Miroslav Plišo je težak čovjek za razgovor. Ili je barem tako izgledalo. Naime, već nekoliko godina taj vjerojatno najutjecajniji hrvatski korporacijski odvjetnik, čovjek u sjeni koji medijsku popularnost dragovoljno prepušta svojim kolegama specijalistima za kazneno pravo, vrlo odlučno izbjegava govoriti za medije o svom posebnom životnom projektu - Stanciji Meneghetti, najatraktivnijem agroturističkom objektu u Hrvatskoj, smještenom na osami u zaleđu brijunskog priobalja, čija se vrijednost procjenjuje na 5-6 milijuna eura.
Luksuzno preuređeno staro istarsko imanje čiji najam u ljetnim mjesecima stoji i više od 6000 eura na tjedan, veliki maslinik i vinogradi, ukupno 120.000 četvornih metara zemljišta, odavno su golicali moju novinarsku znatiželju. No, očito se morao dočekati dobar povod. I onda je sve krenulo kao po loju, točnije ulju. Plišino je maslinovo ulje ovih dana najznačajniji vodič ekstradjevičanskih maslinovih ulja L'Extravergine među više od 3000 isprobanih uzoraka proglasio najboljim na svijetu u kategoriji intenzivno voćnih ulja, jednoj od 15 kategorija koliko ih se ove godine ocjenjivalo.
Jučer navečer prvi je put Plišo pristao progovoriti o svom paralelnom životu, svom imanju iz snova, svom vinu, i dakako, maslinovu ulju za koje će mu veliko priznanje biti uručeno u ponedjeljak u Rimu. Emotivno i duhovito i, kako sam kaže, s tipično bosanskom opširnošću pokušao mi je objasniti kako i zbog čega radi to što radi. I ni traga nekakvom teškom karakteru kakav sam očekivao.
• Cijela vaša priča o čovjeku, stručnjaku, odvjetniku, koji je u svom poslu došao do nekakvog vrha i onda se odjednom odlučio baviti nečim sasvim drugačijim zvuči nekako romantično?
- Moja je priča zapravo vrlo jednostavna. Sa 19 godina došao sam iz Travnika u Zagreb studirati pravo, tata je bio profesor, mama učiteljica. Onda sam radio kod Vena Bojanovskog, Nikice Valentića i Boška Mišetića kao pripravnik, upoznao sam svog partnera Markovića i jednoga dana sam otvorio odvjetničku tvrtku. I tako sam godinama radio, dok se nisam zapitao - pa je li to smisao našeg života, da budemo samo mravi u tom velikom mravinjaku? Osjetio sam potrebu raditi nešto što nije samo posao. Mogao sam kupiti brod, slikati se u Ičićima, mogao sam raditi tko zna što, ali sjećao sam se jednog imanja iz djetinjstva i jednog čovjeka koji je u svemu tome uživao, imao je jabuke, trešnje, sve je bilo zeleno, lijepo. Oduvijek sam zapravo želio imati tako nešto i tako sam odlučio napraviti nešto slično.
• Kako ste došli upravo do ove stancije koja je gotovo doslovce usred ničega?
- Pronašao sam je prije šest godina zahvaljujući jednom mom prijatelju koji se tu slučajno vozio biciklom. Prije toga sam mjesecima tražio i ništa me nije oduševilo, želio sam da stvar bude prvorazredna jer nikada ne kupujem ono što nije najbolje. I tako, jednoga dana u travnju, moj pratner i ja došli smo ovdje prvi put. Jednostavno smo ostali bez riječi. Imao sam i sreće jer je obitelj koja je ovo imala bila posvađana, sud im je bio podijelio nekretninu pa godinama tu nitko nije živio. Jednoga dana su odlučili to prodati, a već idućeg sam došao ja i to kupio. Doduše, sve je bilo u katastrofalnom stanju, moja žena, moja punica, tata i mama, moji prijatelji koji su vrhunski hrvatski i strani biznismeni, svi su me pitali što mi je to trebalo.
