Nasmijavao je milijune, a sam je bio osamljen, nesretan i zao. Barem tako tvrdi David Michaelis, autor biografije "Schulz and Peanuts: A Biography" koju idući tjedan objavljuje Harper Collins. Možda ime koje se krije u naslovu biografije ne govori puno, no iza imena Schulz krije se tata Snoopyja, Charlieja Browna, Lucy, Linus i ostatak omiljene bande iz susjedstva. Tim postaje i jasnije zašto se knjizi uoči njenog objavljivanja posvećuje brojni tekstovi, a najavljuju je kao jednu od očekivanijih knjiga ove jeseni.
Za spomenute likove znaju gotovo svi, a Schulzovoj obitelji i nakon njegove smrti autorska prava donose milijune dolara. Priča o njegovu životu je sljedeća: Charles M. Schulz rođen je u Minnesoti 1922. Mrzio je školu jer je bio neprihvaćen i neshvaćen, a jedini užitak pronalazio je u crtanju. Ali, odrasli za to baš i nisu puno marili.
njegove bojazni
stvorile Lucy,
Snoopyja,
Charlieja i
Linusa
Nakon rata, zaposlio se u maloj izdavačkoj kući gdje je radio kao ilustrator. Godine 1948. u Saturday Evening Postu objavljuje prvi strip pod imenom Sparky's L'il Folks. Dvije godine kasnije potpisao je sjajan ugovor, ali su ga prisilili da ime stripa promijeni u Penanuts - ime koje je duboko prezirao. Na vrhuncu slave, slavni strip je bio istovremeno objavljivan u 2600 novina te je donosio zaradu od 40 milijuna dolara godišnje, čitalo ga je 300 milijuna ljudi u 75 zemalja. Dodajmo tome i novac od prava na korištenje likova na različitim proizvodima i postaje jasno o kakvoj se zaradi radi.
Schulz je osamdesetih bio jedan od najbolje plaćenih umjetnika, a njegova se zarada uspoređivala sa zaradom Oprah i Michaela Jacksona. Vijest o njegovoj smrti 2000. u SAD-u tretirana je kao jedna od udarnih vijesti. Problem je što nova biografija, na kojoj je Michaelis radio sedam godina, ne prikazuje Schulza kao utjelovljenje američkog sna, nego kao otužnog ženskaroša koji se nikad nije oporavio od trauma iz djetinjstva te da omiljeni likovi nisu bili plod njegove mašte nego utjelovljenje Schulzova beskončanog niza frustracija i razočaranja. Ili - Schulz je imao težak početak. A onda se naglo proslavio. Ubrzo je shvatio kako bogatstvo i slava ne donose nužno sreću te se počeo iskaljivati na sebi bliskim ljudima.
Rukopis biografije obitelj je razbijesnio. Jednoglasno tvrde kako je Schulz bio daleko više od "depresivnog, ogorčenog, osvetoljubljivog i zločestog čovjeka". "Michaelis nas je iskoristio da bi dokazao svoje stavove.
Iskoristio je našu obitelj. Svi smo bili uzbuđeni zbog stvari koje ćemo reći, a on je izabrao samo one loše. Ako netko tvrdi da je netko bio zao, onda bi to valjda trebao i nečim potkrijepiti", tvrdi obitelj.
"Svatko ima pravo na svoj pristup. No, možda se u novinskom tekstu i može izbaciti pozitivno, a zadržati samo negativno. Biografije to ne trpe", kažu njegova djeca. Posebno ih boli što je Michaelis za sve imao obiteljski blagoslov. Naime, zadnja knjiga koju je Schulz čitao bila je upravo Michaelisova biografija N. C. Wyetha, pa mu je zato obitelj pristala pomoći informacijama. Otvorili su mu srca, obiteljske arhive i pomagali u svemu. A on ih je, kažu, duboko razočarao.
