HRVATSKA I SVIJET

Monopolisti podučavaju povijest

Umjesto da se analiziraju stvarni politički trendovi ovakav kurikulum nudi placebo pitoresknih priča i moralnih osuda
 HANZA MEDIA

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. godine, koja se danas u "progresivnim" krugovima promiče kao gotovo posvećeno štivo, u biti je dokument utilitarnog školstva (svrhovita naobrazba, uglavnom za tržište rada, umjesto naobrazbe koja je sama sebi svrhom), dakle, nešto posve u filistarskom duhu vremena. Ona nema nikakve stvarne težine, jer njezini kreatori (nebitno je što su to uglavnom bili ljudi bliski Milanovićevoj vladi) uopće ne razumiju razmjere strukturalnih nedostataka hrvatskog školstva na svim razinama. Premda cjelovita kurikularna reforma, odnosno tzv. Jokićeva reforma, i nije najvažniji dio bilo kakve strategije, za nju smo zapeli, jer nudi očito defektna rješenja, barem kad je riječ o nastavi povijesti i drugih humanističkih disciplina. To je neupućenima teško dokazati, a mnogima nije ni bitno. Glavno je lupetati kako djeci moramo pomoći da misle svojom glavom, osloboditi ih "bubanja", a manje važno da se tako što ne može postići bez kritičkog sagledavanja prošlosti.

Ovdje ću se osvrnuti na relativno ograničen uzorak kurikularnih nastojanja u povijesti, onaj iz razdoblja od Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili, onako kako je zamišljen pod okriljem solunskog Centra za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi (CDRSEE) u dva udžbenička sveska na engleskom jeziku, koja su objavljena 2016. godine. Naslov sv. 1 u prijevodu glasi "Hladni rat (1944.-1990.)", a sv. 2 "Ratovi, podjele, integracije (1990.-2008.)". Sponzori ove serije među ostalima su EU i Friedrich-Ebert-Stiftung, a glavna urednica je grčka povjesničarka Christina Koulouri, autorica više radova iz grčke povijesti uglavnom devetnaestoga stoljeća, što nije kvalifikacija za pisanje ili uređivanje ovako zahtjevna poduhvata iz recentne povijesti. Opterećuje u slučaju Koulouri što ona, osim grčkoga, ne poznaje ostale jezike balkanskog prostora, u koji se i nas upisuje, a balkanski prostor predstavlja jedini okvir koji CDRSEE prihvaća i promiče. Zato se u ovim, kao i u nizu prethodnih udžbenika solunskog centra (kod nas ih je u prijevodu Đurđe Knežević objavio Hrvatski helsinški odbor 2007. godine u eri Žarka Puhovskog i Srđana Dvornika), pokušava nametnuti upravo taj proizvoljno zacrtani općebalkanski okvir.

Prihvaćanje takvog okvira ne obvezuje hrvatsku nastavnu praksu, ali je zanimljivo da su pojedinci najizravnije povezani s Jokićevom reformom dio stručnog tima koji provodi solunski eksperiment. Naime, od hrvatskih sudionika u ovim udžbenicima naći ćemo sljedeća imena: Neven Budak (jedan je od urednika udžbenika "Hladni rat"), Snježana Koren (jedna od dviju pedagoških savjetnica) i Hrvoje Klasić (jedan od trinaestoro članova odbora za izvore). Zato možemo biti sigurni da bi udžbenička rješenja kurikularne reforme koja oni zagovaraju nalikovala solunskom modelu. Također valja spomenuti da ni ovaj eksperiment nije prošao bez potpore MZOS-a i Hrvatske udruge nastavnika povijesti. Od literature navedene u bibliografiji nudi se vrlo ograničen i nereprezentativan odabir hrvatskih autora. Tipično je da se u drugom svesku, među vrlo rijetkim hrvatskim izvorima, nudi zbornik Jurja Hrženjaka o rušenju "antifašističkih" spomenika.