• Jeste li stanciju uredili za vlastito zadovoljstvo ili ste odmah razmišljali o njenoj komercijalizaciji?
- Kad čovjek osigura normalan život, zaželi imati nešto novo, da iskoristi slobodno vrijeme i novac. Tako sam u početku i ja razmišljao o vlastitom imanju s puno zemlje, vrtom, o nečemu u čemu ću moći uživati, o mjestu gdje bi mogli uživati i ljudi koji su dio mog života. Zapravo, mi smo jako socijalni ljudi, i moja žena i ja, ljudi nas puno pozivaju, ali nama je puno draže da nama netko dođe u goste. I ovo smo napravili upravo zbog toga, da bi se ovdje svi dobro osjećali.
• Što se onda dogodilo?
- Pa jednostavno sam u jednom trenutku shvatio da to što želim imati ne mogu ostvariti bez ekonomskog iskorištavanja imanja, projekt je bio prevelik da bi postojao samo za uživanje. Tako sam najprije posadio masline. U početku smo imali 1500 stabala, sada imamo 750 jer nam je polovica propala, posadili smo ih na pogrešnom mjestu, nismo poznavali mikroklimatske okolnosti. I te prve zime, prije šest godina kad nam se smrzlo 150 maslina, dogodilo se nešto jako bitno. Moj dobar prijatelj Aleš Kristančič, čije je vino Movia svjetski poznato, nagovorio me da na tom zemljištu posadim prvi vinograd. Poslije me natjerao da posadim još, tako da je sada vino postalo osnovna ekonomska baza cijelog projekta.
• I nakon toga ste sve to zapakirali u agroturistički paket i turizam...?
- Turizam je došao kao zadnja ideja, nešto što nam je trebalo pomoći da se sve to pokrije dok masline i loza ne dođu do stupnja realnog ekonomskog iskorištavanja. Da nema turizma, ovo bi se imanje moralo financirati iz mojih primarnih prihoda. Jer, ako maslinu trebaš čekati oko deset godina, lozu šest godina, moraš imati turizam koji ti odmah donosi novac. Ali, danas ostvarujemo tek 20 posto prihoda koje očekujemo da bi ovo imanje moglo donositi.
• Kuću koju ste napravili za sebe sada ste trebali dijeliti sa strancima. Je li vama i supruzi bilo teško odlučiti se na takav korak?
- Puno smo o tome razmišljali. Ali bilo je nekoliko razloga zbog kojih smo mislili da je to normalna stvar. Ako sve napraviš na najvišoj razini, onda će i ljudi koji koriste tu kuću na neki način o njoj razmišljati kao o svojoj kući. S druge strane, bili smo svjesni da nismo u mogućnosti stalno biti u toj kući, pa zbog čega drugi ne bi u tome uživali. A kuća u koju nitko ne dolazi ne treba ni postojati. I treće, kad dolaziš u hotel, ne znaš tko je prije tebe bio u toj sobi, na tom istom krevetu. Prema tome, zašto bi meni bilo neugodno boraviti u kući koju netko drugi koristi.
• Otkud zanimanje za gastronomiju, vina, maslinova ulja?
- To je stvar koju sam postupno otkrivao na svojim putovanjima, kako se kaže 'prilika čini lopova' i kad imaš mogućnost, onda probaš razne stvari. Kad putujem, idem tamo gdje je hrana, gdje je vino, ulje, nešto što je proizvod ljudskih ruku namijenjen uživanju. Putujem zadnjih 25 godina i gdje god sam došao, kupio sam neku bocu vina, nekoliko boca ulja, neki sir i slične stvari. O maslinovu ulju nisam puno znao sve dok nisam posadio prvu maslinu, ali već sam tada znao što je hladno prešanje, kako treba brati masline i mnoge druge stvari. Zapravo brzo učim, to je dobro. Ali već sam onda znao da ono što radiš iz gušta i ono što radiš za novce mora biti napravljeno najbolje. Ako ovo moje maslinovo ulje ne govori samo za sebe, suvišno je da ja objašnjavam kako sam ga napravio.