Michaelis na optužbe odgovara kako su djeci njihovi očevi uvijek heroji, a članovi obitelji teško mogu zanemariti emocionalnu vezanost i biti objektivni. "Nakon što sam obavio stotinu intervjua, prošao kroz svaki nastavak stripa, ovo je čovjek kojeg sam pronašao. Sviđalo se to njima ili ne", rekao je Michaelis.
Prve kritike, koje se pojavljuju uoči izlaske knjige, uglavnom su pozitivne. Kritičari ističu kako je Michaelis napravio brilijantan posao ilustrirajući epizodama iz stripa ključne epizode stripašova života. I zapravo, unatoč frci koju je obitelj digla, biografija ne donosi puno toga novoga. Uostalo, sam Schulz svoju depresiju nije tajio. Nerijetko je u intervjuima izgovarao rečenice da mu je dugo trebalo da postane ljudsko biće ili kako ga nitko nije mrzio dok je bio dijete, jer nikome nije bilo toliko stalo. Poznate su i njegove rečenice: "Svaki da se budim s osjećajem kao da upravo idem na sprovod" ili "Nesreća je, za razliku od sreće - zabavna..." Nije, uostalom, ni tajio da mu je posao jedina strast u životu.
Slični pogled dali su i drugi njegovi biografi, poput Rhete Grimsley Johnson u knjizi "Good Grief: The Story of Charles M. Schulz", čija je glavna teza bila kako je unatoč bogatstvu, velikoj obitelji i hvalospjevima kritike Schulz bio duboko nesretan čovjek. U novoj biografiji samo je izneseno nešto više prljavog veša. Obitelj se teško može braniti neznanjem. Skora biografija samo je opširna razrada teza koju je Michaelis iznio u nekrologu Schulzu objavljenom još 2000. u magazinu Time. Michaelis, pak, tvrdi kako mu nije bio cilj baviti se isključivo gadostima iz privatnog života, nego je pokušao fanovima približiti čovjeka.
"Schulz je bio kompleksan umjetnik koji je, kao i svaki drugi umjetnik, emocije prenosio u svoj rad. Ti strahovi i bojazni stvorili su društvo koje smo voljeli. I tim likovima ništa ne može oduzeti sjaj. Schulz nije bio ni prvi ni posljednji u nizu nesretnih umjetničkih genija. I koliko god mi se ne sviđao kao čovjek, divim mu se kao umjetniku. Divim se dječaku koji je odlučio biti strip-crtač i dao sve od sebe da u tome uspije. Divim mu se kao umjetniku koji je svaki dan pobjeđivao svoje strahove i uspijevao stvarati. I nadam se da sam tu sliku uspio prenijeti", piše biograf.
Adriana Piteša
Za spomenute likove znaju gotovo svi, a Schulzovoj obitelji i nakon njegove smrti autorska prava donose milijune dolara. Priča o njegovu životu je sljedeća: Charles M. Schulz rođen je u Minnesoti 1922. Mrzio je školu jer je bio neprihvaćen i neshvaćen, a jedini užitak pronalazio je u crtanju. Ali, odrasli za to baš i nisu puno marili.
njegove bojazni
stvorile Lucy,
Snoopyja,
Charlieja i
Linusa
| Upravo su
|
Schulz je osamdesetih bio jedan od najbolje plaćenih umjetnika, a njegova se zarada uspoređivala sa zaradom Oprah i Michaela Jacksona. Vijest o njegovoj smrti 2000. u SAD-u tretirana je kao jedna od udarnih vijesti. Problem je što nova biografija, na kojoj je Michaelis radio sedam godina, ne prikazuje Schulza kao utjelovljenje američkog sna, nego kao otužnog ženskaroša koji se nikad nije oporavio od trauma iz djetinjstva te da omiljeni likovi nisu bili plod njegove mašte nego utjelovljenje Schulzova beskončanog niza frustracija i razočaranja. Ili - Schulz je imao težak početak. A onda se naglo proslavio. Ubrzo je shvatio kako bogatstvo i slava ne donose nužno sreću te se počeo iskaljivati na sebi bliskim ljudima.
