Živim, uglavnom, noću. Tada sam najproduktivniji. A i najveći je mir. Meni. Ne znam je li i susjedima jer glazba koju slušam nije uvijek najtiša.
Spavam kao Tesla - četiri sata najviše.
Možda se baš u tome krije i dio mojih problema - puno sam budan pa imam više vremena da primjećujem ono što "uspavani" ne primjećuju: sumorna lica ljudi na rubu egzistencije, predizborne kampanje pune laži, političare koji kod naivaca skupljaju svoje poene, pa i staru susjedu kojoj nitko ne želi pomoći da vrećice iz trgovine odnese na peti kat iako žena lipti pod njihovom težinom.
Idem svojim putem jer tamo gdje ih puno gazi netko će mi na žulj stati, a to ne volim. Sviđao se taj put ljudima ili ne - moj je.
Na Gibonnijev koncert
Danas me taj put vodi u Osijek, na koncert. Svirat ću s Gibonnijem koji me pozvao da s njim pjevam pjesmu "Anđeo u tebi".
Ne znam zašto je baš mene pozvao da pjevam pjesmu s tim naslovom, ali pristao sam jer je on jedan od rijetkih mainstreamovaca koji je lišen bahatosti i ne pati od prejake uobraženosti premda na nju - prema svim ovdašnjim kriterijima - ima puno pravo.
Svirke s njim su mi svojevrsna uvertira u ono što jedva čekam i čemu se najviše radujem: koncertima s Majkama. Ne mogu opisati kakav je osjećaj ponovno stati uz Kilmistera, mog najboljeg - a vjerojatno i jedinog - iskrenog i doživotnog prijatelja. Jest da sviramo za publiku, da nam je drago kad pjevaju s nama, skandiraju imena pjesama koje žele čuti, kad ih gledamo kako uživaju... Ali, najdraže mi je kad je dovoljan samo jedan pogled iz kojeg i Kilmister i ja znamo tri pjesme koje slijede. Čudna su ta prijateljstva. Prava su rijetkost. Sve ostalo je sranje.
Na estradi nema prijateljstava. Prevelika smo si "konkurencija". Nema prijateljstava ni među škvadrama koje sad snifaju ljepilo, a sutra će dijeliti šprice. Ni u radnim kolektivima gdje će jedni drugima sutra zabiti nož u leđa da se dočepaju fotelje.
Dugo mi je trebalo da to shvatim, ali otkako sam shvatio, mnogo mi je lakše upoznavati ljude i družiti se s njima. Prije sam bio naivan, da ne kažem glup, bilo je dovoljno da mi netko plati piće ili dva i da ga smatram dobrim. Zato je razočaranost dugo vremena bila moja svakodnevica.
Radio sam svašta što mi ne služi na čast, i što bih možda volio zaboraviti, ali već se odavno nije dogodilo da "ne znam za sebe".
Znam za sebe
To stanje, u kojem zaboraviš na sebe, više, na žalost, ne mogu postići. Ma koliko bih nekada i htio. U takvim se situacijama naprosto povlačim u svoja unajmljena četiri zida, isključim mobitel i pojačam radio. Posljednji put kada mi se to dogodilo izolirao sam se i napisao 70 pjesama u nekoliko mjeseci, po osam pjesama na noć.
Razni menadžeri nudili su mi novca koliko želim da im prodam koji tekst, ali odbijao sam ih glatko kao što nož prolazi kroz putar. Nikada nisam pristao ni pjevati pjesmu za koju riječi nisam sam napisao.
S bivšim sam se menadžerom razišao nakon što je od mene tražio da napravim duet s jednom poznatom cro-pevaljkom. Bilo je to vrijeme kad sam bio bez novca. Ali postoji u meni neka crta dostojanstva ispod koje se ne mogu spustiti. Trudim se živjeti normalnim životom. Vozim se tramvajem, sam odlazim u trgovinu po toaletni papir, izbjegavam večernje izlaske, a druženje s ljudima smanjio sam na minimum.
Ne tražite savjete
Ne trpim izraz "javna osoba". Podsjeća me na javnu kuću. Zar samo zato što se neki moji spotovi vrte na televiziji, a pjesme na radiju, svatko misli da mi ima pravo prići i dijeliti mi savjete? Prilaze mi gospođe srednjih godina i ispituju me kako da pomognu svojoj djeci koja su već godinama na igli (a meni je žao reći da se možda ne bi drogirali kad bi one bile drukčije), pa samo slegnem ramenima i kažem: "Ne mogu vam pomoći". Prilaze mi i djeca ubijena pogleda da mi kažu da sam njihov heroj jer znam što je heroin, a ja ih samo pogledam i promrmljam da heroin nema veze s herojstvom nego s kukavičlukom. Prije sam mislio da bez heroina nisam dovoljno kreativan, a tek sad vidim koliko sam glup bio i koliko je heroin zapravo kočio moju kreativnost.