• Stignete li uopće sami sada koristiti svoju vlastitu kuću?
- To je postao mali problem, sada preko zime uglavnom dolazim srijedom i četvrtkom kada nikoga nema, vikendi su uglavnom popunjeni. Nedavna svadba Nine Badrić napravila nam je neku vrstu medvjeđe usluge, sada svi žele kod nas imati svadbe. Iduće godine će biti još teže jer nam je gotovo cijela godina već rasprodana.
• Koliko ljudi radi na vašem imanju?
- Ukupno ih je sedmero, četvero na gospodarskom dijelu i troje u samoj kući, u kojoj može odsjesti desetero ljudi. Kuhar mi je Francuz Jean Yves, čija je supruga iz Rovinja, a upravitelj imanja je Damir Bosek, Zagorac koji je ovdje došao prije tri godine sa suprugom Evom, koja je iz poljoprivredne obitelji, i imaju četvero djece. On je zbilja glava svega, bez njega ne znam kako bi stvar funkcionirala. Uz to je prije godinu dana upisao i Agronomski fakultet u Poreču pa se sada ozbiljno brine i o vinima, uz Kristančičeve sugestije, te uljima. I to radi perfektno.
• U vinima vam pomaže Aleš Kristančič, a tko je imao presudnu ulogu kod maslinova ulja?
- Tu mi je najviše pomogla dr. Olivera Koprivnjak, osoba koja zna sve o maslinovim uljima. S njom sam se često družio, razgovarao, to je tema koja zahtijeva stalne razgovore i sugestije. Radili smo po njenim savjetima i evo gdje smo došli. Od maslina imamo sorte buža, rosulja, leccino i bianchera, ali primarna nam je buža. Radimo samo sortna maslinova ulja. Ne mislim da bih miješanjem dobio bolje ulje, pokušao sam ovako i ispalo je odlično.
Sa 19 godina iz Travnika sam došao u Zagreb studirati pravo. Onda sam radio kod Vena Bojanovskog, Nikice Valentića i Mišetića kao pripravnik
•
Koje je vaše maslinovo ulje proglašeno najboljim, kolika mu je cijena?
- To je ulje od sorte buže, berba 2005., a cijena bočice od 2,5 dcl je oko 20 eura.
• Došli ste do stupnja koji sigurno niste očekivali, sada se ovo mjesto cijeni ne samo po svojoj atraktivnosti nego i po prvoklasnom, svjetskom maslinovu ulju, uskoro će mu se pridružiti i vino. Što će se događati dalje?
- Ma točno, nisam očekivao da će stvari ovako ići, sve se to dogodilo gotovo slučajno, a imao sam i puno sreće. Jednostavno sam gazio i gazio naprijed. Kako će to završiti, ne znam, ali sam uvjeren da će završiti dobro. Sada, nakon tri godine, imamo petnaestak tisuća litara vina na odležavanju koje je po svim kriterijima vrhunsko.
• Hoćete li saditi nove maslinike i vinograde?
- Razmišljao sam o tome, ali jedan gospodin, dottore iz Parme koji mi je opremio vinski podrum, savjetovao mi je: 'Nemojte to raditi, idite s količinom od 30.000 boca, idite s prvorazrednom robom s prinosom do pola kilograma po trsu, s tom strukturom moći ćete imati cijenu koju želite i nećete imati problema s prodajom'. Sada ću posaditi još 18.000 trsova i imat ću maksimum od 30.000 boca koje će biti vrhunsko vino. Moje crno vino je kupaž, 80 posto merlot, 15 posto cabernet sauvignon i pet posto cabernet franc, što je na crvenoj zemlji perfektna kombinacija. A od bijelih sorti, to su mlađi vinogradi, najviše imam chardonnaya i manje sivog pinota te jako malo malvazije. Naše prvo crno vino, godište 2003., flaširat ćemo negdje u siječnju ili veljači i onda na jesen ide van.
