Munib Suljić rodio se 2. lipnja 1959. u mjestu Nemila pokraj Zenice. Simbolički, ali i doslovno, život ga je od tog "nemila" naposljetku doveo i do "nedraga": dan prije svog 47. rođendana Suljić se obreo u haaškom pritvoru, s vodom u plućima, uznapredovalim dijabetesom i tko zna koliko mrtvih duša na savjesti.
Posve je nebitna polemika koja se ovih dana vodi oko toga je li se nizozemskim policajcima predao sam ili su ga oni uhitili na temelju tjeralice što je za njim raspisala Hrvatska, jer da je hrvatskim vlastima doista bilo stalo da taj notorni kriminalac i djecoubojica završi gdje mu je i mjesto, u zatvoru, teško da bi dopustili da se za jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih u ratu, onaj u Pakračkoj poljani, brani sa slobode, te ga, k tome, 'dobronamjerno' upozorili da je presuda po njega loša i potaknuli ga na bijeg.
Iako se na prvi pogled može činiti da je u Pakračkoj poljani počinjen tipični ratni zločin, formulacija upotrebljena u prethodnoj rečenici - zločin počinjen u ratu - primjerenija je za opis zlodjela koja su se ondje događala u drugoj polovici 1991. godine. Ondje se, naime, nisu činili "ratni zločini", nego je za tamošnji krvavi pir rat bio tek paravan, a pravi motiv uglavnom - puko koristoljublje.
Zločin skriven ratom
Slično je rezonirala i sutkinja Županijskog suda u Zagrebu, Rajka Tomerlin Almer, kada je, pri izricanju presude, 14. rujna 2005. (dakle, 14 godina nakon zločina!) naglasila da se u slučaju Pakračke poljane "ne radi o ratnim zločinima, nego o zločinima počinjenim u ratnim uvjetima".
Munib Suljić nije čuo argumentaciju sutkinje Tomerlin. U to je vrijeme, opravdano je vjerovati, već napustio Hrvatsku. Kako je kasnije priznao novinaru Slobodne Dalmacije u jedinom intervjuu što ga je dao za vrijeme bijega, "netko iz suda" nazvao ga je dan prije izricanja presude i rekao mu da "bježi što dalje jer će presuda biti užasna".
Suljić, koji se kao i ostali suoptuženici privilegirano branio sa slobode, odmah je o tome obavijestio svoje ratne drugove. Igor Mikola ga je poslušao i otada mu nema ni traga ni glasa. Siniša Rimac rekao je, pak, da je umoran od svega i da vjeruje pravnoj državi, pa sada služi osmogodišnju zatvorsku kaznu.
Nije ni čudo, kad je 1991. ušao u rat, Rimac je bio neiskvareni klinac s nepunih 19, a Suljić (tada 32) i Mikola (20) već su upoznali život s one strane zakona. Nakon rata, Mikola je čak odležao dvije godine u KPD-u Zenica zbog kamatarenja i iznude hercegovačkog bogatuna. A Suljić je nakupio, što prekršajnih što kaznenih, prijava zbog prijetnji i fizičkih napada na novinare, kamatarenja nekih istarskih poduzetnika, prometne nesreće u kojoj je pijan zgazio ženu…
Suljića, Mikolu i Rimca, kao i Nebojšu Hodaka (koji se također ubraja u predratne sitne kriminalce i kradljivce, tzv. kokošare) veže poznato ubojstvo obitelji Zec, za koje - na opću pravosudnu sramotu - unatoč priznanjima nikada nisu osuđeni.
Munib Suljić je još u prosincu 1991. istražnoj sutkinji detaljno opisao kako je u 12-godišnju Aleksandru i njezinu majku Mariju ispucao smrtnosne hice iz Hoecklera i gurnuo ih u jamu kraj planinarskog doma Adolfovac koju su potom zatrpali smećem.
Mizeran druker
Njegov su iskaz potvrdili i Mikola, i Rimac, i Hodak, ali zbog "proceduralnih pogrešaka u istražnome postupku" do suđenja nije došlo. Potkraj 90-ih ubojice su čak imali obraza javno poricati da su u vrijeme ubojstva uopće bili u Zagrebu, tvrdeći da im je sve namješteno i da su žrtve - "medijske hajke".
