Katkad se kaže da su bivši Jugoslaveni ljudi koje razdvaja baš sve - osim memorije. Ne treba se stoga čuditi što je prtljažnik zajedničke memorije jedan od oslonaca postjugoslavenskih kinematografija.
Filmovi koji prepliću obiteljske drame sa zajedničkim poglavljima jugoslavenskog iskustva postali su posljednjih godina gotovo svojevrsni žanr. Tako slovenski film “Outsider” obiteljsku dramu sidri u dane Titove bolesti i smrti, Košakovo “Zujanje u glavi” koristi košarkaško finale u Ljubljani 1968., “Karaula” koristi JNA, a “Kraljica noći” jedan Titov posjet Osijeku.
I film “Moram spavat' anđele” na prvu loptu odgovara tom modelu jugo-amarkorda. Ambijentiran u mali hercegovački grad sedamdesetih godina, film redatelja i glumca Dejana Aćimovića bavi se sudbinom višenacionalne obitelji tijekom razdoblja zrelog titoizma. Junak filma je dječak (Karlo Barbarić), dijete iz dvonacionalne liječničke obitelji. Otac (Goran Grgić), doktor, Hrvat je čiji je otac ubijen 1945. i čija mati nikad nije prihvatila što se priženio u srpsku obitelj.
Dječak živi s majkom (Nataša Dorčić) i njezinom višenacionalnom obitelji u kojoj ima pravoslavaca i muslimana, ali glavni svjetonazorni pečat kućanstvu daje djed komunist. U početku mali junak prolazi kroz sva opća mjesta koja očekujete od nostalgičnog postjugoslavenskog retra. Ima tu i smiješnih susjeda, i zajedničkih gledanja košarkaških utakmica, i Bajadera i plesnjaka, pa čak i nogometne fiksacije, ovaj put, dakako, vezane uz tada moćni Velež.
U času kad pomislite “aha, još jedan isti film”, Aćimovićev “Moram spavat’ anđele” dobiva neočekivan obrat i postaje drama o razvodu iz dječjeg motrišta. Otac se zaljubljuje u kolegicu i napušta majku. Nakon razvoda majka ozbiljno pobolijeva, a dvoje razvedenih ljudi u potresnom se finalu ponovno zaljubljuju jedno u drugo, ali u času kad je već prekasno.
Dejan Aćimović (1963.) godinama je jedan od najtraženijih “type-casting” epizodista u postjugoslavenskom filmu. “Moram spavat’ anđele” drugi je film koji potpisuje kao redatelj, a oba je napravio u suradnji s producenticom i (ovaj put) scenaristicom, sestrom Tanjom Aćimović.
Njihov prvi projekt, zatvorska drama “Je li jasno, prijatelju”, imao je i limitirani inozemni odjek, premda mi je teško objasniti zašto jer je riječ bila o izlagački konfuznom filmu tvrde narativne ruke i nespretne dramaturgije.
S “Moram spavat’ anđele” dogodio se obratni paradoks: film je ove sezone promoviran u Puli, dobio je tek dvije ženske glumačke nagrade, premda je bh-koprodukcija, nije ušao u konkurenciju Sarajeva, niti na ozbiljnije festivale. Osobno mislim da je zapravo prošao nepravedno slabo jer je “Moram spavat’ anđele” film koji, kad mu razgrnete manje slabosti, doista ima finu jezgru.
Aćimovićev film ima, dakako, slabosti. Neke od njih proizlaze iz činjenice što Aćimovići nisu snimali na autentičnim lokacijima (već u Bjelovaru), pa se film insajderskom gledatelju doima falše u smislu pejzaža, urbanizma, lokalne ikonografije. Drugi i veći problem jest to što su brat i sestra Aćimović u film htjeli utrpati toliko općih mjesta jugoslavike da se dobrih sat vremena čini kako film služi Bajaderama i Kreši Ćosiću, umjesto obrnuto. Nakon dobre polovice filma autori se napokon počinju baviti onim bitnim, a to je ta neobična ljubavna priča bivših supružnika koji prekasno shvate da se vole.
