Moda je preskupa čak i dizajnerima

Često se pitam o čemu se tu radi, ponekad mi se čini da ljudi koji kupuju našu odjeću žive u nekom paralelnom svemiru. Dovraga, čak si ni mi ne možemo priuštiti našu odjeću”, rekao je nedavno poput nevinog djeteta jedan od dizajnera američke prestižne modne marke Proenza Schouler, koju obožava razmažena urednica američkog Voguea Anna Wintour. Ha-ha, ni oni se ne mogu priuštiti vlastiti brend.

To je doista jedna od najdubljih analiza mode za ovu jesen i zimu, najiskrenija, najnormalnija izjava neke osobe iz svijeta mode koju smo čuli valjda od kraja šezdesetih godina. Kad jedna Proenza Schouler haljina bez rukava, jednostavnog, ravnog kroja košta otprilike osam tisuća kuna u njujorškoj robnoj kući Barney’s, moramo se zapitati ne samo tko si to može, nego, što je još važnije, tko si to želi kupiti osim žena ruskih oligarha koje nikad ne pitaju za cijenu jer su do novca došle preko noći i ne znaju na što bi ga trošile osim na statusne simbole i natjecanje s jednako bogatom susjedom.

Ne radi se samo o tome ima li netko toliko novca da kupuje tu danas nevjerojatno precijenjenu dizajnersku odjeću i accessoire, što se ionako, baš kao Zara, Mango ili H&M, uglavnom šiva na Dalekom istoku, gotovo na pokretnoj traci, i kvalitetom ne odskače tako dramatično od tih masovnih brendova koje naš genijalni pisac Tomić ne želi vidjeti na glavnom gradskom trgu jer smo mi Zagrepčani dublji od građana Pariza, Beča, Salzburga ili Londona i ne trebaju nam jeftine krpe za sreću.

Radi se o tome da je danas u svijetu ljudima koji žive sa stilom uvijek važnije životno iskustvo, znanje, ono što si prošao, ono što te čini onim tko si, od onog što se kupuje novcem. Za cijenu te jedne haljine mlada Njujorčanka može, primjerice, otići na 10-dnevni odmor u Vijetnam s beskrajnim, pustim, divljim plažama bez horda turista i zelenom džunglom u pozadini. Može namjestiti stan s komadima iz masovne Ikee, upisati nekoliko zanimljivih, ljetnih tečajeva na dobrim fakultetima koji joj mogu obogatiti ili čak promijeniti život, može tjednima odlaziti na koncerte s prijateljima… Statusni simboli se kupuju zbog drugih, a pametni ljudi su već naučili da sve to nema puno smisla kad se veoma slična haljina može kupiti za desetinu cijene i jednako dobro nositi. Novac nije mjera svih stvari.

Uzmimo, primjerice, našeg predsjednika. Njemu doista ne trebaju statusni simboli da bi drugima dokazivao da je uspio. Kad je netko već jednom postao predsjednik jedne države, kad je prije toga bio sveučilišni profesor na dva fakulteta, njemu, baš kao ni Obami, ne trebaju skupi satovi da bi dokazivao da je pravi frajer. Valjda je to evidentno. Najvažnije je ostati dosljedan sebi; niti jedan pametan političar u svijetu neće mijenjati svoj imidž nakon što je došao na vlast jer bi to značilo da je promijenio svoje životne vrijednosti, da ga je preuzela ideja vlastite moći, da se ne bavi suštinom, nego sobom. Takvog se političara treba bojati.

Netko će sad tvrditi da ne postoje takve antimaterijalističke enklave u kapitalističkom svijetu kojem pripadamo, da su statusni simboli i dalje ono što svi na zapadu žele.

No, toliko je primjera koji govore suprotno, toliko je bogatih ljudi koji se ne razmeću svojim novcem. Oni naprosto dobro žive, a to je nešto posve drugo.

Baš mi je nedavno jedna prijateljica oduševljeno pričala o Apartamentu, španjolsko-talijanskom časopisu za uređenje doma, koji čitaju upućeni, a promovira stanove koje nisu uređivali dizajneri interijera. U Apartamentu se dive domovima umjetnika, intelektualaca, koji su nastajali godinama, skupljanjem knjiga, ploča, slika, nekih predmeta koji stanarima nešto znače, koji su integralni dio njihova života. Apartamento je samo jedan od novih časopisa za unutrašnje uređenje koji neće pohvaliti stan prepun preskupih predmeta koje je za vlasnika, koji je pobacao sve što je dotad imao, odabrao netko drugi. To je vrhunac neukusa, života lišenog svakog stila.

I nevjerojatni svjetski uspjeh knjige i filma “Jedi, moli, voli” upravo se svodi na tu ideju da se najvažnije stvari u životu ne mogu kupiti, nego se moraju doživjeti, da se o njima uči polako i strpljivo… Mi možemo ironizirati jednogodišnju potragu za smislom života u Italiji, Indiji i na Baliju američke spisateljice Elizabeth Gilbert, koju je u cijelosti financirala njezina urednica putopisa, no veliki uspjeh knjige pokazuje da se čitateljice identificiraju s tom potragom za onim što otvara životne apetite, što se mora polagano uočiti i otkriti, a ne može se kupiti u dućanu.