Doduše, u svom prvom iskazu nakon ubojstva djevojčice, Suljić je tvrdio da mu je ubojstvo "naredio" Siniša Rimac, mladi Vukovarac kojem je u ratu pobijeno pola obitelji i koji je priznao da je, u panici, ubio Mihajla Zeca. Jedina "nedosljednost" u Suljićevu izlaganju bila je ta da je Rimac u vrijeme ubojstva imao 19, a Suljić - 32 godine. Čak i da mu je Rimac sugerirao da ubije dijete, bi li ga mentalno zdrav 32-godišnjak poslušao?!
Tim su se ubojstvom momci - službeno pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a kojom su tada zapovijedali Zvonimir Trusić i Tomislav Merčep - kvalificirali kao "specijalci", osobe od povjerenja, uigrani tim za posebne "misije" i - kako su eufemistički nazivali pucanje civilima u potiljak - "likvidacije". Ujedno su postali i metafora za nekažnjeni zločin, paradigma potpunog debakla pravne države i sloma svih civilizacijskih vrijednosti.
Bili su pravi psi rata, a Suljić se, kao stariji među njima, nametnuo za vođu toga čopora. Upravo zbog svojih godina, ako ni zbog čega drugog, trebao je imati barem zrnce zdravog razuma, kad je već očito bio lišen morala, te znati da će ih pravda kad-tad dostići.
Naposljetku, gotovo 15 godina nakon prvih (i najtežih) zločina, Suljić ispada tek mizeran "druker" koji je prvo potkazivao svoje mlađe (i, za razliku od njega, ratom traumatizirane) suborce, a sad - smrtno bolestan - želi, navodno, prokazati i naredbodavce.
Pakost i osveta
Koliko njegov današnji iskaz uopće može biti valjan? Može li Munib Suljić za Tomislava Merčepa i Zvonimira Trusića biti ono što je Krunoslav Fehir za Branimira Glavaša? Naime, dok je Suljić bježao pred zakonom, njegov se bivši zapovjednik Merčep uspio kandidirati za predsjednika države, a dok su se Suljićeva pluća nepovratno punila ubojitom vodom, njegov je bivši "boss" ustoličen za člana Nadzornog odbora T-HT-a.
Utoliko je Suljićev bijes, s čisto ljudske strane gledano, donekle i opravdan. Ali zašto se na pokajanje odlučio tek sada, kad mu je preostali broj udaha definitivno limitiran? Jedini motiv za to može biti pakost i osveta, što su također ljudske, premda ne baš cijenjene osobine. Ako je 1991., u naponu snage, mogao bez srama tvrditi da mu je 19- godišnjak naredio da puca u ženu i dijete, što li će tek tvrditi sada, kad su mu dani praktički odbrojani?!
Munib Suljić definitivno je čovjek bez savjesti. Da je ima, i da se doista kaje za zločine koje je počinio, organizirao ili im tek svjedočio, oprost bi vjerojatno tražio od svećenika, a ne od državnog odvjetnika Bajića i haaških istražitelja. Ovako se, čak i u uznapredovaloj fazi smrtonosne bolesti, u njemu ne budi istinski pokajnik, nego najobičniji - kalkulant.
Naravno da veći dio zločina, osobito onih počinjenih u ratno vrijeme, nije osmislio sam. Bio je poslušnik, ubijao je, a da nije ni pitao zašto. Poput dobro dresiranog lovačkog terijera gazdi bi pred noge spuštao mrtve glave i uživao u kostima koje su mu dobacivali za nagradu. I, zacijelo može podosta ispričati o tadašnjim nalogodavcima, ali zašto to nije učinio tijekom dva suđenja za zločine u Pakračkoj poljani, nego se oba puta branio šutnjom?
Pravo je pitanje, međutim, odakle se, i zašto, Suljić uopće stvorio u Domovinskom ratu? Za Rimca, Mikolu i Hodaka donekle je i jasno: bili su Vukovarci, razrušene su im kuće, pobijene obitelji i prijatelji.
