Legendarni film Davida Leana iz 1957. godine, "Most na rijeci Kwai", koji je ovjenčan s čak sedam Oscara, svake godine u tajlandski gradić Kanchanaburi, gdje se smjestila njegova radnja, uspije privući milijune turista.
Posao u tom mjestu doslovno cvjeta i među njegovih 52.000 stanovnika gotovo da nema neuspješnog trgovca ili ugostitelja. Zapravo, toliko im je dobro da se iz svakog kutka toga grada u blizini burmanske granice i danas može čuti zadovoljni zvižduk melodije "Marš pukovnika Bogeya", po kojoj većina i prepoznaje taj film.
U goste im dolaze svi: od Britanaca i Nizozemaca, čiji su sunarodnjaci i činili većinu od 12.000 japanskih ratnih zarobljenika koji su životom platili gradnju željezničke "pruge smrti" do Burme, pa sve do samih Japanaca čiji su djedovi kako u filmu, tako i stvarno bili glavni negatici te priče.
Ono što domaćini nipošto neće spomenuti, a zašto i bi, činjenica je da je tijekom posljednjih pola stoljeća od snimanja filma otkriven niz neistina, falsifikata i sitnih prevara koje na cijelu priču bacaju pomalo drugačije svjetlo.
Naravno, prekrasnim i neizmjerno gostoljubivim Tajlanđanima nitko razuman te činjenice i nema zašto zamjerati jer oni niti nisu odgovorni za njih, ali pola stoljeća nakon što je roman Pierrea Boullea završio na platnu činilo se zgodnim provjeriti "tko to tamo zapravo zviždi".
Najbolje mjesto za to je Kanchanaburi, odnosno hladovina ispod željeznog mosta na rijeci Kwai gdje su se od paklenskih vrućina i vlage prije nekoliko dana pokušali sakriti i reporteri Jutarnjeg lista. Burmanska domaća škija, koju je pokraj mosta i ispod makete avionske bombe, napravljene prema modelu savezničke "krmače" koja je pogodila most pretkraj rata, prodavala jedna djevojčica, trebala je pomoći u razbistrivanju misli i smirivanju živaca uoči teške rasprave s lokalcima.
Je li to taj pravi most na rijeci Kwai, odmah smo upitali naše domaćine. Očekivali smo drveni most ili barem njegove ruševine. Otkud ovoliko željeza? Simpatični Geng, turistički vodič i svojevrsna sveznalica, objasnio nam je da lokacija baš i nije originalna.
- Priča romana temelji se na gradnji jednog od dva željeznička mosta 1943. godine preko rijeke pravog imena Mae Klong. Poslije je rijeka preimenovana u Kwai Yai. Originalni most koji su gradili Britanci u zarobljeništvu japanske vojske nalazio se kod mjesta Tamarkan, oko tri milje od ovoga mosta - objasnio je Geng.
"Most na rijeci Mae Klong" bio bi, dakle, pravi naziv filma. No, nismo htjeli ići tako daleko. Činjenica je da su na njegovoj gradnji živote izgubile tisuće ljudi pa ako ni zbog čega drugog, onda zbog pijeteta nije bilo zgodno zanovijetati. A koliko ih je zapravo poginulo, upitali smo. - Oko 12.000 saveznika i čak oko 100.000 zarobljenika iz azijskih zemalja koje su Japanci osvojili. Plan je bio sagraditi željezničku prugu koja bi povezala glavni grad Tajlanda, Bangkok, i burmansku prijestolnicu Rangoon - objasnio nam je.
Pravo mjesto poprišta sukoba smješteno je tri milje dalje od mjesta za turističko slikanje
Kada smo shvatili da most ispod kojega se hladimo nije onaj pravi iz filma, poželjeli smo vidjeti originalni drveni ili barem njegove ostatke, odnosno ostatke filmske konstrukcije koja je raznesena eksplozivom te je pritom u rijeku povukla i vlak pun japanskih neprijatelja.
