Djevojčica se zvala Renata Bauer. Rođena je 18. lipnja 1937. godine.
Njezin otac bio je Vladimir, a majka Silvija rođena Spitzer. Za vrijeme rasnih progona u NDH, nadbiskup Alojzije Stepinac smjestio ju je kod sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova na Vrhovcu. Tamo je boravila od 27. kolovoza 1942. do 18. lipnja 1943.. Renata je bila krštena i časne sestre su je poučile da u slučaju dolaska Nijemaca, ako bi je pitali kako se zove, kaže svoje katoličko ime. To joj je spasilo život.
Nakon operacije krajnika 2. svibnja 1943. nakratko se vratila u Dom sv. Terezije, a onda ju je preuzela obitelj Bruckner u Novim Dvorima kod Zaprešića. Nakon Drugog svjetskog rata je odvedena u Beograd s drugom židovskom djecom u sirotište koje se nalazilo u današnjoj ulici Visokog Stevana 2. Nakon nekog vremena obitelj Bruckner vratila ju je u Zagreb, a 1952. vratila se u Izrael gdje je nastavila živjeti u skladu sa židovskom vjeroispovijesti.
Dugogodišnja istraživanja
Kada su pročitali ove podatke, Dror Levanon i njegovi sinovi Moran i Assaf, počeli su plakati. Renata Bauer, naime je Dronova majka, Moranova i Assafova baka, a budući da više nije u stanju posvjedočiti sinu i unucima kako je spašena, oni su odlučili to sami otkriti.
- Posjetili su me iznenada na moj imendan, 23. travnja,Tražili su podatke o načinu kako je spašena njihova majka. Kad su u Domu sv. Terezije na Vrhovcu u Zagrebu ugledali knjigu s podatcima o njihovoj majci i baki, proplakali su. Renata danas živi u kibucu Beit Zera. Gotovo svaki tjedan netko mi se javi za razgovor na ovu temu - priča mi mons. dr.sc. Juraj Batelja dok sjedimo u zagrebačkoj maloj Kavani u kojoj je nekoliko dana prije primio svjedočanstvo Zdenka Thune r. Kalinić, supruge poznatog zagrebačkog liječnika Sigmunda Thunea, čije je roditelje pak spasio nadbiskup Stepinac.
Ono što mi je upravo ispričao, nalazi se i u njegovoj novoj knjizi “Blaženi Alojzije Stepinac – Spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu” koja će sutra biti predstavljena javnosti i koja izlazi u vrlo znakovito vrijeme. Sama knjiga plod je dugogodišnjih istraživanja, sabire 120 dokumenata i svjedočanstava koji svjedoče o Stepinčevu spašavanju Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu, i nakon 39 godina prikupljanja dokumentacije i svjedočanstava, kopanju po Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u Arhivu Postulature blaženoga Alojzija Stepinca, u Arhivu Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi, u brojnim crkvenim arhivima i arhivima državnih ustanova u RH, u Londonu, Washingtonu, Beogradu, Sarajevu, Batelja ih je odlučio predati javnosti. U samim dokumentima ima i onih o stranim agentima koji svoje središnjice obavještavaju o djelovanju Stepinca, isječci iz novina različitih pokreta otpora, kao i brojne osobne zahvale muškaraca i žena srpskog i židovskog porijekla zbog zaštite koju im je pružio Stepinac.
Sam susret s mons. Bateljom dogodio se baš na dan kada je javnost upoznata sa govorom pape Franje u avionu nakon povratka u Rim s trodnevnog putovanja u Bugarsku i Sjevernu Makedoniju. Papa Franju u tom govoru naveo je kako je Stepinac bio” krepostan čovjek, zato ga je Crkva proglasila blaženim”, kako mu se “vjernici mogu moliti”, ali i kako je u “jednom trenutku procesa došlo se do nerazjašnjenih točaka koje se tiču povijesti”, te kako je papa za razrješenje tih točaka molio pomoć patrijarha Irineja, velikog patrijarha”.
Dok sam sjedio s mons. Bateljom, teolog Antun Šuljić već je objavio kako ne razumje papinu hvalu patrijarhu SPC-a Irineju kao “velikom patrijarhu”, komentatori na društvenim mrežama su počeli udarati po samom papi, a poslijepodne se javio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je presedanom nazvao da se jedna Crkve miješa u kanonizaciju druge Crkve i da je to papa uvažio.
Dr. Juraj Batelja
'Ad calendas graceas'
Papa je uistinu uvažio pismo patrijarha Irineja, osnovao Mješovitu Komisiju i, složan je katolički kler, odgodio proglašenje Stepinca svetim unatoč tome što je za taj potpis Kongregacija dala zeleno svijetlo. Sve to poprilično buni katoličke vjernike koji su uvjereni kako se papa na uštrb blaženog Stepinca približava pravoslavlju.
U takvom ozračju izlazi ova dokumentima puna knjiga, a sam mons. Batelja, kao postulator postupka za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca, kaže kako je postupak pravno okončan i kako se samo “čeka pravorijek Svetoga Oca o kanonizaciji.”