Ali, što je, dovraga, tjeralo jednog Muniba Suljića da se 1991. dragovoljno stavi na raspolaganje baš Tomislavu Merčepu? Teško da je posrijedi slučajnost. Kao što nije slučajno, otkrio je naknadnim istraživanjem novinar Srđan Španović - kojem je Suljić nakon prve, oslobađajuće, presude za Poljanu pljunuo u lice nasred hodnika Županijskog suda - da je baš Suljić poveo svoje 'suljićevce' u onaj noćni pohod na obitelj Zec. Naime, Suljić je u mladosti bio aktivni član Saveza socijalističke omladine, ali je umjesto u Partiju otišao u Švicarsku i ondje, kao gastarbajter, stekao prvotni kapital. Iako je u onom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji tvrdio da je u Švicarskoj zaradio "milijune" i da mu, uostalom, taj novac i pruža mogućnost za bijeg, nakon povratka iz pečalbe imao je taman toliko novca da otvori ćevabdžinicu u zagorskom Začretju. Poslijeratni kamatar
Ubijeni mesar Mihajlo Zec, otkrio je Španović, bio mu je dobavljač, a Suljić mu je navodno ostao dužan dosta novca. To ga, naravno, nije spriječilo da iz kuće ubijenog, prije no što će oteti njegovu suprugu i kćer - ukrade još oko 30.000 tadašnjih dinara.
Suljić se nije borio iz ideala, niti za slobodu. Rat mu je bio pokriće za pljačke, razbojstva i stjecanje lažnog ugleda. Prema iskazima raznih svjedoka tog vremena, koji su kasnije zadobili tešku amneziju, ili su njihove izjave "iz proceduralnih razloga" proglašene ništavnima, Suljić je sudjelovao u pljačkanju imućnih Srba (ali i Hrvata koje je netko, iz nekog razloga, smatrao nepoćudnima) i njihovu dovođenju u improvizirani zatvor u Pakračkoj poljani gdje su ih mučili na nezamislivo brutalne načine, a samo su rijetki odonud otišli živi.
Upravo na temelju svjedočenja dvojice preživjelih kutinskih Srba, Suljić je i osuđen, isprva na 10, a odlukom Vrhovnog suda prošlog mu je mjeseca kazna preinačena na 12 godina zatvora.
Njegove ratne krađe, doduše, nikada nisu procesuirane, premda je prijavljeno da su "pakrački eskadroni" otimali sve što su stigli, od starih usisavača do violina vrijednih i po 30.000 tadašnjih njemačkih maraka.
Nakon rata, Suljić se mirne duše vratio ugostiteljstvu. U istarskom Novigradu 1996. otvorio je restoran i konobu znakovitih imena Padrino i, nešto manje maštovito, Padrino II. Oba lokala redovito su se reklamirala u tjedniku Zora, glasilu Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata (UHDDR) na čijem su čelu bili njegovi bivši zapovjednici Merčep i Trusić, koji su mu bili i redovni gosti.
I tko zna kako bi se Suljićeva poslijeratna ugostiteljska karijera dalje razvijala da izvjesni Miro Bajramović nije, u rujnu 1997. tjedniku Feral Tribune priznao sve zločine koje je on osobno, ali i Suljić sa svojim "suljićevcima" počinio u Pakračkoj poljani. Po Bajramovićevu priznanju, Suljić je pucao u glavu svom suborcu, Aleksandru Antiću Saši, i to zato što je, navodno, iz Merčepova automobila ukrao bianco iskaznice pričuvnog sastava MUP-a.
Pravna je država ovaj put reagirala: Suljić, Mikola i Bajramović privedeni su u remetinečki zatvor, ali je prvo suđenje propalo zbog - nedostatka dokaza. U pritvoru su boravili od početka rujna 1997. do kraja svibnja 1999., a iz zatvora su izašli likujući, s nepravomoćnom oslobađajućom presudom. Suljić je vikao da će odsad "u lisicama biti novinari, a ne on", a Hrvatska je opet nijemo svjedočila činjenici da okorjeli kriminalci i zločinci prolaze bez kazne.