Album koji sad radim bolji je od svih prethodnih, ako ne i najbolji. I to ponajviše zato što ga radim čiste glave. Od onih 70 pjesama što sam ih napisao u nekoliko noći, odabrat ću 20, 30 najboljih i kad u rujnu uđemo u studio, bit će to moj mali unutarnji preporod.
Krivicu za sve životne poraze pripisujem isključivo sebi. Ali ne mogu reći da nemam potrebu za dokazivanjem. Želim pokazati svima koji su me otpisali da se mogu vratiti bolji i jači nego ikad.
Droga mi je odnijela previše dragih ljudi. Jednom prilikom, na sprovodu svojeg druga, rekao sam sebi: "Bare, pa valjda postoji razlog zašto ti nisi na njegovom mjestu. Iskoristi to".
Život dobiva smisao
I, evo, iskorištavam.
I ovaj "dnevnik" koji pišem valjda se zato pretvorio u neku vrstu javne ispovijedi, a ne klasičan dnevnik jer moji su dani vrlo slični i sporo prolaze, ali život koji čine ipak ima nekog kontinuiteta, a sve više i smisla.
Na bini sam onaj Bare na kojeg su ljudi navikli. Malo tko razumije da se moj privatni život razlikuje od skakanja po stageu.
I sretan sam što je tako. Jer, kako vele u onim glupim američkim filmovima, sve što kažem može se (a do sad najčešće jest) upotrijebiti protiv mene. Najbolji su primjer predizborne kampanje. Sjećam se kad me pokojni Ivica Račan pozvao na razgovor i tražio da za njih pjevam pjesmu "Vrijeme je da se krene". Dopala mu se vjerojatno zbog naslova. Pokušao sam mu objasniti da u njoj nema političkih konotacija, da je to pjesma o nečemu privatnom. On je samo klimao glavom, a onda ponovio ponudu. Tada, kad je stanje u zemlji bilo nepodnošljivo - pristao sam. Ali kad su me zvali da sviram za SDP na nedavnim izborima - smireno sam ih odbio. Kao, uostalom, i sve druge stranke koje su me zvale.
Zgadilo mi se to. Muzičar sam. Nisam političar. I imam dovoljno fanova koji me vole baš zato. Ne želim svirati ni za korporacije ni reklamne kuće, pa makar živio s pet lipa u džepu. Znam živjeti sa 50 tisuća kuna i sa 50 lipa. Brinem se tek da imam dovoljno da pošaljem sinu i mami. Kad nemam - živim na dug.
Moja sloboda nema cijene.
Pa makar me dovijeka smatrali čudakom.
Spavam kao Tesla - četiri sata najviše.
Možda se baš u tome krije i dio mojih problema - puno sam budan pa imam više vremena da primjećujem ono što "uspavani" ne primjećuju: sumorna lica ljudi na rubu egzistencije, predizborne kampanje pune laži, političare koji kod naivaca skupljaju svoje poene, pa i staru susjedu kojoj nitko ne želi pomoći da vrećice iz trgovine odnese na peti kat iako žena lipti pod njihovom težinom.
Idem svojim putem jer tamo gdje ih puno gazi netko će mi na žulj stati, a to ne volim. Sviđao se taj put ljudima ili ne - moj je.
Na Gibonnijev koncert
Danas me taj put vodi u Osijek, na koncert. Svirat ću s Gibonnijem koji me pozvao da s njim pjevam pjesmu "Anđeo u tebi".
Ne znam zašto je baš mene pozvao da pjevam pjesmu s tim naslovom, ali pristao sam jer je on jedan od rijetkih mainstreamovaca koji je lišen bahatosti i ne pati od prejake uobraženosti premda na nju - prema svim ovdašnjim kriterijima - ima puno pravo.
Svirke s njim su mi svojevrsna uvertira u ono što jedva čekam i čemu se najviše radujem: koncertima s Majkama. Ne mogu opisati kakav je osjećaj ponovno stati uz Kilmistera, mog najboljeg - a vjerojatno i jedinog - iskrenog i doživotnog prijatelja. Jest da sviramo za publiku, da nam je drago kad pjevaju s nama, skandiraju imena pjesama koje žele čuti, kad ih gledamo kako uživaju... Ali, najdraže mi je kad je dovoljan samo jedan pogled iz kojeg i Kilmister i ja znamo tri pjesme koje slijede. Čudna su ta prijateljstva. Prava su rijetkost. Sve ostalo je sranje.
Na estradi nema prijateljstava. Prevelika smo si "konkurencija". Nema prijateljstava ni među škvadrama koje sad snifaju ljepilo, a sutra će dijeliti šprice. Ni u radnim kolektivima gdje će jedni drugima sutra zabiti nož u leđa da se dočepaju fotelje.
Dugo mi je trebalo da to shvatim, ali otkako sam shvatio, mnogo mi je lakše upoznavati ljude i družiti se s njima. Prije sam bio naivan, da ne kažem glup, bilo je dovoljno da mi netko plati piće ili dva i da ga smatram dobrim. Zato je razočaranost dugo vremena bila moja svakodnevica.