U tom času film postaje melodrama od koje vas prožmu srsi po leđima. Jedini je problem što taj finalni “happy hour” treba dočekati.
Jurica Pavičić
Filmovi koji prepliću obiteljske drame sa zajedničkim poglavljima jugoslavenskog iskustva postali su posljednjih godina gotovo svojevrsni žanr. Tako slovenski film “Outsider” obiteljsku dramu sidri u dane Titove bolesti i smrti, Košakovo “Zujanje u glavi” koristi košarkaško finale u Ljubljani 1968., “Karaula” koristi JNA, a “Kraljica noći” jedan Titov posjet Osijeku.
I film “Moram spavat' anđele” na prvu loptu odgovara tom modelu jugo-amarkorda. Ambijentiran u mali hercegovački grad sedamdesetih godina, film redatelja i glumca Dejana Aćimovića bavi se sudbinom višenacionalne obitelji tijekom razdoblja zrelog titoizma. Junak filma je dječak (Karlo Barbarić), dijete iz dvonacionalne liječničke obitelji. Otac (Goran Grgić), doktor, Hrvat je čiji je otac ubijen 1945. i čija mati nikad nije prihvatila što se priženio u srpsku obitelj.
Dječak živi s majkom (Nataša Dorčić) i njezinom višenacionalnom obitelji u kojoj ima pravoslavaca i muslimana, ali glavni svjetonazorni pečat kućanstvu daje djed komunist. U početku mali junak prolazi kroz sva opća mjesta koja očekujete od nostalgičnog postjugoslavenskog retra. Ima tu i smiješnih susjeda, i zajedničkih gledanja košarkaških utakmica, i Bajadera i plesnjaka, pa čak i nogometne fiksacije, ovaj put, dakako, vezane uz tada moćni Velež.
U času kad pomislite “aha, još jedan isti film”, Aćimovićev “Moram spavat’ anđele” dobiva neočekivan obrat i postaje drama o razvodu iz dječjeg motrišta. Otac se zaljubljuje u kolegicu i napušta majku. Nakon razvoda majka ozbiljno pobolijeva, a dvoje razvedenih ljudi u potresnom se finalu ponovno zaljubljuju jedno u drugo, ali u času kad je već prekasno.
Dejan Aćimović (1963.) godinama je jedan od najtraženijih “type-casting” epizodista u postjugoslavenskom filmu. “Moram spavat’ anđele” drugi je film koji potpisuje kao redatelj, a oba je napravio u suradnji s producenticom i (ovaj put) scenaristicom, sestrom Tanjom Aćimović.
Njihov prvi projekt, zatvorska drama “Je li jasno, prijatelju”, imao je i limitirani inozemni odjek, premda mi je teško objasniti zašto jer je riječ bila o izlagački konfuznom filmu tvrde narativne ruke i nespretne dramaturgije.
S “Moram spavat’ anđele” dogodio se obratni paradoks: film je ove sezone promoviran u Puli, dobio je tek dvije ženske glumačke nagrade, premda je bh-koprodukcija, nije ušao u konkurenciju Sarajeva, niti na ozbiljnije festivale. Osobno mislim da je zapravo prošao nepravedno slabo jer je “Moram spavat’ anđele” film koji, kad mu razgrnete manje slabosti, doista ima finu jezgru.
Aćimovićev film ima, dakako, slabosti. Neke od njih proizlaze iz činjenice što Aćimovići nisu snimali na autentičnim lokacijima (već u Bjelovaru), pa se film insajderskom gledatelju doima falše u smislu pejzaža, urbanizma, lokalne ikonografije. Drugi i veći problem jest to što su brat i sestra Aćimović u film htjeli utrpati toliko općih mjesta jugoslavike da se dobrih sat vremena čini kako film služi Bajaderama i Kreši Ćosiću, umjesto obrnuto. Nakon dobre polovice filma autori se napokon počinju baviti onim bitnim, a to je ta neobična ljubavna priča bivših supružnika koji prekasno shvate da se vole.
U tom času film postaje melodrama od koje vas prožmu srsi po leđima. Jedini je problem što taj finalni “happy hour” treba dočekati.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....