Suljić je, činilo se, iz rata izašao "čist". Barem u pravnom smislu. U moralnom je, pak, cijeloj Hrvatskoj bilo jasno da je posrijedi hladnokrvni ubojica kojeg se valja kloniti. Novinarima koji su pisali o njegovim i zločinima njegovih suboraca javno je prijetio, a na kolegu Peratovića (tada novinara tjednika Globus) u jesen 1999. čak je i fizički nasrnuo. Na suđenju zbog tog napada Suljić se, iznoseći obranu, rasplakao tvrdeći da je teški šećeraš, da je nezaposleni ugostitelj, bez prihoda i da živi u hotelu Laguna. Gdje su nestali navodni švicarski milijuni i zarada od novigradskih lokala, nikad nije pojasnio. Sud mu je na kraju odredio da mora platiti 662 kune kazne.
Ni godinu kasnije, u lipnju 2000. ponovno je uhićen jer je u Zagrebu kamatario neke istarske poduzetnike i to u društvu nimalo bezopasnog Lullzimija Krasnichija, kuma ubijenog mafijaša Shpejtima Tachija. Osuđen je na 10 mjeseci i 13 dana zatvora zbog pokušaja protupravne naplate nad jednim, od trojice, koji su ih prijavili za iznude.
Ubojstvo bez leša
Munibu je, eto, odjednom krenulo po zlu, stari su mu računi počeli stizati na naplatu. Čim je izašao iz zatvora stigla ga je i presuda zbog naleta na pješakinju koju je, 1997., autom pregazio u Savskoj ulici u Zagrebu i teško je ozlijedio. Osuđen je na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine.
Vrhovni je sud, u međuvremenu, poništio oslobađajuću presudu za Pakračku poljanu i 2001. počelo je ponovljeno suđenje. Država im je, tko zna zašto, opet "išla na ruku": dopustila im je da se brane sa slobode te ih tako unaprijed oslobodila obveze da se pojavljuju na raspravama, pa i na izricanju presude. Pojednostavljeno, prepustili su to njima na volju. Zašto? Teško da će itko ikad na to suvislo odgovoriti.
U rujnu 2005. osuđen je, u odsutnosti, na 10 godina robije. Ni mjesec dana kasnije hrvatskoj se javnosti obratio putem Slobodne Dalmacije: "Ovom su me presudom do te mjere naljutili da me hrvatski MUP nikad neće naći", rekao je Suljić novinaru u nekom njemačkom gradu. Porekao je sve što mu se ikad stavljalo na teret, pa čak tvrdio da mu je i onih deset mjeseci zatvora zbog iznude bilo namješteno.
Hladnokrvni ubojica hladnokrvno je lagao, očito uvjeren u svoje laži. Pričao je kako će tužiti Hrvatsku i tražiti odštetu, kako mu je zbog mjeseci provedenih u pritvoru propao biznis u Novigradu, te kako se, usprkos svemu - opet "digao iz pepela" i pokrenuo posao na Pelješcu i u Trogiru, kad mu je presuda za već zaboravljena ubojstva opet pomrsila račune.
Taman kad je stao razmišljati o gradnji hotela sa 50 soba i velike hladnjače kojom bi "stao na kraj dalmatinskoj zelenoj mafiji", govorio je da su mu namjestili "zatvor za ubojstvo bez leša".
Istina, osuđen je tek na temelju iskaza dvojice preživjelih Srba iz Pakračke poljane, ali i hrvatsko je pravosuđe moralo nekako očistiti savjest ukaljanu činjenicom da je Munib Suljić - zločinac, ubojica i ratni profiter - godinama izmicao svakoj pravnoj osudi.
Suljića je, međutim, prije zatvorske, stigla puno gora kazna. Teško bolestan, fizički, psihički i financijski iscrpljen od bijega, nudi se kao pokajnik, svjestan da bi uskoro lako mogao postati i - pokojnikom.
Merčep: Suljić je sklon kojekakvim glupostima
Željka Matković
Posve je nebitna polemika koja se ovih dana vodi oko toga je li se nizozemskim policajcima predao sam ili su ga oni uhitili na temelju tjeralice što je za njim raspisala Hrvatska, jer da je hrvatskim vlastima doista bilo stalo da taj notorni kriminalac i djecoubojica završi gdje mu je i mjesto, u zatvoru, teško da bi dopustili da se za jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih u ratu, onaj u Pakračkoj poljani, brani sa slobode, te ga, k tome, 'dobronamjerno' upozorili da je presuda po njega loša i potaknuli ga na bijeg.
