Prije osam godina jedan je mladić izgubio život. U Zagrebu, usred noći, pretukli su ga vršnjaci. Zato jer je izgledao i ponašao se drugačije. Imao je dugu kosu i na njihove nasilne provokacije nije odgovorio jednakom mjerom. I bio je sam nasuprot petorice. Hulje i nasilnici i jesu obično u grupi, jedino tako su jači.
Njegovi roditelji Suzana i Reno Ritz nisu željeli da gubitak sina ostane njihova osobna tragedija. Naprotiv, vidjeli su u tome priliku za društveni angažman kako bi i drugi nešto naučili iz tog strašnog događaja. Organizirali su, u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, dodjelu nagrade učenicima za promicanje tolerancije i nenasilja među mladima.
No prvi put otkad se dodjeljuje, nagrada nije dodijeljena. I taman kad se u medijima postavilo pitanje zašto je izostala jedna važna, simbolična i poticajna nagrada, Ministarstvo je objavilo je nekakvo prilično jadno objašnjenje koje se svodi na to da nagradu nisu mogli dodijeliti jer se prijavila samo jedna škola. Ako se zaista javila samo jedna škola, što to zapravo znači? Da su škole naglo izgubile interes? Za usporedbu, prošle se godine prijavilo njih trideset. Ili možda nitko od tisuća i tisuća učenika nije zaslužio ovu nagradu ? To jednostavno nije moguće. Je li moguće da nastavnicima nije stalo, da su nezainteresirani uložiti dodatni napor da bi selektirali učenike za plemenitost koju su iskazali, pa će zato ostati nenagrađeni i tako neće moći poslužiti kao primjer ostalima jer odrasle nije briga? Ali i u ovo je teško povjerovati. Najvjerojatnije je ono što sada izlazi na vidjelo u medijima, da nastavnike nitko nije poticao da na vrijeme krenu u pripreme, a to je zadatak Ministarstva. Naime, izgleda da su službenici Ministarstva ipak upozoravali novog ministra Predraga Šustara što i kako treba poduzeti da se dodjela nagrade ostvari, ali njemu očito nije bilo stalo. Sada u naknadnoj izjavi doduše Ministarstvo odaje priznanje da je nagrada “...potaknula mnoge učenike i učenice na aktivnije uključivanje u izgradnju boljeg, pravednijeg i humanijeg društva - društva temeljenog na solidarnosti, međusobnom razumijevanju, prihvaćanju i povjerenju”, ali ovo ne djeluje baš uvjerljivo jer je ove godine izostalo ono najvažnije - trud da se nagrada organizira. Dalje piše kako će se s tom hvalevrijednom inicijativom nastaviti i u budućnosti, s tim da se planira da “nagrada uključi cijelu obrazovnu vertikalu”, što bi bilo dobro kad ne bi zvučalo kao opravdanje za evidentnu nebrigu.
A trebalo bi biti upravo obrnuto, u mnoštvu poslova i zadataka jednog ministra ili ravnatelja škole ili nastavnika, odabir učenika koji su se istaknuli ponašanjem koje zaslužuje pohvalu i može drugima poslužiti kao primjer trebalo bi biti važno, najvažnije. Zato jer škola nije samo obrazovna, nego i odgojna ustanova. Govorimo o okretanju budućnosti, a odgoj je upravo to. Potreba za pozitivnim primjerima tolerancije i nenasilja veća je nego ikad, i to ne samo mladima nego i odraslima. Živimo u podijeljenom društvu, društvu netolerancija drugih i drugačijih (sjetite se nedavnog napada na romski dječji vrtić ili nogometnih utakmica), poticanja govora mržnje, prijetnji i fizičkog nasilja. Čak i sami političari daju negativne primjere.
Čovjeka hvata bijes pri pomisli na mogućnost da su zakazali birokrati, poput ministra kojem očito nije stalo, mada je moguće i da se radi o nesretnom spletu okolnosti. Ako je tako, pita li se tko kako je roditeljima Luke Ritza, koji su sve učinili ne bi li se smrt njihovog sina pretvorila u nešto smisleno i dobro. Osim što su pokušali osmisliti nagradu, otvorili su i savjetovalište za prevenciju nasilja. Ali učinili su još nešto: u času kad je preminuo, poklonili su organe svog preminulog sina kako bi drugima omogućili da žive. Za takav je čin potrebna nezamisliva snaga i dobrota. Stjecajem okolnosti baš toga jutra nakon njegove smrti našla sam se na klinici Rebro, na odjelu za transplantaciju. Usjekle su mi se u pamćenje riječi dežurnog kirurga da mu je to jedan od najtežih dana u profesiji. “Plakao sam dok sam uzimao organe”, rekao je vidno potresen.
Lukini roditelji nisu stali na tome, željeli su unaprijediti i društvo i to tako što će promovirati nenasilje. Oni su sami iskusili kako netolerancija i mržnja mogu biti smrtonosni. Trud im nije bio uzaludan, nagrada “Luka Ritz” postala je popularna među učenicima, simbol plemenitosti. Ne samo to, njegov slučaj poslužio je i kao inspiracija redatelju Ognjenu Sviličiću za izvanredan film “Takva su pravila”, a i muzičari su pridonijeli afirmiranju nenasilja.
Zar sve ovo nije dovoljno da se ministar zasrami pred tim roditeljima i pred javnošću?
Ova nagrada se mora dalje dodjeljivati, jer ako odustane od nje Ministarstvo će priznati poraz odgoja za humanost i toleranciju, poraz daleko opasniji od bilo kojeg drugog. Važnost nagrade nadilazi moguće razloge nedodjeljivanja, bilo da je to običan nemar i nedostatak interesa ili neorganiziranost. Zašto? Zato jer sigurno ima mladih koji zaslužuju dobiti je. Pokažimo im da stvarno cijenimo njihovu plemenitost, učinimo da oni, a ne nasilni i bahati, postanu primjer drugima.