Radio sam svašta što mi ne služi na čast, i što bih možda volio zaboraviti, ali već se odavno nije dogodilo da "ne znam za sebe".
Znam za sebe
To stanje, u kojem zaboraviš na sebe, više, na žalost, ne mogu postići. Ma koliko bih nekada i htio. U takvim se situacijama naprosto povlačim u svoja unajmljena četiri zida, isključim mobitel i pojačam radio. Posljednji put kada mi se to dogodilo izolirao sam se i napisao 70 pjesama u nekoliko mjeseci, po osam pjesama na noć.
Razni menadžeri nudili su mi novca koliko želim da im prodam koji tekst, ali odbijao sam ih glatko kao što nož prolazi kroz putar. Nikada nisam pristao ni pjevati pjesmu za koju riječi nisam sam napisao.
S bivšim sam se menadžerom razišao nakon što je od mene tražio da napravim duet s jednom poznatom cro-pevaljkom. Bilo je to vrijeme kad sam bio bez novca. Ali postoji u meni neka crta dostojanstva ispod koje se ne mogu spustiti. Trudim se živjeti normalnim životom. Vozim se tramvajem, sam odlazim u trgovinu po toaletni papir, izbjegavam večernje izlaske, a druženje s ljudima smanjio sam na minimum.
Ne tražite savjete
Ne trpim izraz "javna osoba". Podsjeća me na javnu kuću. Zar samo zato što se neki moji spotovi vrte na televiziji, a pjesme na radiju, svatko misli da mi ima pravo prići i dijeliti mi savjete? Prilaze mi gospođe srednjih godina i ispituju me kako da pomognu svojoj djeci koja su već godinama na igli (a meni je žao reći da se možda ne bi drogirali kad bi one bile drukčije), pa samo slegnem ramenima i kažem: "Ne mogu vam pomoći". Prilaze mi i djeca ubijena pogleda da mi kažu da sam njihov heroj jer znam što je heroin, a ja ih samo pogledam i promrmljam da heroin nema veze s herojstvom nego s kukavičlukom. Prije sam mislio da bez heroina nisam dovoljno kreativan, a tek sad vidim koliko sam glup bio i koliko je heroin zapravo kočio moju kreativnost.
Album koji sad radim bolji je od svih prethodnih, ako ne i najbolji. I to ponajviše zato što ga radim čiste glave. Od onih 70 pjesama što sam ih napisao u nekoliko noći, odabrat ću 20, 30 najboljih i kad u rujnu uđemo u studio, bit će to moj mali unutarnji preporod.
Krivicu za sve životne poraze pripisujem isključivo sebi. Ali ne mogu reći da nemam potrebu za dokazivanjem. Želim pokazati svima koji su me otpisali da se mogu vratiti bolji i jači nego ikad.
Droga mi je odnijela previše dragih ljudi. Jednom prilikom, na sprovodu svojeg druga, rekao sam sebi: "Bare, pa valjda postoji razlog zašto ti nisi na njegovom mjestu. Iskoristi to".
Život dobiva smisao
I, evo, iskorištavam.
I ovaj "dnevnik" koji pišem valjda se zato pretvorio u neku vrstu javne ispovijedi, a ne klasičan dnevnik jer moji su dani vrlo slični i sporo prolaze, ali život koji čine ipak ima nekog kontinuiteta, a sve više i smisla.
Na bini sam onaj Bare na kojeg su ljudi navikli. Malo tko razumije da se moj privatni život razlikuje od skakanja po stageu.
I sretan sam što je tako. Jer, kako vele u onim glupim američkim filmovima, sve što kažem može se (a do sad najčešće jest) upotrijebiti protiv mene. Najbolji su primjer predizborne kampanje. Sjećam se kad me pokojni Ivica Račan pozvao na razgovor i tražio da za njih pjevam pjesmu "Vrijeme je da se krene". Dopala mu se vjerojatno zbog naslova. Pokušao sam mu objasniti da u njoj nema političkih konotacija, da je to pjesma o nečemu privatnom. On je samo klimao glavom, a onda ponovio ponudu. Tada, kad je stanje u zemlji bilo nepodnošljivo - pristao sam. Ali kad su me zvali da sviram za SDP na nedavnim izborima - smireno sam ih odbio. Kao, uostalom, i sve druge stranke koje su me zvale.
Zgadilo mi se to. Muzičar sam. Nisam političar. I imam dovoljno fanova koji me vole baš zato. Ne želim svirati ni za korporacije ni reklamne kuće, pa makar živio s pet lipa u džepu. Znam živjeti sa 50 tisuća kuna i sa 50 lipa. Brinem se tek da imam dovoljno da pošaljem sinu i mami. Kad nemam - živim na dug.
Moja sloboda nema cijene.
Pa makar me dovijeka smatrali čudakom.
Komentari (0)
Komentiraj