- Na žalost, radnja je smještena ovdje, ali film nije sminjen u Kanchanaburiju i okolici, nego na Šri Lanki - rečeno nam je.
Pa gdje je pravi originalni most? Može li se barem vidjeti mjesto gdje se nalazio prije nego što je skončao pod eksplozivom britanskih specijalaca kao u filmu. Film je valjda snimljen prema istinitom događaju?
Lokalno stanovništvo održava savezničko groblje na kojem je pokopano 12 tisuća ratnih zarobljenika, koje su Japanci ubili za vrijeme gradnje obaju mostova
Nije bilo diverzije nikakvih specijalaca. Stari drveni most i nekoliko mjeseci poslije sagrađen ovaj željezni bili su u funkciji dvije godine i srušeni su tek u savezničkom bombardiranju pretkraj rata. Drveni nikada nije obnavljan, a ovaj željezni u Kanchanaburiju, koji je i sad u funkciji, popravljen je nakon 1945. materijalom koji je na račun ratnih reparacija Japan dao Tajlandu. Do te verzije događaja naknadno su došli povjesničari.
Ono što je od same gradnje, rušenja i obnavljanja mosta bitnije u cijeloj priči, odnosi se na ljude čije su stvarne sudbine inspirirale Pierra Boullea za pisanje romana. Godinama nakon što je njegov rad na pisanju scenarija nagrađen Oscarom, Akademija je ispravila veliku pogrešku učinjenu i na tom planu. Naime, Francuzu Boulleu, koji nije govorio engleski, u pisanju su, i to u tajnosti, pomogli Carl Foreman i Michael Wilson. Trebalo je proći 27 godina kako bi i njih dvojica, na žalost posmrtno, bili nagrađeni za svoj rad pa su njihove obitelji tek 1984. u Los Angelesu preuzele zaslužene zlatne kipiće.
No, pravu ljutnju Boulle na sebe nije privukao navedenim propustom prešućivanja zasluga svojih kolega, nego karakteriziranjem britanskih ratnih zarobljenika (Prisoners of War - POW) kao kolaboracionista svojih japanskih tlačitelja.
Lik britanskog zapovjednika Nicholsona, za koji je glumac Alec Guinness također nagrađen Oscarom, mnogi opisuju kao jasan pokazatelj Boulleove mržnje prema Britancima. Navodno je čak i sam Guinness na početku odbio tu ulogu jer mu se nije svidjelo što mora glumiti čovjeka koji grozničavo inzistira na gradnji mosta, umjesto da to opstruira poput većine vojnika te u konačnici čak pokušava spriječiti njegovo rušenje. Na taj način on ide na ruku neprijateljskom pukovniku i zapovjedniku logora Saitu, što Britanci jednostavno nazivaju nemogućim.
Za stvarnog zapovjednika zarobljenih Britanaca, potporučnika Philipa Tooseya kojemu se u filmu pripisuju izdajničke namjere, dio naknadno oslobođenih zarobljenika koji su radili mostove na rijeci Kwai rekli su kako je djelovao baš suprotno. Navodno je činio sve kako bi gradnja mostova kasnila i pritom bila traljavo odrađena. Jedna od priča čak govori kako su njegovi vojnici po okolici skupljali bijele mrave koje su bacali na drveni most kako bi ga oni što više nagrizli.
U knjizi "Pukovnik od Tamarkana" Julie Summers razlog Boulleovih izvrtanja stvarnih činjenica pripisala je tome da je pisac, i sam bivši ratni zarobljenik na Tajlandu, opisujući britanskog zapovjednika zapravo opisivao svoje francuske časnike koji su bili skloni suradnji s neprijateljem.
Kako god bilo, most na rijeci Kwai, koji danas u tajlandski Kanchanaburi privlači rijeke turista, bez obzira na sve zaslužuje pozornost. Dva muzeja u gradu koji se bave razdobljem Drugog svjetskog rata također treba vidjeti, kao i savezničko te kinesko groblje u blizini. Naravno da će tijekom tih obilazaka gotovo svaki namjernik iz Kanchanaburija otići i bogatiji za neki suvenir na temu poznatog filma.