- Mislim da unatoč polemikama i povišenim tonovima, to neće ići “ad calendas graecas!” - kaže mons. Batelja. Samo izdavanje knjige, uvjerava me mons. Batelja, nije tempirano ni uz kakav povod ili dodatni izazov, ali napominje kako “povoda i izazova ima napretek” već uz sam završetak njegove službe.
- Mislim da je u 70. godini to opravdano, želio sam hrvatskoj javnosti pružiti štivo koje može biti iskonski izvor za poznavanje i vrednovanje povijesnih činjenica – kaže mi mons. Batelja i dodaje kako će knjiga paralelno biti objavljena i na engleskom jeziku.
Sama ideja objavljivanja ove nove knjige mons. Batelja na engleski jezik vrlo je jasna. Pokazati istinu o Stepincu ne samo hrvatskoj, već i svjetskoj javnosti, i tako pokazati da je sve ono što su lobisti SPC činili po svijetu po pitanju Stepinca, bila laž. Sam nadbiskup Puljić u svom komentaru na nedavne papine riječi prisjetio se razgovora s patrijarhom Irinejom.
- U jednom razgovoru sa mnom, patrijarh Irinej pozvao se na tu knjigu. Ja sam ga pitao:”Gdje ste Vi našli te podatke”. Patrijarh je rekao: “U Magnum crimen”. A “Magnum crimen” je pamflet protiv Katoličke Crkve. Postoje stotine stranica Stepinčevog zauzimanja za djecu, pravoslavce, Židove, sve dokumentirano. Brojni kritičari hrvatske države u to vrijeme i Crkve u Hrvatskoj idu na tu liniju – naveo je Puljić.
Sam mons. Batelja kaže mi kako je knjiga na engleskom već spremna za tisak.
- Ako se tvrdi i po svijetu širi promidžba da Stepinac nije zaštitio ugrožene Srbe i Židove i u svjetlu takve propagande stvara se slika o njemu, nadam se da će ova knjiga na engleskom jeziku pridonijeti boljem poznavanju Stepinca u svijetu. Uostalom, on nije samo hrvatski blaženik. On po oživotvorenju Evanđelja pripada baštini Opće Crkve i čitavog čovječanstva – kaže mi mons. Batelja koji uvjeren u neupitnost Stepinčeve svetosti, prati “nepravdu kojom se zadnje dvije godine sustavno pokušava narušiti vjerodostojnost pastirske službe bl. Stepinca.”
Jedan od mogućih razloga izdavanja knjige svakako je ponašanje i tumačenje patrijarha Irineja. Poznato je da su mnogi hrvatski klerici i povjesničari bliski Crkvi s čuđenjem popratili tumačenje kojima je patrijarh SPC Irinej pokušao prikazati riječi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prigodom puča 27. ožujka 1941. godine. Mons. Batelju mi kaže kako je jasno da su “taj puč izvršili velikosrpski krugovi, potpomognuti SPC-om”.
Preslušavanje pred njemačkom tajnom policijom
Sam Irinej je pak taj događaj protumačio ovako. “Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. marta 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za “najveće prokletstvo Europe” i upravo te riječi zabilježio u svom dnevniku odmah poslije kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske.«
- Patrijarh je očito zaboravio prosudbu srpske historiografije koja otkriva da nije zagrebački nadbiskup Stepinac, a ni Ante Pavelić, srušio Kraljevinu Jugoslaviju. Naime, posljedica državnog udara 27. ožujka 1941., u koji je bila duboko upletena SPC, bila je »slom Jugoslavije i njezino teritorijalno čerečenje« i da je iz toga košmara došlo do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. Uostalom, kako drukčije protumačiti izjavu patrijarha Gavrila (1937.-1950.) na preslušavanju pred njemačkom tajnom policijom nakon uhićenja 16. lipnja 1941. da »on nije bio protiv Trojnog pakta«. Kao Hrvat, nadbiskup Stepinac se nije slagao ni s pristupom Jugoslavije Trojnom paktu ni s beogradskim pučistima, pa o njihovu preuzimanju vlasti 27. ožujka 1941. upisuje u Dnevnik kako je položaj Hrvata »upravo grozan. Od Hitlera nemaju se dobru nadati. Od velikosrba također ničemu dobru«. Njegove privatne dnevničke bilješke o velikosrbima, o Srbima i o raskolu treba promatrati u tom povijesnom kontekstu. Nadbiskup Stepinac je državni udar i odnos SPC prema njemu nazvao bizantinizmom. S pravom. Radilo se o izigravanju državnog zakona i državnih uredbi. Pronjemački režim je i u Srbiji i u NDH prouzročio brojne zločine.
Nadbiskup Stepinac je pisanom riječi, osobnim zauzimanjem kod vlasti NDH štitio ugrožene ljude i pomagao im. Javno je s propovjedaonice osuđivao rasnu ideologiju i progone ljudi zbog vjerske, narodne ili socijalne pripadnosti. Te odvažne riječi ozlojedile su njemačkog vojnog predstavnika u Zagrebu Edmunda Glaisea von Horstenaua pa je izjavio: »Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao.« - priča mons. Batelja.
