Najdragocjenije što sam stekao u ovih četvrt stoljeća života u tuđini jesu Konavle. Stekao, i istog časa, kako je to i red, izgubio. Još jedan u nizu mojih izgubljenih zavičaja. Kolekcioniram ih s razlogom i s jasnom namjerom da nešto s njima učinim. Zavičaj je grdno opterećenje, višak i tegoba ukoliko nije izgubljen. I sve dok se prvi put ne izgubi, zavičaj može biti u jednini. Poslije se umnoži, pa od svih tih izgubljenih zavičaja nastaje milina od tuge i množina priča. U svakom od njih, tih svojih izgubljenih zavičaja, ti si po jedan neostvareni život. A neostvareni su životi u pravilu mnogo bolji od ostvarenih.
E, u tim sam Konavlima u petnaestak godina koliko sam ih posjećivao, živeći po nekoliko dana u najljepšem i najdivljijem selu Gornje bande, u tom spoju pastoralne idile iz petnaestog stoljeća i automobilskog otpada i okućnica pomorenih cidokorom, stekao po prilici isto onoliko dojmova i senzacija kao u Sarajevu i u Bosni tokom cijeloga jednog života, i u Drveniku tokom još jednoga, od života dužeg, djetinjstva. Iz Zagreba u kojemu živim i koji za mene nije izgubljen, te ga samim tim i najslabije osjećam, u Konavle sam odlazio kao što se, istina uzaludno, odlazi kući. Jedino što mi je sve to vrijeme falio netko tko će Konavle napisati, pretvoriti u narativni i emocionalni artefakt.
Niko Kapetanić, gospodar tog svijeta, njegovih činjenica i mašte, proizveo je čitavu povijesno-leksikografsko-rodovsku biblioteku konavlistike, ali netko bi sve to trebao opričati i opjevati. Petar Obad, pjesnik i kuhar, pisao je i objavljivao malo, a što bi i napisao, teško je dolazilo do mene. Miho Šiša Konavljanin se nije oporavio od rata, najvažnije njegove slike skončale su u požarima 1991. A pripovijest toga svijeta, patrijarhalnog, epskog, vajkadašnjeg, rasutog po grobljima među čempresima, po amerikama i po nesigurnim sjećanjima, skoro sasvim uništenog cidokorom primitivizma i modernizacije, raguzinizacije i nasilnog pohrvaćenja onoga što je samo po sebi bilo dovoljno hrvatsko, takva je da je ne bi mogle ispripovijedati i opjevati ni tri žive hrvatske književnosti.
I onda kada sam uz par smrti, tako običnih, starodrevnih konavoskih, meni emocionalno prilično nepodnošljivih ako nisu napisane i književne, ostao bez pravog razloga da odlazim u ono najljepše selo Gornje bande, prije nekoliko me dana, zahvaljujući YouTubeu, strefila Opičena poljoprivredna glazba (OPG). Lokalni muzički projekt, skupina odličnih glazbenika, zajebanata i entuzijasta, koji već godinama sviraju i pjevaju svoje pjesme, nastupajući po okolnim selima, a najviše, ipak, to pretpostavljam, na dvoru i po kućama, onako za sebe i svoje bližnje. Pritom rade nešto što je važno i supstancijalno u svojoj strogoj lokalnosti i što, zapravo, polazi i potječe iz iste one fascinacije širinom i dubinom, pomaknutošću i ludošću lokalnoga konavoskog svijeta, koja pokreće i Nika Kapetanića u njegovom svijetu.
OPG su za polazište uzeli temeljno pitanje tog izumirućeg svijeta: poljoprivredu i sve njezine aspekte. Pa su sučelili moderni i mondeni doživljaj hrane i zdravog života s lokalnom filozofijom pečene krtole, kukumara, maslina i cidokora, kao i svih drugih otrova s kojima je srođen taj svijet, koji živeći u svome zamišljenom raju baš nimalo ne haje za ekološke navade gradskoga svijeta. O tome, po prilici, pjevaju njihove pjesme. A onda i o svemu drugom. Pritom, jezik im je radikalno konavoski, ali ne iz etno-rječnika i starih knjiga, nego upravo onaj koji se, evo, sad tamo još govori. U glazbenom smislu sve zvuči kao muzika svijeta svedena na mjeru dubrovačke okolice. Tamo gdje prestaje turizam, negdje na Obodu i Cavtatu, ali samo iznad groblja Svetoga Đurđa, prije hotela, brodica i apartmana, počinje OPG, i razvija se s donje, i pogotovu gornje strane magistrale, sve do Mrcina i Bana, i do onoga posljednjeg groblja prije granice, gdje su se u doba Republike ukopavali gubavci.
