OŠTRI REZOVI

Moraju li udomitelji vjerovati u Boga ili se brinuti o djeci?

 iStock

Vjerujete li u Boga? Gdje ste bili ‘91.? Imate li u stanu električnu i telefonsku mrežu? A osiguranu tekuću vodu i odvodnju? Jeste li u braku? Što mislite o životnim partnerima? Imate li kojega?

Ovo su vjerojatno pitanja koja socijalna služba postavlja ljudima koji namjeravaju postati udomitelji djece bez odgovarajuće skrbi u Hrvatskoj.

Dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi je dijete s najtežim djetinjstvom. Odrastanje u domu je trajna borba, za bolji zalogaj, za knjigu, za igračku, za svaki djelić sreće i zadovoljstva dijete se mora boriti. Zato su djeca iz doma izuzetno osjetljive i traumatizirane osobe. U svakoj osobi koja se pojavi u domu oni vide kartu za izlazak, spas iz života bez djetinjstva. Ne postoji način kojim se djeci bez obiteljskog doma može nadomjestiti ta rupa u njihovu emotivnom svijetu.

Postoje razne disfunkcionalne obitelji, razni su glupani i bedaci postali roditelji, nemarni i oni koji su opsesivno zaštitničke osobe, svi imaju neku grešku, kao uostalom i svi roditelji, ali dok su roditelji, osobe koje se brinu o svojoj djeci, koje paze da ih ne izlažu traumama nasilja i straha, ozbiljnog zanemarivanja, do tada su podnošljivi. No, onoga trenutka kada dijete uđe u dom, zato što je to bolje nego život s opasnim roditeljima, tada osjećaji odbačenosti, suvišnosti, tuge i očajničke potrebe za pažnjom postaju okov koji djeca teško nose i teško rješavaju.

U tim je situacijama bolje rješenje udomljavanje, život pod okriljem udomitelja, koji djeci pokušavaju dati svu potrebnu pažnju neophodnu za normalno odrastanje. Samo, ti moraju proći test hrvatske države. Naime, da bi netko mogao biti udomitelj, mora udovoljavati i određenim uvjetima. To nije neobično. Prema postojećim propisima koji se mijenjaju u četvrtak u Saboru, udomiteljska obitelj je “zajednica koju čine udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug, djeca i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu”. I tu propis prestaje nabrajati osobe koje predstavljaju udomiteljsku obitelj. Ne navodi ljude koji žive u partnerskoj zajednici, što znači da ih isključuje. Božo Petrov je neki dan, komentirajući nacrt novog zakona, rekao: Mislim da je dovoljna stigmatizacija to što djeca na kraju budu kod zamjenskih roditelja.

Još onda dodatno jer niti homoseksualni parovi nisu toliko prihvaćeni u društvu. Zamislite onda stigmatizaciju te djece - brižno je preporučio društvu da ne daje djecu u udomiteljske obitelji istospolnih parova. Jer, brine se o djeci. I o istospolnim parovima. Pa je, da ih poštedi novih trauma, protiv toga da udomiteljske obitelji čine istospolni partneri. Tko zna što on vjeruje o životu istospolnih partnera, ali svakako ništa normalno, a možda i opasno za djecu. Jako je sumnjivo i što misli o ljudima koji svoje partnere biraju u svom spolu, njima je preporučio da ga ne ometaju paradama na ulici pa možda vjeruje da odgoj utječe na orijentaciju i interes za druge osobe. Ne utječe, ali odgoj utječe na razvoj mržnje prema drugima.

Zato je prilično opasno da baš takvi mogu kreirati mišljenje birača. Isto kao što je opasno da ministrica smatra kako je nasilje u obitelji nešto što se pojavljuje u braku i pripada odnosima u obitelji, a obitelj smatra zajednicom muškarca, žene i djeteta. I da, možda će novi Zakon o udomiteljstvu donijeti poboljšanja za djecu. I moći će se prevariti, jer udomitelj može biti pojedinac, pa i onaj koji će zatajiti svog partnera. Ali, neće biti dobar. Tako će udomljena djeca u prvom koraku naučiti da je ovoj državi važnije da ih odgaja netko tko zna prave odgovore na onih par pitanja, nego netko tko će se o njima stvarno brinuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. travanj 2024 11:01