• Kako ste doživjeli činjenicu da je etablirani vodič kao što je L'Extravergine vaše ulje proglasio jednim od najboljih u svijetu?
- Ja sam sve samo ne skroman čovjek. Da sam skroman, još bih živio u Travniku, bio bih činovnik na općinskom sudu. Ali moram priznati da to nisam očekivao. To mi zbilja znači puno, ali još mi više znači destinacija u kojoj je to proizvedeno, mislim da je puno važnije da su time Hrvatska i Istra došle na svjetsku listu ulja, nego što je bitno da sam ja tamo dospio.
Ranko Borovečki
Luksuzno preuređeno staro istarsko imanje čiji najam u ljetnim mjesecima stoji i više od 6000 eura na tjedan, veliki maslinik i vinogradi, ukupno 120.000 četvornih metara zemljišta, odavno su golicali moju novinarsku znatiželju. No, očito se morao dočekati dobar povod. I onda je sve krenulo kao po loju, točnije ulju. Plišino je maslinovo ulje ovih dana najznačajniji vodič ekstradjevičanskih maslinovih ulja L'Extravergine među više od 3000 isprobanih uzoraka proglasio najboljim na svijetu u kategoriji intenzivno voćnih ulja, jednoj od 15 kategorija koliko ih se ove godine ocjenjivalo.
Jučer navečer prvi je put Plišo pristao progovoriti o svom paralelnom životu, svom imanju iz snova, svom vinu, i dakako, maslinovu ulju za koje će mu veliko priznanje biti uručeno u ponedjeljak u Rimu. Emotivno i duhovito i, kako sam kaže, s tipično bosanskom opširnošću pokušao mi je objasniti kako i zbog čega radi to što radi. I ni traga nekakvom teškom karakteru kakav sam očekivao.
• Cijela vaša priča o čovjeku, stručnjaku, odvjetniku, koji je u svom poslu došao do nekakvog vrha i onda se odjednom odlučio baviti nečim sasvim drugačijim zvuči nekako romantično?
- Moja je priča zapravo vrlo jednostavna. Sa 19 godina došao sam iz Travnika u Zagreb studirati pravo, tata je bio profesor, mama učiteljica. Onda sam radio kod Vena Bojanovskog, Nikice Valentića i Boška Mišetića kao pripravnik, upoznao sam svog partnera Markovića i jednoga dana sam otvorio odvjetničku tvrtku. I tako sam godinama radio, dok se nisam zapitao - pa je li to smisao našeg života, da budemo samo mravi u tom velikom mravinjaku? Osjetio sam potrebu raditi nešto što nije samo posao. Mogao sam kupiti brod, slikati se u Ičićima, mogao sam raditi tko zna što, ali sjećao sam se jednog imanja iz djetinjstva i jednog čovjeka koji je u svemu tome uživao, imao je jabuke, trešnje, sve je bilo zeleno, lijepo. Oduvijek sam zapravo želio imati tako nešto i tako sam odlučio napraviti nešto slično.
• Kako ste došli upravo do ove stancije koja je gotovo doslovce usred ničega?
- Pronašao sam je prije šest godina zahvaljujući jednom mom prijatelju koji se tu slučajno vozio biciklom. Prije toga sam mjesecima tražio i ništa me nije oduševilo, želio sam da stvar bude prvorazredna jer nikada ne kupujem ono što nije najbolje. I tako, jednoga dana u travnju, moj pratner i ja došli smo ovdje prvi put. Jednostavno smo ostali bez riječi. Imao sam i sreće jer je obitelj koja je ovo imala bila posvađana, sud im je bio podijelio nekretninu pa godinama tu nitko nije živio. Jednoga dana su odlučili to prodati, a već idućeg sam došao ja i to kupio. Doduše, sve je bilo u katastrofalnom stanju, moja žena, moja punica, tata i mama, moji prijatelji koji su vrhunski hrvatski i strani biznismeni, svi su me pitali što mi je to trebalo.
