Mladen Veža: Kako mi je Kačić Miošić odredio život

Razgovor povodom devedesetog rođendana istaknutog hrvatskog slikara Mladena Veže održan je u njegovom stanu nekoliko tjedana nakon te doista značajne obljetnice. Iako se nešto teže kreće, Veža je za svoje životno razdoblje u vrlo dobroj kondiciji, a posebice impresionira lucidnost i razložnost u iznošenju raznolikih životnih dogodovština.



Vrijedi spomenuti kako zbog bolesti više ne odlazi u atelier, no štafelaj je prisutan u njegovoj sobi tako da pretpostavljam kako je i nadalje stvaralački aktivan. Razgovor sam otpočeo pitanjem o događaju iz mladosti koji smatra odlučujućim za svoju umjetničku vokaciju.



- Već sam nekoliko puta to iskazivao. Imao sam mladost koja je bila vrlo oskudna što se tiče ishrane i odjeće, no sve ostalo bilo je vrlo bogato. Bilo je teško, ali ljepše nego danas djeci u gradu. Najvažniji događaj je moja prva slika, možda bolje rečeno prva ilustracija na papiru nadahnuta Kačićem Miošićem koji se kao i ja rodio u Bristu. Tijekom zime sastajali smo se u susjedovoj kužini jer je bila veća od naše, a on nije imao djece.



Kačića Miošića nije se čitalo već pjevalo i to mi se urezalo u prva sjećanja. Školu sam počeo pohađati u rodnom Bristu gdje je bilo moguće završiti šest razreda pučke škole i dvije godine opetovnice.



U šestom razredu, kad mi je bilo jedanaest godina, jednog vrućeg poslijepodneva na satu crtanja učitelj je rekao: "Djeco, radite što god tko hoće". Meni je to odgovaralo i nacrtao sam jednog konjanika prema sjećanju na ilustracije iz Kačićeve pjesmarice. Kad je učitelj to vidio zapanjio se i priupitao me: "Jesi li ti to napravio?". "Da, jesam", odgovorio sam. Uzeo ga je i pokazivao po selu, pa nakon Brista i u susjednom Gradcu, Zaostrogu i u drugim mjestima. Svi su se divili i čudili, a meni je kao djetetu bilo neugodno jer su me svi hvalili. Te godine je u Zaostrogu na odmoru bio gospodin Stipan Banović, prefekt škole u Zagrebu koji se također zadivio i uzeo taj crtež i jednu moju rezbariju.



Prve cipele i prvo odijelo



Banović je prijateljevao s Krizmanom, Babićem i Račkim i oni su mu potvrdili da se radi o jednom darovitom dječaku. Banović je znao da smo siromašni i da nema šanse da mi roditelji osiguraju obrazovanje, stoga je sastavio molbu za stipendiju i poslao je u Beograd. Dobio sam stipendiju, no moje je roditelje zabrinuo popis stvari koje sam kao pitomac morao donijeti sa sobom u internat. Kad sam krenuo u Zagreb sve mi je bilo prvo: prva vožnja vlakom i parobrodom, prve cipele i prvo odijelo.



• Na Obrtnoj školi upisali ste dekorativno slikarstvo. Je li to bilo značajno za vaš daljnji rad?



- Želio sam upisati dekorativno kiparstvo jer sam kao dječak više rezbario nego crtao zbog toga što nije bilo papira. Ustvari, crtao sam čekićem po liticama skidajući gornji sivi sloj i kada bih došao do bijelog kamena tukao sam po njemu i oblikovao. No, kad sam položio diferencijalni ispit, prefekt Banović mi je rekao: "Mali si, nejačak, tko će tebi dizati teško kamenje? Upisat ću ja tebe na dekorativno slikarstvo jer ti je onaj crtež isto dobar".



• Negdje u to vrijeme upoznali ste i Mačeka?



- Ne, kasnije kad sam već završio Obrtnu školu i pokušavao se pripremati za Akademiju. Mačekova obitelj posjedovala je zgradu broj 9 u Prilazu Đure Deželića, a visoki zid dijeli vrt te zgrade i dvorište Obrtne škole, današnje Škole primijenjene umjetnosti gdje smo igrali nogomet za vrijeme velikog odmora.



Tada smo često spominjali kako u toj kući živi Maček koji je za mene bio neupitna veličina i nisam mogao pretpostaviti da ću kasnije završiti u toj kući.