U samoj knjizi Batelja potanko opisuje i dokumentira kako je u “Bolnice časnih sestara milosrdnica u Zagrebu s ravnateljicom s. Bogoljubom Jazvo (1940.-1945.), a s potporom nadbiskupa Stepinca, spašeno više od 250 Židova.” Svi ti Židovi imali su dijagnozu tuberkuloza i glaukom, i to onu vrstu glaukoma koja izaziva slijepilo – tako da se na te odjele nitko nije usudio ući u kontrolu”.
Isto tako navodi se kako su spašeni bili Stjepan Deutsch, otac poznate glumice Lee Deutsch i Viktor Bernfest, svjetski poznati kipar i medaljer, koji je bio suprug Mile Wood koja je iz zahvalnosti nadbiskupu Stepincu što je spasio Viktora napravila brojna kiparska djela kršćanske tematike. Navode se i brojna druga židovska imena, kao i ona koja su uz Renatu Bauer spašeni u Domu sv. Terezije na Vrhovcu u Zagrebu: Ruth Dajč Perl, Sabina Berkeš, Koleta Njemirovski, Ilonka Schmidt, Karla-Dragica Haas, Nada i Elza Bek..... Posebno poglavlje u knjizi posvećeno je spašavanju 85 djece izbjegle sa starateljima iz Poljske.
- Među njima su bila židovska djeca, a moguće i pokoje dijete poljskih roditelja. U neimaštini redovito su se obraćali za pomoć nadbiskupu Stepincu koji je iz vlastitih sredstava, iz pomoći Međunarodnog Crvenog križa ili dobrotvora ovoj djeci u Crikvenicu, a poslije i u Malinsku, proslijedio novčanu svotu od 2.828.438 kuna – objašnjava mons. Batelja.
U samoj knjizi objavljeni su dokumenti i svjedočanstva koja su mons Batelji “potvrda Stepinčeve hrabrosti u obrani svih ugroženih i Židova i Srba i Roma.”
Vođa u emigraciji
- U knjizi su navedena imena stotina Židova i Srba koji svoj život zahvaljuju nadbiskupu Stepincu. Spasio je čitave obitelji, pojedince, djecu i bračne drugove. Osobito su značajne intervencije nadbiskupa Stepinca radi spašavanja pojedinih ljudi i skupina ugroženih Židova i Srba. O tome svjedoče u knjizi priloženi dokumenti, zatim njegovi javni nastupi u kojima je hrabro osuđivao ubijanje nevinih ljudi i uništavanje njihove imovine. Možemo se diviti njegovoj hrabrosti kojom je žrtvu otimao iz lavljih ralja. Koji ga optužuju da nije dovoljno učinio neka reknu ime laika, klerika, političara u Europi koji je učinio više. Prisjetimo se riječi Stepinčeva odvjetnika na suđenju 1946. godine dr. Ive Politea koji je u obrani nadbiskupa Stepinca ustvrdio: »Htio bih naći onoga, tko se usred okupiranog Zagreba, u jeku okupacije, u šumi njemačkih i ustaških bajuneta, a sam bez oružja, ovako hrabro usprotivio tada još najmoćnijem Hitleru, manje moćnome Mussoliniju i još manje moćnome Paveliću? - kaže Batelja.
U samoj knjizi se navode i imena onih koji u Stepincu pomagali u spašavanju Židova i Srba poput gosp. Amiel Shomrony, tajnika nadarabina Freibergera ili Diana Budisavljević, dr. Marko Vidaković te 21 ilegalna skupina sačinjena uglavnom od srpskih intelektualaca među kojima je bilo mnnogo istaknutih imena.
- Za što učinkovitiju pomoć izbjeglim Židovima nadbiskup Stepinac se 11. siječnja 1939. posebnim pismom obratio na adrese uglednijih građana katolika u kojem je napomenuo da je »uslijed žestokih i nečovječnih progona« velik broj Židova bio prisiljen napustiti svoj dom i da »kršćanska dužnost« nalaže da im se pomogne. Zbog te plemenite akcije mrzitelji Židova su Nadbiskupa u prijetećem pismu prozvali »anacionalnim« i zaprijetili mu da će biti protjeran sa svog položaja i iz države bez obzira na to nosi li na »grudima potajno Davidovu Zvijezdu ili javno svećenički ornat«. A što se tiče odnosa nadbiskupa Stepinca prema Srbima vrijedno je prisjetiti se njegova razmišljanja nad riječima božićne čestitke koju mu je za Božić 1959. uputio dr. Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke u emigraciji.
Naime, Mačekovu tvrdnju da početak europskog ujedinjenja, a posebno rastuće prijateljstvo između bivših vječnih neprijatelja Njemačke i Francuske, mogu biti ohrabrujući uzor za odnos između Hrvata i Srba, Nadbiskup je komentirao na Badnjak 1959., manje od dva mjeseca prije svoje smrti: “Lijepa je misao i originalna, kako [Maček] stavlja za primjer Hrvatima i Srbima pomirenje Njemačke i Francuske. Ne mržnju, ne osvete, nego pametni dogovor – ljubav će donijeti mir i našem i srpskom narodu - zaključuje Batelja.