Ovdje ću se pozabaviti udžbenikom o Hladnom ratu, ali samo u segmentu relevantnom za nastavu hrvatske povijesti, dakle tamo gdje je urednik Budak, inače medievalist, mogao najviše utjecati. (Udžbenik o razdoblju između 1990. i 2008., a uredili su ga Koulouri i slovenski povjesničar Božo Repe, obiluje maštovitim tumačenjima naše tranzicije i Domovinskog rata. Ovdje ga ostavljam po strani, premda bi javna rasprava o ovoj rukotvorini bila korisna.) Naravno, ne možemo znati tko su autori ili selektori raznih dijelova ove kaleidoskopične priče, niti ulaziti u razloge zašto bi jedan medievalist pomislio da može arbitrirati u povijesti druge polovine dvadesetoga stoljeća, ali iz pristupa, tumačenja i neuravnotežanih primjera možemo itekako mnogo zaključiti. Udžbenik je važan iz dva razloga. Daje nam jasan uvid u tumačenje povijesti, a to znači i u relevantne idejne naglaske narativa. Pored toga daje nam i uvid u metodologiju nastave. Krenimo od potonjega. Kako biste, primjerice, slijedeći pedagoške putove Snježane Koren, dočarali trenutak Titove smrti nekoj "balkanskoj" gimnazijalki? To se može samo provjerenom didaktikom: fotografija rasplakanih nogometaša sa splitskog stadiona, uz napomenu da je zbog Titove "uloge u jugoslavenskom društvu i međunarodnoj zajednici, njegova smrt, kolikogod predvidljiva (bio je 88 godina star), došla kao šok većini ljudi". Slijedi pitanje "Što nam ovo govori o odnosu između komunističkih lidera i naroda?" Prostor ne dopušta mnoštvo drugih, još glupljih primjera ovakve "metodologije nastave". Tek jedno opažanje: dominiraju elementi teatralizacije povijesti. U nedostatku jasne političke i intelektualne slike vremena nameću se usporedbe manje bitnih pojava, posebno primjera iz političke semiotike, s tezom da su gotovo sve društvene pojave u komunizmu i demokraciji u biti paralelne. Za svaki Goli otok po koji logor Makronisos iz vremena građanskog rata u Grčkoj.

To je zapravo suština trika relativizacije koju urednici i autori postižu kroz dominantni narativ "hladnog rata". Ako su vam nevažni odnosi političkih sistema i moći, ako vam je nebitan Staljinov poznati zaključak da u ovom ratu "svak nameće svoj vlastiti sistem do krajnjeg dosega vlastite vojske", onda fantomski okvir "hladnog rata" uspješno predstavlja iskrivljenu sliku u kojoj dominira "napeto nadmetanje između političkih elita obiju strana, koje je sračunato da sačuva i usadi osjećaj straha i nesigurnosti o drugoj strani". No, ni to nije do kraja točno. Segmenti o Bugarskoj, Rumunjskoj i Albaniji mnogo su realniji nego oni o Jugoslaviji (koja se kod Koulouri vodi kao "unitarna država"), a oni o Grčkoj, Turskoj i Cipru naglašeno su protuzapadni. Tako se u dijelovima o progonu Katoličke crkve uopće ne spominje ateizacija društva na sovjetskom modelu kao politički cilj komunističkog pokreta, ali se zato u slučaju Hrvatske tvrdi da su "komunisti pokrenuli ideološki i gospodarski [sic!] obračun s Katoličkom crkvom radi tvrdnji da su katolički svećenici surađivali s ustaškim vlastima NDH, što je u mnogim slučajevima bilo ispravno, premda je nekolicina svećenika bila u partizanskom pokretu", dok se u slučaju Albanije dopušta svjedočanstvo franjevca Zefa Pllumija o napadu na samostan u Skadru, kao i stvarno objašnjenje za progon vjerskih zajednica.

Nemoguće je navesti sve primjere neznanja ("Mađarsko proljeće 1956."!), pogrešnih i skraćenih prijevoda, grubih falsifikata ("realni socijalizam" kao "opća povijesna norma" umjesto pragmatičnog sovjetskog odgovora na "humanije" oblike komunizma, hrvatski studentski pokret iz 1971. tek kao izraz "potpore hrvatskom političkom vodstvu", za razliku od beogradskog studentskog pokreta iz 1968., koji je razvio "kritiku monopola vlasti SKJ"), nelogičnog i anakronog predstavljanja pojedinih ključnih etapa razvoja sistema (prvo "hladni rat" pa tek onda režimske strukture i ideologije, prvo vanjska politika, pa tek mnogo kasnije strukture vlasti - vojska, policija). Ovo je doista trijumf "javne povijesti", izobličenja povijesti u javnoj sferi, koja se želi ugurati u kurikulum kao zamjena za objektivnu nastavu političke i društvene povijesti.

Umjesto da se hrvatska povijest, makar u jugoslavenskom, pa i balkanskom kontekstu, predstavi kao dio komunističkog svijeta, sa svim monopolističkim posljedicama, nespojivim s pluralizmom, umjesto da se analiziraju stvarni politički trendovi (vrhunac liberalizacije nakon VI. kongresa SKJ, problemi nacionalne neravnopravnosti i povratak nacionalnog pitanja, federalizacija kao zamjena za demokratizaciju, učinci "šutnje", ali i otpora u zemlji i emigraciji), da ne nabrajam, nudi se placebo pitoresknih priča i moralnih osuda, primjerice nacionalizma. Jedno je sigurno, autori su svjesni važnosti kurikularne reforme. Zahvaljujući političkoj korektnosti svojih zapadnih sponzora, također su bolje umreženi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. prosinac 2020 10:22