Portret lokalnog milijunaša



Obrtnu školu sam završio 1932., s odličnim uspjehom. Nikada nisam požalio što me je Banović upisao jer su bili dobri nastavnici: Trepše, Marko Rašica i drugi. Kad sam dobio završnu svjedodžbu razrednik mi je savjetovao da idem na Akademiju, a meni je to zvučalo kao da ću postati papa.



Ljeto sam proveo u Bristu i majka me nagovarala da naslikam ćaću (oca). Odugovlačio sam s tim, no jednog dana u kasno ljeto dok sam se kupao ispred kuće majka me pozvala posebnim glasom: "Mladene, ajde naslikaj ćaću!" a nešto me je ponukalo da se tog puta odazovem. Našao sam u kući jednu kartonsku kutiju, ugrijao sam tutkalo i premazao karton te s pigmentima zidnih boja naslikao ćaću.



On je u to vrijeme već pet-šest mjeseci bio bolestan, a kad sam mu pokazao portret, bio je vrlo iznenađen i zadovoljan. Izišao sam van jer je karton bio veći od formata slike, a htio sam izrezati višak kartona. Majka je otišla do ćaće i ubrzo zajaukala - jer je on umro.



Poslije sam nacrtao i portret jednog lokalnog milijunaša koji mi ga je platio 200 dinara i s tim novcem sam otišao tražiti posao u Zagreb. Karta do Zagreba je tada koštala 93 dinara, a dnevno sam trošio dva dinara za kruh i dva za mlijeko. No, srećom, kad mi je ponestalo novca u Ilici me prepoznao profesor arheologije i francuskog Viktor Živić kojemu sam to ljeto u Bristu portretirao kćer Vesnu. On mi je organizirao besplatnu prehranu u Esplanadi i Lovačkom rogu, a našao mi je smještaj u kući doktora Mačeka dok je on bio u zatvoru.



U svom životopisu nazvao sam Živića svojim dobrim anđelom, a on me je odveo do drugog mog anđela, doktora Vlatka Mačeka. Par mjeseci nakon što sam se uselio Maček je došao s robije i nakon dva-tri dana pozvao me na razgovor. Razgovarao sam s čovjekom koji je bio nedodirljivi vođa Hrvata jer je za njega glasalo barem 90 posto naroda. Bio je vrlo skromnog ponašanja i nakon što me je svašta pitao, na kraju mi je rekao da će ga veseliti ako se uspijem upisati i završiti Akademiju likovnih umjetnosti. I tako sam ostao kod njega šest godina do kraja studija.



• Pamtite li neke susrete s Ivanom Meštrovićem?



- Mi se nismo družili jer je on tada bio priznat kao rektor Akademije, iako nikada nije bio službeno proglašen. Povremeno je dolazio na Akademiju, ali ne svakoga dana. Jednom prilikom smo Slavko Kopač i ja bili u njegovom atelieru jer smo organizirali veliku zabavu za studente i skupljali priloge profesora. Meštrović je priložio 1000 dinara, dok su ostali profesori davali od 300 do 500 dinara; Babić je dao 500 dinara. Jednom sam se slučajno šetao preko Rokovog perivoja blizu ateliera gdje je Meštrović radio Indijance. Ugledao sam ga kako se sunča i u krilu drži malo dijete te se igra s njime. To je u meni izazvalo vrlo lijep osjećaj - kako jedan tako veliki čovjek pažljivo njeguje svoju djecu.



















































• Kakvi su vaši dojmovi o najmoćnijem poslijeratnom ideologu povijesti umjetnosti Grgi Gamulinu?



- O mojoj izložbi Pariških motiva 1951. godine nije tada napisano niti jedno slovo jer se nisu uklapali u socrealističko vrijeme. Usmeno je ta izložba proglašena izložbom godine, no nitko o tome nije napisao niti slova u nijednim novinama ili rekao na radiju i televiziji. Gamulin je došao u moj atelier prije moje prve retrospektivne izložbe 1980. jer je u to vrijeme pisao povijest hrvatske likovnosti XX. stoljeća, pa je došao i kod mene na razgovor. Tom prilikom rekao sam mu: "Gospodine doktore, vi ste napisali ali nikada niste objavili tekst o mojim Pariškim motivima 1951. Zašto?" U vrijeme kad se održavala moja izložba Gamulin je vodio novinsku polemiku sa Šinkom, tako da je bio skoncentriran na to natezanje, barem mi je tako onda to objasnio.



