U posthumno objavljenom djelu "Mozart. Sociologija jednog genija" poznati sociolog njemačko-židovskog podrijetla Norbert Elias (1897. - 1990.) istražio je karijeru W. A. Mozarta kao slobodnog umjetnika građanskog podrijetla u socijalnim uvjetima dvorskog društva. Propitkujući pojam genija i kako se njime uopće postaje u doba kojem je genijalnost još sasvim strana, Elias se odmaknuo od većine biografija glasovitog austrijskog skladatelja. Osvjetljujući njegove konflikte, uspone i padove, Elias se usredotočuje na bitne motive i okolnosti koji su odredili Mozartov život. Hrvatski prijevod knjige uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk.
Mozartov lik u sjećanju nastupa življe tek kad se njegove želje sagledaju u kontekstu njegova doba. Njegov je život model za situaciju čija nam osebujnost danas često promiče, jer smo navikli koristiti statične pojmove. Je li Mozart, pitat ćemo se tada, bio predstavnik rokokoa, ili je već spadao među građanske glazbenike 19. stoljeća?
2. NASTAVAK
Wolfgang Amadeus Mozart je nesumnjivo posjedovao veliku magičnu stvaralačku snagu, a možda je zbog toga i prerano umro jer je uskraćivanje naklonosti i ljubavi drugih produbilo njegove sumnje u vrijednost i smisao vlastitog života
Poteškoća je u tome da se s takvim kategorijama ne može napraviti gotovo ništa. One su akademske apstrakcije, koje nisu primjerene procesnom karakteru socijalnih datosti na koje se odnose i koje se mogu promatrati. Pogledamo li bolje, nerijetko ćemo zapaziti da se velika djela gomilaju upravo u razdobljima koja se u upotrebi takvih statističkih pojmova epoha u najboljem slučaju mogu označiti kao prijelazna. Drugim riječima, ona uvijek iznova izrastaju iz dinamike sukoba između kanona starijih slojeva u silasku i novijih koji se uzdižu.
U Mozartovu slučaju usmjerenost njegovih želja i razlozi iz kojih se - protivno prosudbi kasnijih generacija - na kraju života osjećao kao gubitnik i propalica ne mogu se u potpunosti shvatiti bez predodžbe o tom sukobu kanona. On se prije svega odigrao u mnogim pojedincima, među kojima je bio i Mozart, kao kanonski sukob koji se provlačio kroz čitavu njihovu egzistenciju.
Mozartov život zorno ilustrira situaciju građanskih skupina, koje su kao zavisni autsajderi spadali u gospodarstvo kojim je dominiralo dvorsko plemstvo, gdje je prednost u moći koju je uživao dvorski establišment još bila poprilična, ali ne više dovoljno velika da bar na politički manje važnom području kulture u potpunosti onemogući izražavanje protesta. Kao građanski autsajder u dvorskoj službi Mozart je sa začuđujućom hrabrošću vodio oslobodilačku borbu protiv svojih aristokratskih gospodara i nalogodavaca. On je to činio na vlastitu ruku, za volju osobnog dostojanstva i glazbenog rada. I on je izgubio tu bitku - s preuzetnošću onih koji su živjeli kasnije moglo bi se reći: kao što se moglo i predvidjeti. Ali ta preuzetnost ovdje, kao i u drugim slučajevima, iskrivljuje pogled na strukturu onog što danas nazivamo "poviješću". O strukturi kanonskog sukoba između dvorski-aristokratskih i građanskih skupina rekao sam već dosta toga u drugom kontekstu. Pokušao sam izvesti zaključak da su u drugoj polovici 18. stoljeća pojmovi kao što su "civilitet" ili "civilizacija" s jedne i "kultura" s druge strane u Njemačkoj služile kao simboli za različite kanone ponašanja i doživljavanja. U upotrebi tih riječi, kao što se dalo potkrijepiti, zrcalila se kronična napetost između dvorsko-aristokratskog establišmenta i građanskih autsajderskih skupina.