• Jeste li stanciju uredili za vlastito zadovoljstvo ili ste odmah razmišljali o njenoj komercijalizaciji?
- Kad čovjek osigura normalan život, zaželi imati nešto novo, da iskoristi slobodno vrijeme i novac. Tako sam u početku i ja razmišljao o vlastitom imanju s puno zemlje, vrtom, o nečemu u čemu ću moći uživati, o mjestu gdje bi mogli uživati i ljudi koji su dio mog života. Zapravo, mi smo jako socijalni ljudi, i moja žena i ja, ljudi nas puno pozivaju, ali nama je puno draže da nama netko dođe u goste. I ovo smo napravili upravo zbog toga, da bi se ovdje svi dobro osjećali.
• Što se onda dogodilo?
|
|
|
|
|
| STANCIJA MENEGHETTI Poznati odvjetnik kupio ju je za obitelj, no danas se iznajmljuje za vjenčanja ili turistički odmor, a ljeti postiže cijenu od čak 6000 eura na tjedan |
• I nakon toga ste sve to zapakirali u agroturistički paket i turizam...?
- Turizam je došao kao zadnja ideja, nešto što nam je trebalo pomoći da se sve to pokrije dok masline i loza ne dođu do stupnja realnog ekonomskog iskorištavanja. Da nema turizma, ovo bi se imanje moralo financirati iz mojih primarnih prihoda. Jer, ako maslinu trebaš čekati oko deset godina, lozu šest godina, moraš imati turizam koji ti odmah donosi novac. Ali, danas ostvarujemo tek 20 posto prihoda koje očekujemo da bi ovo imanje moglo donositi.
• Kuću koju ste napravili za sebe sada ste trebali dijeliti sa strancima. Je li vama i supruzi bilo teško odlučiti se na takav korak?
- Puno smo o tome razmišljali. Ali bilo je nekoliko razloga zbog kojih smo mislili da je to normalna stvar. Ako sve napraviš na najvišoj razini, onda će i ljudi koji koriste tu kuću na neki način o njoj razmišljati kao o svojoj kući. S druge strane, bili smo svjesni da nismo u mogućnosti stalno biti u toj kući, pa zbog čega drugi ne bi u tome uživali. A kuća u koju nitko ne dolazi ne treba ni postojati. I treće, kad dolaziš u hotel, ne znaš tko je prije tebe bio u toj sobi, na tom istom krevetu. Prema tome, zašto bi meni bilo neugodno boraviti u kući koju netko drugi koristi.
• Otkud zanimanje za gastronomiju, vina, maslinova ulja?
- To je stvar koju sam postupno otkrivao na svojim putovanjima, kako se kaže 'prilika čini lopova' i kad imaš mogućnost, onda probaš razne stvari. Kad putujem, idem tamo gdje je hrana, gdje je vino, ulje, nešto što je proizvod ljudskih ruku namijenjen uživanju. Putujem zadnjih 25 godina i gdje god sam došao, kupio sam neku bocu vina, nekoliko boca ulja, neki sir i slične stvari. O maslinovu ulju nisam puno znao sve dok nisam posadio prvu maslinu, ali već sam tada znao što je hladno prešanje, kako treba brati masline i mnoge druge stvari. Zapravo brzo učim, to je dobro. Ali već sam onda znao da ono što radiš iz gušta i ono što radiš za novce mora biti napravljeno najbolje. Ako ovo moje maslinovo ulje ne govori samo za sebe, suvišno je da ja objašnjavam kako sam ga napravio.
• Stignete li uopće sami sada koristiti svoju vlastitu kuću?
- To je postao mali problem, sada preko zime uglavnom dolazim srijedom i četvrtkom kada nikoga nema, vikendi su uglavnom popunjeni. Nedavna svadba Nine Badrić napravila nam je neku vrstu medvjeđe usluge, sada svi žele kod nas imati svadbe. Iduće godine će biti još teže jer nam je gotovo cijela godina već rasprodana.