Iako se na prvi pogled može činiti da je u Pakračkoj poljani počinjen tipični ratni zločin, formulacija upotrebljena u prethodnoj rečenici - zločin počinjen u ratu - primjerenija je za opis zlodjela koja su se ondje događala u drugoj polovici 1991. godine. Ondje se, naime, nisu činili "ratni zločini", nego je za tamošnji krvavi pir rat bio tek paravan, a pravi motiv uglavnom - puko koristoljublje.
Zločin skriven ratom
Slično je rezonirala i sutkinja Županijskog suda u Zagrebu, Rajka Tomerlin Almer, kada je, pri izricanju presude, 14. rujna 2005. (dakle, 14 godina nakon zločina!) naglasila da se u slučaju Pakračke poljane "ne radi o ratnim zločinima, nego o zločinima počinjenim u ratnim uvjetima".
Munib Suljić nije čuo argumentaciju sutkinje Tomerlin. U to je vrijeme, opravdano je vjerovati, već napustio Hrvatsku. Kako je kasnije priznao novinaru Slobodne Dalmacije u jedinom intervjuu što ga je dao za vrijeme bijega, "netko iz suda" nazvao ga je dan prije izricanja presude i rekao mu da "bježi što dalje jer će presuda biti užasna".
Suljić, koji se kao i ostali suoptuženici privilegirano branio sa slobode, odmah je o tome obavijestio svoje ratne drugove. Igor Mikola ga je poslušao i otada mu nema ni traga ni glasa. Siniša Rimac rekao je, pak, da je umoran od svega i da vjeruje pravnoj državi, pa sada služi osmogodišnju zatvorsku kaznu.
Nije ni čudo, kad je 1991. ušao u rat, Rimac je bio neiskvareni klinac s nepunih 19, a Suljić (tada 32) i Mikola (20) već su upoznali život s one strane zakona. Nakon rata, Mikola je čak odležao dvije godine u KPD-u Zenica zbog kamatarenja i iznude hercegovačkog bogatuna. A Suljić je nakupio, što prekršajnih što kaznenih, prijava zbog prijetnji i fizičkih napada na novinare, kamatarenja nekih istarskih poduzetnika, prometne nesreće u kojoj je pijan zgazio ženu…
Suljića, Mikolu i Rimca, kao i Nebojšu Hodaka (koji se također ubraja u predratne sitne kriminalce i kradljivce, tzv. kokošare) veže poznato ubojstvo obitelji Zec, za koje - na opću pravosudnu sramotu - unatoč priznanjima nikada nisu osuđeni.
Munib Suljić je još u prosincu 1991. istražnoj sutkinji detaljno opisao kako je u 12-godišnju Aleksandru i njezinu majku Mariju ispucao smrtnosne hice iz Hoecklera i gurnuo ih u jamu kraj planinarskog doma Adolfovac koju su potom zatrpali smećem.
Mizeran druker
Njegov su iskaz potvrdili i Mikola, i Rimac, i Hodak, ali zbog "proceduralnih pogrešaka u istražnome postupku" do suđenja nije došlo. Potkraj 90-ih ubojice su čak imali obraza javno poricati da su u vrijeme ubojstva uopće bili u Zagrebu, tvrdeći da im je sve namješteno i da su žrtve - "medijske hajke".
Doduše, u svom prvom iskazu nakon ubojstva djevojčice, Suljić je tvrdio da mu je ubojstvo "naredio" Siniša Rimac, mladi Vukovarac kojem je u ratu pobijeno pola obitelji i koji je priznao da je, u panici, ubio Mihajla Zeca. Jedina "nedosljednost" u Suljićevu izlaganju bila je ta da je Rimac u vrijeme ubojstva imao 19, a Suljić - 32 godine. Čak i da mu je Rimac sugerirao da ubije dijete, bi li ga mentalno zdrav 32-godišnjak poslušao?!
Tim su se ubojstvom momci - službeno pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a kojom su tada zapovijedali Zvonimir Trusić i Tomislav Merčep - kvalificirali kao "specijalci", osobe od povjerenja, uigrani tim za posebne "misije" i - kako su eufemistički nazivali pucanje civilima u potiljak - "likvidacije". Ujedno su postali i metafora za nekažnjeni zločin, paradigma potpunog debakla pravne države i sloma svih civilizacijskih vrijednosti.