S time su u vidno polje ujedno ušli određeni aspekti žilavih slojnih borbi između građanstva i plemstva. Bilo je to tlo na kojem je iznikao plemićki apsolutizam, slično kao što su i građanski i proleterski apsolutizam naših dana proizišli iz borbi između ta dva ekonomska sloja. Na području književnosti i filozofije u Njemačkoj je tijekom druge polovice 18. stoljeća bilo moguće oslobađanje od kanona dvorsko-plemićkog ukusa. Ljudi koji su djelovali u tim sektorima mogli su do svoje publike dospjeti preko knjiga, a kako je u drugoj polovici 18. stoljeća u Njemačkoj već postojala prilično široka i sve veća čitalačka publika, ondje su se već relativno rano razvile slojno-specifične kulturne forme, koje su odgovarale kanonu ukusa nedvorskih, građanskih skupina i izražavale njihovu rastuću samosvijest prema dominantnom dvorsko-aristokratskom establišmentu.
U odnosu na glazbu situacija je u tom razdoblju bila još sasvim drukčija - osobito u Beču, sjedištu carskog dvora, ali i u manjim njemačkim zemljama. Ljudi koji su djelovali na tom području ovisili su u Njemačkoj i Francuskoj uvelike o ukusu dvorsko-aristokratskih krugova. Do Mozartove generacije glazbenik koji je želio biti priznat kao ozbiljan umjetnik i biti u prilici da prehranjuje sebe i svoju obitelj morao je pronaći poziciju unutar aristokratskih institucija. Nije imao drugog izbora. Ako bi osjećao poziv prema višim učincima, bilo kao izvođač, bilo kao skladatelj, razumjelo se da će cilj postići isključivo putem trajnog zaposlenja na nekom dvoru.
Kako 21-godišnji Mozart svojeg poslodavca, salzburškog kneza-biskupa, 1777. moli za otpust, kako potom pun nade odlazi u potragu za namještenjem na minhenski dvor, k augsburškim patricijima, u Mannheim i Pariz, , kako se naposljetku razočarano vraća u Salzburg, gdje ga zapošljavaju kao koncertnog majstora i dvorskog orguljaša - sve je to poznato. Ali značenje tog iskustva za Mozartov osobni razvoj - a time, naravno, i za razvoj njega kao glazbenika ne može se odrediti na uvjerljiv primjeren način ako se opisuje sudbina pojedinačnog čovjeka, a da se u isti mah ne ponudi model socijalnih struktura njegova doba. Mozartova tragedija imala je razlog naposljetku i u tome što je on osobno, ali i u svojem stvaralaštvu, pokušavao sasvim sam i za sebe probiti barijere sklopova moći društva, uz čiju su tradiciju ukusa njegove glazbene fantazije bili vezani u velikoj mjeri, i što je to činio u razvojnoj fazi, u kojoj su odnosi moći bili gotovo u cijelosti intaktni.
Boris Perić
Mozartov lik u sjećanju nastupa življe tek kad se njegove želje sagledaju u kontekstu njegova doba. Njegov je život model za situaciju čija nam osebujnost danas često promiče, jer smo navikli koristiti statične pojmove. Je li Mozart, pitat ćemo se tada, bio predstavnik rokokoa, ili je već spadao među građanske glazbenike 19. stoljeća?
2. NASTAVAK
Wolfgang Amadeus Mozart je nesumnjivo posjedovao veliku magičnu stvaralačku snagu, a možda je zbog toga i prerano umro jer je uskraćivanje naklonosti i ljubavi drugih produbilo njegove sumnje u vrijednost i smisao vlastitog života
|
Poteškoća je u tome da se s takvim kategorijama ne može napraviti gotovo ništa. One su akademske apstrakcije, koje nisu primjerene procesnom karakteru socijalnih datosti na koje se odnose i koje se mogu promatrati. Pogledamo li bolje, nerijetko ćemo zapaziti da se velika djela gomilaju upravo u razdobljima koja se u upotrebi takvih statističkih pojmova epoha u najboljem slučaju mogu označiti kao prijelazna. Drugim riječima, ona uvijek iznova izrastaju iz dinamike sukoba između kanona starijih slojeva u silasku i novijih koji se uzdižu.
U Mozartovu slučaju usmjerenost njegovih želja i razlozi iz kojih se - protivno prosudbi kasnijih generacija - na kraju života osjećao kao gubitnik i propalica ne mogu se u potpunosti shvatiti bez predodžbe o tom sukobu kanona. On se prije svega odigrao u mnogim pojedincima, među kojima je bio i Mozart, kao kanonski sukob koji se provlačio kroz čitavu njihovu egzistenciju.