Rukopis biografije obitelj je razbijesnio. Jednoglasno tvrde kako je Schulz bio daleko više od "depresivnog, ogorčenog, osvetoljubljivog i zločestog čovjeka". "Michaelis nas je iskoristio da bi dokazao svoje stavove.
Iskoristio je našu obitelj. Svi smo bili uzbuđeni zbog stvari koje ćemo reći, a on je izabrao samo one loše. Ako netko tvrdi da je netko bio zao, onda bi to valjda trebao i nečim potkrijepiti", tvrdi obitelj.
"Svatko ima pravo na svoj pristup. No, možda se u novinskom tekstu i može izbaciti pozitivno, a zadržati samo negativno. Biografije to ne trpe", kažu njegova djeca. Posebno ih boli što je Michaelis za sve imao obiteljski blagoslov. Naime, zadnja knjiga koju je Schulz čitao bila je upravo Michaelisova biografija N. C. Wyetha, pa mu je zato obitelj pristala pomoći informacijama. Otvorili su mu srca, obiteljske arhive i pomagali u svemu. A on ih je, kažu, duboko razočarao.
Michaelis na optužbe odgovara kako su djeci njihovi očevi uvijek heroji, a članovi obitelji teško mogu zanemariti emocionalnu vezanost i biti objektivni. "Nakon što sam obavio stotinu intervjua, prošao kroz svaki nastavak stripa, ovo je čovjek kojeg sam pronašao. Sviđalo se to njima ili ne", rekao je Michaelis.
Prve kritike, koje se pojavljuju uoči izlaske knjige, uglavnom su pozitivne. Kritičari ističu kako je Michaelis napravio brilijantan posao ilustrirajući epizodama iz stripa ključne epizode stripašova života. I zapravo, unatoč frci koju je obitelj digla, biografija ne donosi puno toga novoga. Uostalo, sam Schulz svoju depresiju nije tajio. Nerijetko je u intervjuima izgovarao rečenice da mu je dugo trebalo da postane ljudsko biće ili kako ga nitko nije mrzio dok je bio dijete, jer nikome nije bilo toliko stalo. Poznate su i njegove rečenice: "Svaki da se budim s osjećajem kao da upravo idem na sprovod" ili "Nesreća je, za razliku od sreće - zabavna..." Nije, uostalom, ni tajio da mu je posao jedina strast u životu.
Slični pogled dali su i drugi njegovi biografi, poput Rhete Grimsley Johnson u knjizi "Good Grief: The Story of Charles M. Schulz", čija je glavna teza bila kako je unatoč bogatstvu, velikoj obitelji i hvalospjevima kritike Schulz bio duboko nesretan čovjek. U novoj biografiji samo je izneseno nešto više prljavog veša. Obitelj se teško može braniti neznanjem. Skora biografija samo je opširna razrada teza koju je Michaelis iznio u nekrologu Schulzu objavljenom još 2000. u magazinu Time. Michaelis, pak, tvrdi kako mu nije bio cilj baviti se isključivo gadostima iz privatnog života, nego je pokušao fanovima približiti čovjeka.
"Schulz je bio kompleksan umjetnik koji je, kao i svaki drugi umjetnik, emocije prenosio u svoj rad. Ti strahovi i bojazni stvorili su društvo koje smo voljeli. I tim likovima ništa ne može oduzeti sjaj. Schulz nije bio ni prvi ni posljednji u nizu nesretnih umjetničkih genija. I koliko god mi se ne sviđao kao čovjek, divim mu se kao umjetniku. Divim se dječaku koji je odlučio biti strip-crtač i dao sve od sebe da u tome uspije. Divim mu se kao umjetniku koji je svaki dan pobjeđivao svoje strahove i uspijevao stvarati. I nadam se da sam tu sliku uspio prenijeti", piše biograf.
Adriana Piteša
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....