Rudari ne sreću Indijance.
Riječ Labrador, tojest labrador, u našim se jezicima odomaćila zahvaljujući jednome psu, čiju pojavu, te dobru, trpeljivu i optimističnu narav poznaju svi. I on potiče s tog poluotoka, kao što i njegov puno krupniji, ali jednako dobar i pošten rođak njufaundlender potiče s New Foundlanda. Labradorom se ponose frankofoni stanovnici, mnogo više nego niklom, električnom energijom i svojom frankofonošću. Ništa od toga nisu birali, ali psa jesu. Očevi, djedovi i pradjedovi tih ljudi borili su se u Velikom ratu i u Drugom svjetskom ratu na strani Francuske i saveznika. U to vrijeme Newfoundland bio je britanski dominion. Ostat će do 1949, kada se, kao posljednja od deset provincija, priključuje Kanadi. U to vrijeme još uvijek je postojala surevnjivost između anglofonog i frankofonog dijela pokrajine, iza koje su stajali i povijesni razlozi: tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća Francuzi su pokušali zavladati Newfoundlandom i Labradorom, učiniti ih svojom kolonijom, ali nije išlo. Stara je to mržnja: mogli su od nje i jedni i drugi da žive stoljećima, i da od mržnje načine svoje kulturne identitete, onako kako se to radi u krajevima iz kojih je pobjegao moj drug. Ali njima je, eto, od mržnje zanimljiviji jedan pas. On se ugradio u njihove kulturne i nacionalne identitete.
Ratni veterani frankofone Kanade, a sad već i njihovi sinovi, unuci i praunuci, četrdesetak godina francuskim predsjednicima poklanjaju po jednog štenca. Inače, nije dobro ljudima poklanjati pse. Živ stvor se ne poklanja, jer nikad ne znaš kakav će netko biti prema njemu. Nije dobro tako preuzimati odgovornost za nečiju sudbinu. Ali, ipak, pretpostavka je da će se posluga francuskog predsjednika pobrinuti, i da će daleko od svoga zavičaja u predsjedničkim dvorima labrador živjeti gospodski.
Nekoliko dana pred Božić po gregorijanskom mjerenju vremena objavljena je fotovijest da je udruga ratnih veterana Labradora poklonila psa Francoisu Hollandeu. Riječ je o tromjesečnoj kujici, koju je predsjednik nazvao Philae, po onom robotu koji je sletio na komet Čurjumov Gerasimenko, udaljen od Zemlje više od petsto milijuna kilometara. To je još mnogo, mnogo dalje od Labradora... U vijesti piše da psa poklanjaju ratni veterani Montreala, glavnoga frankofonog grada u Kanadi, što i jest i nije tačno. Moj drug insistira da tu nije riječ o njima, nego o frankofonima Labradora. A gdje je Labrador od Montreala? To je jako daleko, kao što bi se nekad reklo za Tarćin, Blažuj i Pazarić, u odnosu na Sarajevo. Francois Hollande sigurno će se dobro brinuti o svome psu, i tako će se jedna ratna patriotska tradicija prenositi kroz francusku kulturu, i kroz kulture jednoga prekomorskog svijeta. Psi su čuvari sjećanja.
Sjećam se dobro moje zabrinutosti za asocijalnog druga s lažnim ili neupotrebljivim dokumentima, koji je skupa sa mnom napuštao Sarajevo. On s nepoznatim ljudima nije mogao ni dvije riječi da progovori. I općenito, nije imao nikoga tko bi mu pomogao. Plašio sam se da će načisto propasti. Često mi je na um padao u onih desetak godina koliko o njemu nisam ništa čuo, sve dok ne saznah da je na kraju svijeta i da na nekoj kanadskoj Kolimi liječi starosjedioce od mamurluka i drugih bolesti. I čeka noć kada će mu ove strane već biti toliko daleke da zasanja na indijanskom jeziku.
Skoro sve moje novogodišnje želje tiču se onoga sirotinjskog i ponižavajućeg u našim životima: e, samo da ne bude gore! Po želji da ne bude gore robovi i služinčad svake vrste razlikuju se od slobodnih ljudi. Slobodni ne razumiju smisao ovakvih želja. Ali, ipak, poželim još ponešto: da francuski predsjednik zavoli svoga psa i da se mom drugu iz herculesa ostvari njegov san.