Mozartov život zorno ilustrira situaciju građanskih skupina, koje su kao zavisni autsajderi spadali u gospodarstvo kojim je dominiralo dvorsko plemstvo, gdje je prednost u moći koju je uživao dvorski establišment još bila poprilična, ali ne više dovoljno velika da bar na politički manje važnom području kulture u potpunosti onemogući izražavanje protesta. Kao građanski autsajder u dvorskoj službi Mozart je sa začuđujućom hrabrošću vodio oslobodilačku borbu protiv svojih aristokratskih gospodara i nalogodavaca. On je to činio na vlastitu ruku, za volju osobnog dostojanstva i glazbenog rada. I on je izgubio tu bitku - s preuzetnošću onih koji su živjeli kasnije moglo bi se reći: kao što se moglo i predvidjeti. Ali ta preuzetnost ovdje, kao i u drugim slučajevima, iskrivljuje pogled na strukturu onog što danas nazivamo "poviješću". O strukturi kanonskog sukoba između dvorski-aristokratskih i građanskih skupina rekao sam već dosta toga u drugom kontekstu. Pokušao sam izvesti zaključak da su u drugoj polovici 18. stoljeća pojmovi kao što su "civilitet" ili "civilizacija" s jedne i "kultura" s druge strane u Njemačkoj služile kao simboli za različite kanone ponašanja i doživljavanja. U upotrebi tih riječi, kao što se dalo potkrijepiti, zrcalila se kronična napetost između dvorsko-aristokratskog establišmenta i građanskih autsajderskih skupina.
S time su u vidno polje ujedno ušli određeni aspekti žilavih slojnih borbi između građanstva i plemstva. Bilo je to tlo na kojem je iznikao plemićki apsolutizam, slično kao što su i građanski i proleterski apsolutizam naših dana proizišli iz borbi između ta dva ekonomska sloja. Na području književnosti i filozofije u Njemačkoj je tijekom druge polovice 18. stoljeća bilo moguće oslobađanje od kanona dvorsko-plemićkog ukusa. Ljudi koji su djelovali u tim sektorima mogli su do svoje publike dospjeti preko knjiga, a kako je u drugoj polovici 18. stoljeća u Njemačkoj već postojala prilično široka i sve veća čitalačka publika, ondje su se već relativno rano razvile slojno-specifične kulturne forme, koje su odgovarale kanonu ukusa nedvorskih, građanskih skupina i izražavale njihovu rastuću samosvijest prema dominantnom dvorsko-aristokratskom establišmentu.
U odnosu na glazbu situacija je u tom razdoblju bila još sasvim drukčija - osobito u Beču, sjedištu carskog dvora, ali i u manjim njemačkim zemljama. Ljudi koji su djelovali na tom području ovisili su u Njemačkoj i Francuskoj uvelike o ukusu dvorsko-aristokratskih krugova. Do Mozartove generacije glazbenik koji je želio biti priznat kao ozbiljan umjetnik i biti u prilici da prehranjuje sebe i svoju obitelj morao je pronaći poziciju unutar aristokratskih institucija. Nije imao drugog izbora. Ako bi osjećao poziv prema višim učincima, bilo kao izvođač, bilo kao skladatelj, razumjelo se da će cilj postići isključivo putem trajnog zaposlenja na nekom dvoru.
Kako 21-godišnji Mozart svojeg poslodavca, salzburškog kneza-biskupa, 1777. moli za otpust, kako potom pun nade odlazi u potragu za namještenjem na minhenski dvor, k augsburškim patricijima, u Mannheim i Pariz, , kako se naposljetku razočarano vraća u Salzburg, gdje ga zapošljavaju kao koncertnog majstora i dvorskog orguljaša - sve je to poznato. Ali značenje tog iskustva za Mozartov osobni razvoj - a time, naravno, i za razvoj njega kao glazbenika ne može se odrediti na uvjerljiv primjeren način ako se opisuje sudbina pojedinačnog čovjeka, a da se u isti mah ne ponudi model socijalnih struktura njegova doba. Mozartova tragedija imala je razlog naposljetku i u tome što je on osobno, ali i u svojem stvaralaštvu, pokušavao sasvim sam i za sebe probiti barijere sklopova moći društva, uz čiju su tradiciju ukusa njegove glazbene fantazije bili vezani u velikoj mjeri, i što je to činio u razvojnoj fazi, u kojoj su odnosi moći bili gotovo u cijelosti intaktni.
Boris Perić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....