Milo, Milo! - u deliriju je uzvikivala oduševljena masa u Podgorici premijeru Mili Đukanoviću nakon što je objavljena vijest da je referendum za neovisnost uspio.
- Crna Gora je od danas neovisna, i više nikada nikome nećemo dopustiti da je dovede u pitanje! - govorio je mirnim i staloženim glasom dok je kulminiralo općenarodno veselje. Bila je to kruna burne i kontroverzne karijere jednog od najmlađih europskih državnika koji je u posljednjih 15-ak godina prošao put od perspektivnog komunističkog funkcionara preko odanog Miloševićeva velikosrpskog suradnika do karizmatičnog tvorca nezavisne crnogorske države.
- On je danas neupitna veličina i čovjek koji je doveo do kraja ideju samostalne države. On je to doista jedini mogao ostvariti. Imao je ideju, moć i političku snagu, osim toga, on je "insider". Samo je "jedan od njih" mogao razbiti okoštalu i snažnu prosrpsku struju, opterećenu ratnom sramotom i zločinom, koja je vodila Crnu Goru u povijesnu katastrofu - kaže književnik Milorad Popović, jedan od onih koji su početkom 90-ih tvorili rizični i slabašni nukleus ideje o crnogorskoj državi.
1991.
|
Milo zvani Britva
Unionisti su fokusirali referendumsku propagandu upravo na Mili Đukanoviću kao najvećem "otpadniku i izdajniku", iznad svega "nezasitnom lopovu". Zapravo su željeli suverenističke težnje personalizirati u liku Đukanovića, kao da je to ekskluzivno njegova ideja. Govorilo se o referendumu kao "Đukanovićevu projektu", a na plakatima su prikazivali gomilu koja viče "ne" osamljenom čovjeku u baroknoj fotelji.
Tijekom kampanje unionisti su mu čitali kompromitirajuće izjave s početka 90-ih kad je bio sudionik ratnih osvajačkih projekata, ali na to je mirno reagirao, objašnjavajući da je bio zaveden, ali je sazrio pa ima nove spoznaje i iskustva, pogotovo otkako je Crna Gora ostala "na samo" sa Srbijom, te da odavno više nije na tim pozicijama. Unionističkom lideru Predragu Bulatoviću ironično je poručio: "Zgražavate se nad izjavama koje vi i nadalje podržavate".
Većina Crnogoraca prihvatila ga je za vođu jer su preko njega i s njim ispirali i svoju i njegovu lošu savijest, svoje grijehe sudjelovanja i podržavanja srbijanskih ratnih pohoda.
Milo Đukanović, kojemu je nadimak Britva, rodio se 1962. u partizanskoj obitelji u Nikšiću. Otac mu je bio gradonačelnik i sudac crnogorskog Vrhovnog suda. Kao dio nomenklature bio je predodređen za političku karijeru. Kad je došlo vrijeme gradnje budućnosti, otišao je u Beograd na Pravni fakultet, a ondje učinio i prve korake u politici. To je vrijeme početka Miloševićeva uspona koji tzv. događanjima naroda prekraja političke odnose u Jugoslaviji. Kad je sredio stanje u pokrajinama, Milošević se okrenuo Crnoj Gori. Proizvodi tzv. antibirokratsku revoluciju u Crnoj Gori kojom pada stara komunistička garda i instalira svoje pretorijance na čelu s Momirom Bulatovićem. Tih burnih siječanjskih dana 1989., kada je pala Crna Gora, 27-godišnji Milo je u Beogradu. Nije u središtu pročetničke prevratničke atmosfere, no na burnim sjednicama CK žestoko se obrušio na staro crnogorsko rukovodstvo, iako kažu da se tada dvoumio.
Politika i granice
No, on je mlad, prije svega pragmatičan, sladostrasni sirenski pobjednički zov vlasti ipak je primamljiv, a osim toga, pričaju da se svidio tada najmoćnijoj ženi Srbije, supruzi Slobodana Miloševića Mirjani Marković, koja mu daje onaj dodatni impuls potreban za ulazak u orbitu. I tada Milo Đukanović postaje dijelom nerazdvojnog političkog tandema Bulatović - Đukanović. Stare Titove suborce mijenjaju pravovjerni Miloševićevi omladinci. U knjizi Nijemca Petera Fürsta Đukanović tvrdi da se tada u istupima solidarizirao s nezadovoljnim radnicima. Smatrao je da crnogorsko vodstvo nije doraslo potrebnim socio-ekonomskim reformama i nije znao da radnički prosvjedi nisu bili spontani, nego su njima upravljale obavještajne strukture iz Beograda. Priznaje da je tada bilo jasnih elemenata velikosrpske politike. Negira da je bio u sveučilišnom krugu koji je pod utjecajem beogradskih tajnih službi imao posebnu ulogu u antibirokratskoj revoluciji.