Prošetati mostom na rijeci Kwai također je prilično uzbudljivo iskustvo s obzirom na njegovu klimavu i vrlo usku konstrukciju. Jasno da je pritom zgodno i zazviždati onu poznatu melodiju iz filma. Kada smo i sami postupili po ovom naputku, ubrzo smo zaboravili da zapravo šećemo po pogrešnom mostu. Uostalom, ako su to mogli redatelj David Lean, pa i pisac Pierre Boulle, zašto to ne bi mogao i običan turist?
• Most na rijeci Kwai prema kojemu je snimljen film više ne postoji
• Originalni most iz filma nije bio na rijeci Kwai nego na rijeci Mae Klong. Ime rijeke tek je '60-ih promijenjeno u Kwai Yai
• Most nisu srušili britanski specijalci kao u filmu nego saveznička avijacija dvije godine kasnije
• Originalni most nije se nalazio na lokaciji u Kanchanaburiju, kao što se misli, nego tri milje dalje u Tamarkanu
• Film "Most na rijeci Kwai" nije sniman na originalnoj lokaciji u Tajlandu već na Šri Lanki
• Pisac romana "Most na rijeci Kwai" Pierra Boullea nije sam napisao scenarij za film već su mu u tome pomagali Carl Foreman i Michael Wilson. Oscara za to dobili su tek 27 godina kasnije
• Lik britanskog zapovjednika Nicholsona koji pomaže gradnju mosta i sprečava sabotaže zlonamjerno je prikazan. Stvarni zapovjednik potporučnik Philip Toosey na sve je načine usporavao gradnju mosta
• Današnji željeznički most koji se predstavlja kao originalni na rijeci Kwai također je srušen u bombardiranju, a obnovljen je materijalom koji je Japan isplatio na račun reparacija
Krešimir Raguž
Posao u tom mjestu doslovno cvjeta i među njegovih 52.000 stanovnika gotovo da nema neuspješnog trgovca ili ugostitelja. Zapravo, toliko im je dobro da se iz svakog kutka toga grada u blizini burmanske granice i danas može čuti zadovoljni zvižduk melodije "Marš pukovnika Bogeya", po kojoj većina i prepoznaje taj film.
U goste im dolaze svi: od Britanaca i Nizozemaca, čiji su sunarodnjaci i činili većinu od 12.000 japanskih ratnih zarobljenika koji su životom platili gradnju željezničke "pruge smrti" do Burme, pa sve do samih Japanaca čiji su djedovi kako u filmu, tako i stvarno bili glavni negatici te priče.
| Most u blizini tajlandsko-burmanske granice vrhunska je atrakcija koja godišnje privlači milijune turista. Dolaze svi: od Britanaca i Nizozemaca, pa sve do Japanaca čiji su djedovi bili glavni negativci kako u filmu, tako i stvarno |
Ono što domaćini nipošto neće spomenuti, a zašto i bi, činjenica je da je tijekom posljednjih pola stoljeća od snimanja filma otkriven niz neistina, falsifikata i sitnih prevara koje na cijelu priču bacaju pomalo drugačije svjetlo.
Naravno, prekrasnim i neizmjerno gostoljubivim Tajlanđanima nitko razuman te činjenice i nema zašto zamjerati jer oni niti nisu odgovorni za njih, ali pola stoljeća nakon što je roman Pierrea Boullea završio na platnu činilo se zgodnim provjeriti "tko to tamo zapravo zviždi".
Najbolje mjesto za to je Kanchanaburi, odnosno hladovina ispod željeznog mosta na rijeci Kwai gdje su se od paklenskih vrućina i vlage prije nekoliko dana pokušali sakriti i reporteri Jutarnjeg lista. Burmanska domaća škija, koju je pokraj mosta i ispod makete avionske bombe, napravljene prema modelu savezničke "krmače" koja je pogodila most pretkraj rata, prodavala jedna djevojčica, trebala je pomoći u razbistrivanju misli i smirivanju živaca uoči teške rasprave s lokalcima.
