Ima li smisla moliti za pokojnike? U Crkvi je to trajna praksa. Vjernici, čak i oni koji se toga rijetko sjete, u neke dane dolaze “platiti misu” za svoje pokojne. Što to zapravo njima znači? Da im ne znači, ne bi to činili. Misle li da se mrtvima može nekako s ovoga svijeta pomoći? Vjerojatno mnogi ne misle do kraja, ali ipak misle.
Na djelu je neraskinuti vez živih s poznatima koji su umrli. Nikada nije sve rečeno. Nikad sve priznato i nagrađeno, nikad sve oprošteno. Molitva za mrtve ostaje kao način nekog komuniciranja s onima koji su umrli, mogućnost da im kažemo da ih cijenimo više nego što smo im to uspjeli pokazati za života. Tu je zapravo teologija suvišna; ljudi postupaju po unutrašnjem porivu. Znaju zapravo da pokojni nisu mrtvi, da su kadri primiti izraze naše ljubavi i zahvalnosti.
Svećeniku je teško svaki put tumačiti da nije moguće “platiti misu”. Tu su ljudi skloni trgovanju s Bogom. I svaki im put treba iznova govoriti da s Bogom nema trgovanja. Moguće je i vrlo plemenito uputiti preko groba poruke ljubavi. Misa je zato najprikladniji način. Isusovu žrtvu - koliko je to moguće - upućujemo pokojniku kao svoj i Isusov dar. Ne računamo što će Isus pokojnik s tim darom činiti - važna je ljubav koja ne umire.
Molitve i mise za mrtve pravi su znak da ljudi zapravo vjeruju u vječni život i uskrsnuće svakoga pokojnika - mnogo više nego što znaju o tome govoriti. I zašto bi znali sve reći? Važno je doživljavati neraskinuti vez s onima koji su nam bili važni. Netko će im poslati preko groba dar Isusove žrtve. Netko će im samo spomen poštovati, ali uvijek kao da su živi. Tu je suvišno raspravljati. Važna je ljubav koja smrću ne umire.
Živko Kustić
Na djelu je neraskinuti vez živih s poznatima koji su umrli. Nikada nije sve rečeno. Nikad sve priznato i nagrađeno, nikad sve oprošteno. Molitva za mrtve ostaje kao način nekog komuniciranja s onima koji su umrli, mogućnost da im kažemo da ih cijenimo više nego što smo im to uspjeli pokazati za života. Tu je zapravo teologija suvišna; ljudi postupaju po unutrašnjem porivu. Znaju zapravo da pokojni nisu mrtvi, da su kadri primiti izraze naše ljubavi i zahvalnosti.
Svećeniku je teško svaki put tumačiti da nije moguće “platiti misu”. Tu su ljudi skloni trgovanju s Bogom. I svaki im put treba iznova govoriti da s Bogom nema trgovanja. Moguće je i vrlo plemenito uputiti preko groba poruke ljubavi. Misa je zato najprikladniji način. Isusovu žrtvu - koliko je to moguće - upućujemo pokojniku kao svoj i Isusov dar. Ne računamo što će Isus pokojnik s tim darom činiti - važna je ljubav koja ne umire.
Molitve i mise za mrtve pravi su znak da ljudi zapravo vjeruju u vječni život i uskrsnuće svakoga pokojnika - mnogo više nego što znaju o tome govoriti. I zašto bi znali sve reći? Važno je doživljavati neraskinuti vez s onima koji su nam bili važni. Netko će im poslati preko groba dar Isusove žrtve. Netko će im samo spomen poštovati, ali uvijek kao da su živi. Tu je suvišno raspravljati. Važna je ljubav koja smrću ne umire.
Živko Kustić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....