Milošević je tada na vrhu moći. Planovi za ratne pohode su gotovi, samo treba kratko mahnuti rukom i tenkovi kreću. Antihrvatska histerija je na vrhuncu.
"I šah sam omrznuo zbog šahovnice", reći će Đukanović nadobudno pred dubrovačku avanturu. Nakon izbora u veljači 1991. postaje premijer Crne Gore. U to vrijeme sprema se pohod na Dubrovnik, a Đukanović se s Bulatovićem slika s crnogorskim rezervistima na liniji ponad Dubrovnika. U isto vrijeme na Cetinju danas zaboravljeni Slavko Perović osniva Liberalni savez koji se protivi ratu, šalje ispriku Dubrovniku i traži neovisnost Crne Gore.
Jednom od simbola crnogorstva, književniku Jevremu Brkoviću, tada poručuje: "Svaki pametan Crnogorac i pošten čovjek u ovoj zemlji s prezirom spominje ime izdajnika Jevrema Brkovića koji je iz osobne sujete izdao svoj narod i sada daje antijugoslavenske izjave po Zagrebu dok ustaše ponovo kao '41. krvave svoje kame na nemoćnim srpskim civilima".
Milo i Momir predani su Miloševićevi sljedbenici. "Milošević je nešto najbolje što se moglo dogoditi u ovom trenutku kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju uništiti sve ono što je stvoreno od '45. do sada. Ponosan sam što u ovim povijesnim trenucima mogu biti rame uz rame s njim", kazat će Đukanović 1992. godine.
Nekoliko godina kasnije u svoju obranu reći će da zbog obiteljskog "pedigrea" nacionalizam nikad nije bila njegova ideja. Tvrdi da su još od ukidanja države 1918. Crnogorci bombardirani propagandom koja je zatirala sve crnogorsko: "Prvi put sam čitao nešto o crnogorskoj povijesti tek nakon diplome. Stoga smo 1990. bili nepripremeljni za događaje. Beogradska propaganda pala je na plodno tlo u Crnoj Gori. Bili smo žrtva manipulacije, nesposobni da se branimo".
1992.
|
|
Šverc cigareta
A on je danas promijenio politiku upravo zbog granica.
Đukanovića u uvjetima rata i ekonomskih sankcija povezuju sa sudjelovanjem u mutnim radnjama šverca cigareta i nafte koje je, kažu, obavljao kao kompanjon prvog "bezbednjaka" Srbije Jovice Stanišića. No, pojavljuju se problemi jer se Miloševićev sin Marko želio uključiti u unosan biznis. Kasnije je i to, uz sve veće političke sukobe, pridonijelo razlazu s Miloševićem.
Đukanović to vrijeme ovako opisuje: "Kad nas je međunarodna zajednica osudila na polaganu smrt, nismo imali drugog izbora nego odlučiti hoćemo li to jednostavno prihvatiti i čekati prve nevine žrtve ili ćemo se pokušati snaći u tim okolnostima i potražiti pomoć za najranjivije dijelove populacije. Pokušavali smo preživjeti. Potpisali smo ugovore s brodarskim kompanijama koje su se usuđivale kršiti blokadu i voziti naftu. Promet cigaretama kroz Crnu Goru bio je potpuno legalan, prema jugoslavenskim zakonima i sa svim papirima. Kad je riječ o optužbama protiv mene koje stižu iz Italije, prema kojima je dio tih cigareta završavao na crnom tržištu u Italiji i sjevernoj Europi, to ne mogu ni potvrditi ni demantirati - mogu samo reći da je transport cigareta koji se obavljao u Crnoj Gori bio legalan".
Bolji poznavatelji crnogorskih prilika kažu da je osobito 1995. bilo nesporazuma na liniji Đukanović - Milošević zbog pitanja "biznisa" i ravnopravnosti obaju subjekata nakaradne federacije.