• Koliko ljudi radi na vašem imanju?
- Ukupno ih je sedmero, četvero na gospodarskom dijelu i troje u samoj kući, u kojoj može odsjesti desetero ljudi. Kuhar mi je Francuz Jean Yves, čija je supruga iz Rovinja, a upravitelj imanja je Damir Bosek, Zagorac koji je ovdje došao prije tri godine sa suprugom Evom, koja je iz poljoprivredne obitelji, i imaju četvero djece. On je zbilja glava svega, bez njega ne znam kako bi stvar funkcionirala. Uz to je prije godinu dana upisao i Agronomski fakultet u Poreču pa se sada ozbiljno brine i o vinima, uz Kristančičeve sugestije, te uljima. I to radi perfektno.
• U vinima vam pomaže Aleš Kristančič, a tko je imao presudnu ulogu kod maslinova ulja?
- Tu mi je najviše pomogla dr. Olivera Koprivnjak, osoba koja zna sve o maslinovim uljima. S njom sam se često družio, razgovarao, to je tema koja zahtijeva stalne razgovore i sugestije. Radili smo po njenim savjetima i evo gdje smo došli. Od maslina imamo sorte buža, rosulja, leccino i bianchera, ali primarna nam je buža. Radimo samo sortna maslinova ulja. Ne mislim da bih miješanjem dobio bolje ulje, pokušao sam ovako i ispalo je odlično.
Sa 19 godina iz Travnika sam došao u Zagreb studirati pravo. Onda sam radio kod Vena Bojanovskog, Nikice Valentića i Mišetića kao pripravnik
|
- To je ulje od sorte buže, berba 2005., a cijena bočice od 2,5 dcl je oko 20 eura.
• Došli ste do stupnja koji sigurno niste očekivali, sada se ovo mjesto cijeni ne samo po svojoj atraktivnosti nego i po prvoklasnom, svjetskom maslinovu ulju, uskoro će mu se pridružiti i vino. Što će se događati dalje?
- Ma točno, nisam očekivao da će stvari ovako ići, sve se to dogodilo gotovo slučajno, a imao sam i puno sreće. Jednostavno sam gazio i gazio naprijed. Kako će to završiti, ne znam, ali sam uvjeren da će završiti dobro. Sada, nakon tri godine, imamo petnaestak tisuća litara vina na odležavanju koje je po svim kriterijima vrhunsko.
• Hoćete li saditi nove maslinike i vinograde?
- Razmišljao sam o tome, ali jedan gospodin, dottore iz Parme koji mi je opremio vinski podrum, savjetovao mi je: 'Nemojte to raditi, idite s količinom od 30.000 boca, idite s prvorazrednom robom s prinosom do pola kilograma po trsu, s tom strukturom moći ćete imati cijenu koju želite i nećete imati problema s prodajom'. Sada ću posaditi još 18.000 trsova i imat ću maksimum od 30.000 boca koje će biti vrhunsko vino. Moje crno vino je kupaž, 80 posto merlot, 15 posto cabernet sauvignon i pet posto cabernet franc, što je na crvenoj zemlji perfektna kombinacija. A od bijelih sorti, to su mlađi vinogradi, najviše imam chardonnaya i manje sivog pinota te jako malo malvazije. Naše prvo crno vino, godište 2003., flaširat ćemo negdje u siječnju ili veljači i onda na jesen ide van.
• Kako ste doživjeli činjenicu da je etablirani vodič kao što je L'Extravergine vaše ulje proglasio jednim od najboljih u svijetu?
- Ja sam sve samo ne skroman čovjek. Da sam skroman, još bih živio u Travniku, bio bih činovnik na općinskom sudu. Ali moram priznati da to nisam očekivao. To mi zbilja znači puno, ali još mi više znači destinacija u kojoj je to proizvedeno, mislim da je puno važnije da su time Hrvatska i Istra došle na svjetsku listu ulja, nego što je bitno da sam ja tamo dospio.
Ranko Borovečki
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....