Bili su pravi psi rata, a Suljić se, kao stariji među njima, nametnuo za vođu toga čopora. Upravo zbog svojih godina, ako ni zbog čega drugog, trebao je imati barem zrnce zdravog razuma, kad je već očito bio lišen morala, te znati da će ih pravda kad-tad dostići.
Naposljetku, gotovo 15 godina nakon prvih (i najtežih) zločina, Suljić ispada tek mizeran "druker" koji je prvo potkazivao svoje mlađe (i, za razliku od njega, ratom traumatizirane) suborce, a sad - smrtno bolestan - želi, navodno, prokazati i naredbodavce.
Pakost i osveta
Koliko njegov današnji iskaz uopće može biti valjan? Može li Munib Suljić za Tomislava Merčepa i Zvonimira Trusića biti ono što je Krunoslav Fehir za Branimira Glavaša? Naime, dok je Suljić bježao pred zakonom, njegov se bivši zapovjednik Merčep uspio kandidirati za predsjednika države, a dok su se Suljićeva pluća nepovratno punila ubojitom vodom, njegov je bivši "boss" ustoličen za člana Nadzornog odbora T-HT-a.
Utoliko je Suljićev bijes, s čisto ljudske strane gledano, donekle i opravdan. Ali zašto se na pokajanje odlučio tek sada, kad mu je preostali broj udaha definitivno limitiran? Jedini motiv za to može biti pakost i osveta, što su također ljudske, premda ne baš cijenjene osobine. Ako je 1991., u naponu snage, mogao bez srama tvrditi da mu je 19- godišnjak naredio da puca u ženu i dijete, što li će tek tvrditi sada, kad su mu dani praktički odbrojani?!
Munib Suljić definitivno je čovjek bez savjesti. Da je ima, i da se doista kaje za zločine koje je počinio, organizirao ili im tek svjedočio, oprost bi vjerojatno tražio od svećenika, a ne od državnog odvjetnika Bajića i haaških istražitelja. Ovako se, čak i u uznapredovaloj fazi smrtonosne bolesti, u njemu ne budi istinski pokajnik, nego najobičniji - kalkulant.
Naravno da veći dio zločina, osobito onih počinjenih u ratno vrijeme, nije osmislio sam. Bio je poslušnik, ubijao je, a da nije ni pitao zašto. Poput dobro dresiranog lovačkog terijera gazdi bi pred noge spuštao mrtve glave i uživao u kostima koje su mu dobacivali za nagradu. I, zacijelo može podosta ispričati o tadašnjim nalogodavcima, ali zašto to nije učinio tijekom dva suđenja za zločine u Pakračkoj poljani, nego se oba puta branio šutnjom?
Pravo je pitanje, međutim, odakle se, i zašto, Suljić uopće stvorio u Domovinskom ratu? Za Rimca, Mikolu i Hodaka donekle je i jasno: bili su Vukovarci, razrušene su im kuće, pobijene obitelji i prijatelji.
Ali, što je, dovraga, tjeralo jednog Muniba Suljića da se 1991. dragovoljno stavi na raspolaganje baš Tomislavu Merčepu? Teško da je posrijedi slučajnost. Kao što nije slučajno, otkrio je naknadnim istraživanjem novinar Srđan Španović - kojem je Suljić nakon prve, oslobađajuće, presude za Poljanu pljunuo u lice nasred hodnika Županijskog suda - da je baš Suljić poveo svoje 'suljićevce' u onaj noćni pohod na obitelj Zec. Naime, Suljić je u mladosti bio aktivni član Saveza socijalističke omladine, ali je umjesto u Partiju otišao u Švicarsku i ondje, kao gastarbajter, stekao prvotni kapital. Iako je u onom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji tvrdio da je u Švicarskoj zaradio "milijune" i da mu, uostalom, taj novac i pruža mogućnost za bijeg, nakon povratka iz pečalbe imao je taman toliko novca da otvori ćevabdžinicu u zagorskom Začretju. Poslijeratni kamatar
Ubijeni mesar Mihajlo Zec, otkrio je Španović, bio mu je dobavljač, a Suljić mu je navodno ostao dužan dosta novca. To ga, naravno, nije spriječilo da iz kuće ubijenog, prije no što će oteti njegovu suprugu i kćer - ukrade još oko 30.000 tadašnjih dinara.