Je li to taj pravi most na rijeci Kwai, odmah smo upitali naše domaćine. Očekivali smo drveni most ili barem njegove ruševine. Otkud ovoliko željeza? Simpatični Geng, turistički vodič i svojevrsna sveznalica, objasnio nam je da lokacija baš i nije originalna.
- Priča romana temelji se na gradnji jednog od dva željeznička mosta 1943. godine preko rijeke pravog imena Mae Klong. Poslije je rijeka preimenovana u Kwai Yai. Originalni most koji su gradili Britanci u zarobljeništvu japanske vojske nalazio se kod mjesta Tamarkan, oko tri milje od ovoga mosta - objasnio je Geng.
"Most na rijeci Mae Klong" bio bi, dakle, pravi naziv filma. No, nismo htjeli ići tako daleko. Činjenica je da su na njegovoj gradnji živote izgubile tisuće ljudi pa ako ni zbog čega drugog, onda zbog pijeteta nije bilo zgodno zanovijetati. A koliko ih je zapravo poginulo, upitali smo. - Oko 12.000 saveznika i čak oko 100.000 zarobljenika iz azijskih zemalja koje su Japanci osvojili. Plan je bio sagraditi željezničku prugu koja bi povezala glavni grad Tajlanda, Bangkok, i burmansku prijestolnicu Rangoon - objasnio nam je.
Pravo mjesto poprišta sukoba smješteno je tri milje dalje od mjesta za turističko slikanje
|
Roman jedno, film drugo
|
|
Kada smo shvatili da most ispod kojega se hladimo nije onaj pravi iz filma, poželjeli smo vidjeti originalni drveni ili barem njegove ostatke, odnosno ostatke filmske konstrukcije koja je raznesena eksplozivom te je pritom u rijeku povukla i vlak pun japanskih neprijatelja.
- Na žalost, radnja je smještena ovdje, ali film nije sminjen u Kanchanaburiju i okolici, nego na Šri Lanki - rečeno nam je.
Pa gdje je pravi originalni most? Može li se barem vidjeti mjesto gdje se nalazio prije nego što je skončao pod eksplozivom britanskih specijalaca kao u filmu. Film je valjda snimljen prema istinitom događaju?
Lokalno stanovništvo održava savezničko groblje na kojem je pokopano 12 tisuća ratnih zarobljenika, koje su Japanci ubili za vrijeme gradnje obaju mostova
|
Krvava povijest
|
|
Nije bilo diverzije nikakvih specijalaca. Stari drveni most i nekoliko mjeseci poslije sagrađen ovaj željezni bili su u funkciji dvije godine i srušeni su tek u savezničkom bombardiranju pretkraj rata. Drveni nikada nije obnavljan, a ovaj željezni u Kanchanaburiju, koji je i sad u funkciji, popravljen je nakon 1945. materijalom koji je na račun ratnih reparacija Japan dao Tajlandu. Do te verzije događaja naknadno su došli povjesničari.
Ono što je od same gradnje, rušenja i obnavljanja mosta bitnije u cijeloj priči, odnosi se na ljude čije su stvarne sudbine inspirirale Pierra Boullea za pisanje romana. Godinama nakon što je njegov rad na pisanju scenarija nagrađen Oscarom, Akademija je ispravila veliku pogrešku učinjenu i na tom planu. Naime, Francuzu Boulleu, koji nije govorio engleski, u pisanju su, i to u tajnosti, pomogli Carl Foreman i Michael Wilson. Trebalo je proći 27 godina kako bi i njih dvojica, na žalost posmrtno, bili nagrađeni za svoj rad pa su njihove obitelji tek 1984. u Los Angelesu preuzele zaslužene zlatne kipiće.
No, pravu ljutnju Boulle na sebe nije privukao navedenim propustom prešućivanja zasluga svojih kolega, nego karakteriziranjem britanskih ratnih zarobljenika (Prisoners of War - POW) kao kolaboracionista svojih japanskih tlačitelja.