Odličja i baština



• Sličan je slučaj i s Antunom Motikom. Gamulin je 1952. oštro napao njegovu izložbu "Arhajskog nadrealizma", no u knjizi je priznao grešku i pohvalno se izrazio o Motici. Držim kako je pozitivno ispravljati i vlastite greške u prosudbama.



- To sam i ja napisao. Gamulin je doživio preokret i uvjerio sam se u to tijekom dugog razgovora u mom atelieru. On je bio prvi povjesničar umjetnosti koji je došao u moj atelier.



• Jedan od ljubitelja vašeg slikarstva bio je i pokojni predsjednik Tuđman, kojeg ste i portretirali. Što možete reći o vašim susretima?



- Često smo se sastajali kad smo kreirali državna odličja. Šutej, Sikirica, Bošnjak i ja. Moje iskustvo suradnje s predsjednikom je izvanredno. Teško mi je slušati kad neki tvrde da je bio arogantan i da nije prihvaćao tuđa mišljenja. Kad to čujem uhvati me i jad i bijes jer sam doživio nešto potpuno suprotno. Tuđman je s nama surađivao na zadivljujući način. Bio sam u raznim žirijima, primjerice u tvornicama kad su se birali plakati ili tvornički znakovi. Obično bi u žiriju bilo nekoliko likovnjaka i predstavnik naručitelja, a ti činovničići često nas nisu htjeli niti poslušati - žiri bi izabrao, a oni bi tiskali desetu stvar. Ponašali su se na najbezobrazniji način, dok se Tuđman ponašao na najljepši i najkulturniji način. Raspravljali smo o varijantama i uvijek se raspitivao koja je najprihvatljivija. Uzeo bi si malo vremena, pažljivo sve promotrio i usporedio te najčešće na kraju rekao: "Slažem se, imate pravo".

Vidio sam Meštrovića kako u krilu drži malo dijete. To je u meni izazvalo lijep osjećaj Bio sam pozvan i stoga što sam sudjelovao u kreiranju insignija NDH-a na poziv ministra domobranstva Begića. On je donio košare raznih znački, staroaustrijskih i iz cijeloga svijeta. Prvi razgovor o prihvaćanju suradnje u kreiranju državnih odličja imao sam s tadašnjim pročelnikom predsjednikovog ureda, Radićem, i odmah sam mu rekao kako smatram da se odličja trebaju kreirati na temelju naše kulturne baštine. To sam ponovio i pred predsjednikom i on je to prihvatio s razumijevanjem.

Kad vidiš puno svjetla, to ti je Zagreb i siđi!

Moj put u Zagreb bio je organiziran kao primopredaja jer me netko čekao na svakoj stanici. Put ima i šaljivu stranu - išao sam u Zagreb, ali u njega nisam stigao. Kad sam u Splitu sišao s parobroda gdje me pazio jedan gospodin, dočekala me djevojka rodom iz Brista koja je u Splitu učila šnajderaj. Strpala me u teretni vlak koji je imao nekoliko vagona s klupama i rekla mi: "Kad vidiš puno svjetla, to ti je Zagreb i onda siđi".



Cijelo djetinjstvo sam proveo uz uljanice, čak se i Kačić čitao uz malu uljanicu. To mi je rekla i otišla, a ja sam sat i pol čekao odlazak. Kad je vlak krenuo, uplašio sam se jer je počelo škripati i lupati. Bila je noć, u vagonu nije bilo svjetla i najednom je ušao neki čovjek. Bio je to kondukter. Dao sam mu kartu, on mi ju je vratio probušenu, a ja sam udario u plač jer mi je uništio kartu. I tako sam se drndao kroz mrak kad odjednom, obasjao se vagon. Uzeo sam kofer koji je bio veći od mene te iskočio. Vlak je otišao, a ja sam ostao pored dvije visoke lampe kraj neke zgrade. Čekao sam, nigdje nikoga, a nakon sat, dva iz mraka je naišla neka baka i priupitala me što tu radim. Odvratio sam joj da sam došao u Zagreb, na što se ona nasmijala i rekla: "Ovo je Ogulin".

Darko Glavan