Suljić se nije borio iz ideala, niti za slobodu. Rat mu je bio pokriće za pljačke, razbojstva i stjecanje lažnog ugleda. Prema iskazima raznih svjedoka tog vremena, koji su kasnije zadobili tešku amneziju, ili su njihove izjave "iz proceduralnih razloga" proglašene ništavnima, Suljić je sudjelovao u pljačkanju imućnih Srba (ali i Hrvata koje je netko, iz nekog razloga, smatrao nepoćudnima) i njihovu dovođenju u improvizirani zatvor u Pakračkoj poljani gdje su ih mučili na nezamislivo brutalne načine, a samo su rijetki odonud otišli živi.
Upravo na temelju svjedočenja dvojice preživjelih kutinskih Srba, Suljić je i osuđen, isprva na 10, a odlukom Vrhovnog suda prošlog mu je mjeseca kazna preinačena na 12 godina zatvora.
Njegove ratne krađe, doduše, nikada nisu procesuirane, premda je prijavljeno da su "pakrački eskadroni" otimali sve što su stigli, od starih usisavača do violina vrijednih i po 30.000 tadašnjih njemačkih maraka.
Nakon rata, Suljić se mirne duše vratio ugostiteljstvu. U istarskom Novigradu 1996. otvorio je restoran i konobu znakovitih imena Padrino i, nešto manje maštovito, Padrino II. Oba lokala redovito su se reklamirala u tjedniku Zora, glasilu Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata (UHDDR) na čijem su čelu bili njegovi bivši zapovjednici Merčep i Trusić, koji su mu bili i redovni gosti.
I tko zna kako bi se Suljićeva poslijeratna ugostiteljska karijera dalje razvijala da izvjesni Miro Bajramović nije, u rujnu 1997. tjedniku Feral Tribune priznao sve zločine koje je on osobno, ali i Suljić sa svojim "suljićevcima" počinio u Pakračkoj poljani. Po Bajramovićevu priznanju, Suljić je pucao u glavu svom suborcu, Aleksandru Antiću Saši, i to zato što je, navodno, iz Merčepova automobila ukrao bianco iskaznice pričuvnog sastava MUP-a.
Pravna je država ovaj put reagirala: Suljić, Mikola i Bajramović privedeni su u remetinečki zatvor, ali je prvo suđenje propalo zbog - nedostatka dokaza. U pritvoru su boravili od početka rujna 1997. do kraja svibnja 1999., a iz zatvora su izašli likujući, s nepravomoćnom oslobađajućom presudom. Suljić je vikao da će odsad "u lisicama biti novinari, a ne on", a Hrvatska je opet nijemo svjedočila činjenici da okorjeli kriminalci i zločinci prolaze bez kazne.
Suljić je, činilo se, iz rata izašao "čist". Barem u pravnom smislu. U moralnom je, pak, cijeloj Hrvatskoj bilo jasno da je posrijedi hladnokrvni ubojica kojeg se valja kloniti. Novinarima koji su pisali o njegovim i zločinima njegovih suboraca javno je prijetio, a na kolegu Peratovića (tada novinara tjednika Globus) u jesen 1999. čak je i fizički nasrnuo. Na suđenju zbog tog napada Suljić se, iznoseći obranu, rasplakao tvrdeći da je teški šećeraš, da je nezaposleni ugostitelj, bez prihoda i da živi u hotelu Laguna. Gdje su nestali navodni švicarski milijuni i zarada od novigradskih lokala, nikad nije pojasnio. Sud mu je na kraju odredio da mora platiti 662 kune kazne.
Ni godinu kasnije, u lipnju 2000. ponovno je uhićen jer je u Zagrebu kamatario neke istarske poduzetnike i to u društvu nimalo bezopasnog Lullzimija Krasnichija, kuma ubijenog mafijaša Shpejtima Tachija. Osuđen je na 10 mjeseci i 13 dana zatvora zbog pokušaja protupravne naplate nad jednim, od trojice, koji su ih prijavili za iznude.
Ubojstvo bez leša
Munibu je, eto, odjednom krenulo po zlu, stari su mu računi počeli stizati na naplatu. Čim je izašao iz zatvora stigla ga je i presuda zbog naleta na pješakinju koju je, 1997., autom pregazio u Savskoj ulici u Zagrebu i teško je ozlijedio. Osuđen je na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine.