Lik britanskog zapovjednika Nicholsona, za koji je glumac Alec Guinness također nagrađen Oscarom, mnogi opisuju kao jasan pokazatelj Boulleove mržnje prema Britancima. Navodno je čak i sam Guinness na početku odbio tu ulogu jer mu se nije svidjelo što mora glumiti čovjeka koji grozničavo inzistira na gradnji mosta, umjesto da to opstruira poput većine vojnika te u konačnici čak pokušava spriječiti njegovo rušenje. Na taj način on ide na ruku neprijateljskom pukovniku i zapovjedniku logora Saitu, što Britanci jednostavno nazivaju nemogućim.
Za stvarnog zapovjednika zarobljenih Britanaca, potporučnika Philipa Tooseya kojemu se u filmu pripisuju izdajničke namjere, dio naknadno oslobođenih zarobljenika koji su radili mostove na rijeci Kwai rekli su kako je djelovao baš suprotno. Navodno je činio sve kako bi gradnja mostova kasnila i pritom bila traljavo odrađena. Jedna od priča čak govori kako su njegovi vojnici po okolici skupljali bijele mrave koje su bacali na drveni most kako bi ga oni što više nagrizli.
U knjizi "Pukovnik od Tamarkana" Julie Summers razlog Boulleovih izvrtanja stvarnih činjenica pripisala je tome da je pisac, i sam bivši ratni zarobljenik na Tajlandu, opisujući britanskog zapovjednika zapravo opisivao svoje francuske časnike koji su bili skloni suradnji s neprijateljem.
Kako god bilo, most na rijeci Kwai, koji danas u tajlandski Kanchanaburi privlači rijeke turista, bez obzira na sve zaslužuje pozornost. Dva muzeja u gradu koji se bave razdobljem Drugog svjetskog rata također treba vidjeti, kao i savezničko te kinesko groblje u blizini. Naravno da će tijekom tih obilazaka gotovo svaki namjernik iz Kanchanaburija otići i bogatiji za neki suvenir na temu poznatog filma.
Prošetati mostom na rijeci Kwai također je prilično uzbudljivo iskustvo s obzirom na njegovu klimavu i vrlo usku konstrukciju. Jasno da je pritom zgodno i zazviždati onu poznatu melodiju iz filma. Kada smo i sami postupili po ovom naputku, ubrzo smo zaboravili da zapravo šećemo po pogrešnom mostu. Uostalom, ako su to mogli redatelj David Lean, pa i pisac Pierre Boulle, zašto to ne bi mogao i običan turist?
• Most na rijeci Kwai prema kojemu je snimljen film više ne postoji
• Originalni most iz filma nije bio na rijeci Kwai nego na rijeci Mae Klong. Ime rijeke tek je '60-ih promijenjeno u Kwai Yai
• Most nisu srušili britanski specijalci kao u filmu nego saveznička avijacija dvije godine kasnije
• Originalni most nije se nalazio na lokaciji u Kanchanaburiju, kao što se misli, nego tri milje dalje u Tamarkanu
• Film "Most na rijeci Kwai" nije sniman na originalnoj lokaciji u Tajlandu već na Šri Lanki
• Pisac romana "Most na rijeci Kwai" Pierra Boullea nije sam napisao scenarij za film već su mu u tome pomagali Carl Foreman i Michael Wilson. Oscara za to dobili su tek 27 godina kasnije
• Lik britanskog zapovjednika Nicholsona koji pomaže gradnju mosta i sprečava sabotaže zlonamjerno je prikazan. Stvarni zapovjednik potporučnik Philip Toosey na sve je načine usporavao gradnju mosta
• Današnji željeznički most koji se predstavlja kao originalni na rijeci Kwai također je srušen u bombardiranju, a obnovljen je materijalom koji je Japan isplatio na račun reparacija
|
ZABLUDE i ČINJENICE
|
Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....