OPG je, koliko mogu vidjeti, tokom ovih četiri-pet godina koliko postoje snimio dva spota. Prvi, za pjesmu “Eko certifikat” skinutu s njihova prvog albuma, nazvanog “Kompost”, prikazuje nešto od svijeta po kojem se OPG kreće i u kojem se o njima, možda, ponešto i zna. “Moj punac kaže da cidokor nije otrov/ To je samo šećerna bolest za troskot/ A zašto onda kad polijem cvijeće/ Proljeće na moju ledinu ne slijeće?/// Baba je stavila sanitre za pomadore/ Kaže samo malo da krenu/ Baba kaže da ne stav’ja ništa/ To je samo malo da na placi podigne cijenu.” I tako teče pjesma, andaluzijska se melodija razliva po Konavlima, čuje se s kraja na kraj pokrajine, sve do refrena koji, obratite pažnju, ide ovako:
“Dajte mi pomadore/ Neka budu žgurave/ Dajte mi balančane/ Neka budu kao šljive/ Dajte mi tikvice/ Kao nekad u tete Nikice/ Dajte mi kukumare/ Dajte mi pumpuline/ Dajte mi paprike/ Ali molim bez estetike/ I nejednake mrkve/ Kao kad nam ih je Zore dala.” Kad bi u Hrvatskoj stvarno postojali Zeleni i kad iza svih tih lokalnih lista ne bi stajala neka opasna mostovska prevara, “Eko certifikat” bio bi himna zelenog pokreta.
Drugi, objavljen na YouTubeu nema tome ni dva mjeseca, spot je za pjesmu “Na zidiću”, vjerojatno najsavršenijem hrvatskom ljetnom hitu tko zna otkad, sačinjen od jednoga jedinog, i to statičnog kadra, podsjeća na remek-djela nekih korejskih filmskih režisera. Sve što se ima dogoditi dogodi se unutar slike, uđe u nju.
Čovjek koji se zatekao pred tim konavoskim svijetom, čim se u njega zagleda postaje zakleti tradicionalist. Ono što imaju za reći svaka mudrija mjesna baba i đed, važnije biva od svega drugog što se još ima za reći. A u načinu na koji će oni to reći, tajna je poezije. Opičena poljoprivredna glazba skupina je dobrovoljnih zatočenika tog načina. Pjesma “Rašpata od osta” pjeva o babi Mari i neka je vrsta životnog i poetičkog zavještanja odlazećeg konavoskog svijeta: “Mare je nomadne štufala malo mladog graha/ I skuvala falsu juhu/ Jer, rekla je, njezin je Antun zn’o rijet/ Kako juva ne da umrijet/// Mare kaže da je nekad bilo svega/ U ono vrijeme dok je bila Sereza/ Kad je ‘ranila kravu i gojila pra’ce/ I u Novome na placi prodavala praske.”
Vjerovanje u juhu koja ne da umrijeti jedno je od onih vjerovanja na kojima je utemeljena religija svakodnevnog života, profana i ničim drugim doli životom potvrđena, kao što su krava i prasci onaj civilizacijski topos što, kao Goethe i Luther Nijemce, od svijeta Gornje bande čini jedinstvenu kulturno-povijesnu cjelinu. Nekom to može biti smiješno, nekom čak i uvredljivo - jer zar svinje i goveda neku zajednicu čine zajednicom? - ali ono drugo, praske i njihova prodaja na placi u Herceg Novom nešto je što u sebi nosi svu tugu prolaznosti, kako individualne, ljudske i generacijske, tako i kolektivne, u kojoj je sabrana povijest obitelji, roda i jednoga malenog hrvatskog naroda koji je živio između Duboke Ljute i Debelog brijega.
A onda i kraj pjesme “Rašpata od osta”, njezin poetski vrhunac s kojim se OPG i njihov tekstopisac Antonio Bratoš uzdižu do onih razina govora o pojedincu i o zajednici, o autsajderu i o njegovu svijetu, na kojoj su gospoda poput Johnnyja Casha: “Mare je nomadne napunila devedeset i tri/ Kaže može na jezik, ali ne može na noge/ Jer jom noge nekad oteknu k’o rek/ Mari se ustvari samo ne da umrijet”. I taj zadnji stih u kojem je, opet, sve o svijetu: neki umiru lako, odlaze kao da su se samo na to cijelog života pripremali, a drugi neće i ne bi, koliko god da ih nagovaraju. Pjesma u slavu svih konavoskih baba, onih koje su žive i onih koje žive u sjećanjima suvremenika, u anegdotama, pričama i legendama, uglavnom redom istinitim.
Iako je Opičena poljoprivredna glazba nominalno iz Dubrovnika - naprosto im piše da su otamo - oni s Dubrovnikom, zapravo, nemaju nikakve veze. Drugo je taj grad, i kad je dobar i kad ne valja ništa, pa se kao i svaki drugi grad jako razlikuje od svog zaleđa i svoje provincije. Dubrovnik bi sebe nakon svega tek trebao naći, dok su Konavle sebe našle u ovom estetskom, glazbeno-pjesničkom, a pomalo i filmskom incidentu. Ovako OPG opisuje svoju poetiku; opisuje ili persiflira, pitanje je: “Pronašli smo se u potpuno novom muzičkom pravcu kojeg smo nazvali Agro pop sa primjesama Vege funka i Motika swinga, a kroz kojega govorimo o tradicionalnim vrijednostima iz vremena ‘kad se bolje živjelo’. Uzor smo sami sebi.”
Prije već dvadesetak godina ča-val je, s Liviom Morosinom, Gustafima, Alenom Vitasovićem i Šajetom preveo istrijanske govore, način života i kulturu svakodnevice u okvire masovne kulture, a zatim i kulture općenito. Opičena poljoprivredna glazba za Konavle bi mogla biti ono što je ča-val bio za Istru. S tim ili bez toga, oni su već na albumu “Kompost”, vijest o kojem je do mene putovala dobre tri godine, ispisali romansiranu biografiju, rječnik s pravopisom i mitologiju konavoskog svijeta. Čujte ih i pogledajte.