Vrhovni je sud, u međuvremenu, poništio oslobađajuću presudu za Pakračku poljanu i 2001. počelo je ponovljeno suđenje. Država im je, tko zna zašto, opet "išla na ruku": dopustila im je da se brane sa slobode te ih tako unaprijed oslobodila obveze da se pojavljuju na raspravama, pa i na izricanju presude. Pojednostavljeno, prepustili su to njima na volju. Zašto? Teško da će itko ikad na to suvislo odgovoriti.
U rujnu 2005. osuđen je, u odsutnosti, na 10 godina robije. Ni mjesec dana kasnije hrvatskoj se javnosti obratio putem Slobodne Dalmacije: "Ovom su me presudom do te mjere naljutili da me hrvatski MUP nikad neće naći", rekao je Suljić novinaru u nekom njemačkom gradu. Porekao je sve što mu se ikad stavljalo na teret, pa čak tvrdio da mu je i onih deset mjeseci zatvora zbog iznude bilo namješteno.
Hladnokrvni ubojica hladnokrvno je lagao, očito uvjeren u svoje laži. Pričao je kako će tužiti Hrvatsku i tražiti odštetu, kako mu je zbog mjeseci provedenih u pritvoru propao biznis u Novigradu, te kako se, usprkos svemu - opet "digao iz pepela" i pokrenuo posao na Pelješcu i u Trogiru, kad mu je presuda za već zaboravljena ubojstva opet pomrsila račune.
Taman kad je stao razmišljati o gradnji hotela sa 50 soba i velike hladnjače kojom bi "stao na kraj dalmatinskoj zelenoj mafiji", govorio je da su mu namjestili "zatvor za ubojstvo bez leša".
Istina, osuđen je tek na temelju iskaza dvojice preživjelih Srba iz Pakračke poljane, ali i hrvatsko je pravosuđe moralo nekako očistiti savjest ukaljanu činjenicom da je Munib Suljić - zločinac, ubojica i ratni profiter - godinama izmicao svakoj pravnoj osudi.
Suljića je, međutim, prije zatvorske, stigla puno gora kazna. Teško bolestan, fizički, psihički i financijski iscrpljen od bijega, nudi se kao pokajnik, svjestan da bi uskoro lako mogao postati i - pokojnikom.
Suljićeve zatvorske provokacijeSuljićev kalkulantski duh pokazao se još dok je, 2000. godine, u Remetincu robijao zbog iznude. Tada je, naime, izmislio da su 'izvjesni desničarski krugovi' od njega naručili atentat na Dražena Budišu. Na tu su njegovu priču isprva nasjeli svi, od državnog odvjetnika do ministra pravosuđa. I tada je tražio status svjedoka-pokajnika, ali na to nitko nije htio pristati. Uostalom, bilo je pomalo bizarno da se zločinac koji bi se trebao kajati zbog zločina što ih je nedvojbeno počinio, ponudi kao pokajnik za nešto što je, navodno, trebao učiniti, a nije. Naposljetku su HIS i SZUP procijenili da se radi o čistoj Suljićevoj provokaciji i odustali od ikakvih pregovora s tada već okorjelim kriminalcem. |
Merčep: Suljić je sklon kojekakvim glupostima
Tomislav Merčep, Suljićev zapovjednik, još je 1992. kada se prvi puta pokrenula rasprava o njegovoj ulozi u ubojstvu obitelji Zec - izjavio kako je Munib Suljić "neuračunljiva osoba koju su Zabočani otjerali iz svoje postrojbe pa se pridružio Vukovarcima". Tvrdio je i da je Munib "sklon kojekakvim glupostima za koje mu ne treba posebnog razloga ni povoda". Ipak, zadržao ga je u svojim postrojbama, a neko vrijeme služio mu je i kao osobni tjelesni čuvar. Kada je, lani u rujnu, čuo za presudu Suljiću, Mikoli i Rimcu, Merčep je ustvrdio da je posrijedi sramota. Sazvao je novinare i rekao im kako "ti dečki ne smiju plaćati cijenu ulaska Hrvatske u EU", te da je presuda politička, a ne pravna.
|
|
Željka Matković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....