- Poruka je bila: želite li da Crna Gora preživi, slijedite disciplinirano beogradsku politiku. Shvatili smo već tada da je rješenje nezavisnost, ali politički razum nalagao je da se za nju moramo boriti strpljivo i inteligentno - rekao je Đukanović.
Okrenuo ploču
I Đukanović plovi na tom valu, toplo-hladno, do 1996., kada slijedi kopernikanski obrat, i to nakon blistave izborne pobjede njegova tada neosporno prosrpskog DPS-a. Milo Đukanović potpuno okreće ploču, stavlja svoju glavu na panj, pored onih koje je i sam nepristojno sotonizirao. Sve više stvara svoju liniju unutar Crne Gore, a politički okvir SRJ i Miloševića kao europskog otpadnika ga stješnjuje. Osjeća se i politički i "poslovno" sve samostalniji jer se mijenja i raspoloženje u crnogorskom etničkom korpusu. U tom naletu odbacuje i Bulatovića. Za današnju sliku o Đukanoviću bitni su predsjednički izbori 1997. kad se jedan protiv drugog postavljaju dvojica donedavnih nerazdruživih prijatelja - Momir i Milo. Đukanović u drugom krugu, zahvaljujući glasovima tada malobrojnih suverenista koji mu prilaze, postaje predsjednikom Crne Gore!
I nakon što se Đukanović uspio osoviti na noge, pragmatično i strpljivo gradi svoju poziciju u društvu, odričući se polako bremena prošlosti koje ga je pritiskalo. A došao je dotle da će u susretu s hrvatskim predsjednikom Mesićem 2000. u Cavtatu izreći ispriku Dubrovniku i Hrvatskoj zbog crnogorskog sudjelovanja u tom ratnom pohodu. S njegovim učvršćivanjem raste i podrška neovisnosti. Milo je tada sve neposlušniji i prkosniji prema još jakom, ali nagriženom Miloševiću.
U vlastito ime i u ime građana Crne Gore želim se ispričati svim građanima Hrvatske, posebno Konavala i Dubrovnika, za svu bol, stradanje i materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA.
2000.
|
|
Za nekadašnjeg patrona reći će: "On je inteligentan, obrazovan i prilično šarmantan. On je sve podredio osobnoj i nekontroliranoj vlasti. Milošević nije ni komunist, ni nacionalist, on je jedan beskrupulozno vlastoljubiv čovjek".
U Đinđićevoj sjeni
Od njegova osobnog "osamostaljenja" do onog državnog proći će burno vrijeme. Kao Miloševićev protivnik postaje ljubimcem Europe. No, nakon pada Miloševića Đukanović je očekivao veći uzlet, a uslijedio je neočekivan udarac - EU je našla novog favorita u liku Zorana Đinđića pa im njegove ideje više nisu bile milozvučne. No, povratka nema i 2001. u novi program stranke ulazi najvažnija stavka - crnogorska neovisnost. U ožujku 2002. EU ga doslovce tjera u državnu zajednicu sa Srbijom, no uspijeva izboriti važan uvjet da nakon tri godine ima pravo na referendumu proventilirati pitanje zajedničke države. Mukotrpno i sigurno dobivao je izbore, a time je lomio srpsko-crnogorske dileme doslovno u svakom Crnogorcu. Bila je to borba za svaki glas.
Đukanović je prošao zanimljiv put. Danas je pobjednik, čovjek koji je obnovio crnogorsku državnost. Put mu je sporan, ali učinkovit. Nije se odricao onoga što je govorio, ali to pripisuje grijesima mladosti i neznanja. Tipičan pobjednički političar s ovih prostora. 1989. u 'antibirokratskoj revoluciji' koju je organizirao Milošević preuzima vlast zajedno s Momirom Bulatovićem i Svetozarom Marovićem
1991. postaje premijer Crne Gore, Milošević ga podržava
1997. na predsjedničkim izborima pobijedio Momira Bulatovića i postao predsjednik Crne Gore
2001. drugi put premijer
2003. tužiteljstvo u Napulju podiže protiv njega optužnicu zbog šverca cigareta u Italiju
2006. osamostaljuje Crnu Goru
Biografija1962. rođen u Nikšiću
|
Nataša Božić;Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....