Kakvo je ovo sad sranje?” Ta uvodna rečenica iz glasovite recenzije Greila Marcusa manje cijenjenog albuma “Self Portrait” Boba Dylana prva mi je pala na pamet kad sam čuo da će “bard” usred pandemije koronavirusa, koja ovih tjedana trese cijeli svijet, objaviti novu pjesmu o ubojstvu Johna F. Kennedyja, iz sad već jako daleke 1963. godine. Prvo što sam marcusovski pomislio, kad sam čuo tu vijest, bilo je kakvo je sad to pak sranje? Drugo, nije li u ovakvim “modernim vremenima” punima “meteža”, da se poigram naslovima njegovih albuma “Modern Times” (2006.) i “Tempest” (2012.), čak i Dylan otišao na kvasinu?
Treće, koga bi njegovo prisjećanje na ubojstvo Kennedyja u ovom kaosu - čije posljedice, jer after je često gori od partija, još ne možemo sagledati, ali za koje već sada znamo da će biti gore od pandemije korone - uopće moglo zanimati? I četvrto, kako pjesma o davnom ubojstvu jednog američkog predsjednika može korespondirati s današnjicom u kojoj se cijeli svijet - bezrazložno ili ne, pitanje je sad? - trese od straha pred “nevidljivim neprijateljem”?
A onda sam u subotu popodne sjeo i u miru samoizolacije preslušao i pročitao tu sedamnaest minuta dugu Dylanovu poemu o ubojstvu Kennedyja i sve mi je postalo kristalno jasno. Prvo, hamletovski nazvana “Murder Most Foul” nije sranje nego veličanstveno djelo. Drugo, stari Bob još nije otišao na kvasinu i dobio Nobela za književnost. Treće, svejedno mi je koga će ova pjesma zanimati, ali jako puno gubi onaj tko je neće čuti i pročitati. Četvrto, i najvažnije, “Murder Most Foul” (“Umorstvo najokrutnije”) o jednom atentatu potpuno korespondira sa sadašnjim korona-kaosom. Krenimo redom.
Sama pjesma, najduža u njegovom golemom opusu, zapravo je recital u kojem Dylan, uz tužne jazz akorde klavira, jecaje violine i tihu pratnju ritam-sekcije, izrazito sugestivno prepričava sam događaj; mijenjajući perspektivu aktera i promatrača (čin prvi), potom atmosferu u danima i godinama nakon atentata (čin drugi), a onda, preskačući vremenske okvire, kroz niz pop-kulturalnih referenci u rasponu od zvijezda crno-bijelih nijemih filmova preko Marylin Monroe, Beatlesa, Woodstocka i Altamonta do imena i pjesama niza jazz, blues i inih glazbenika u kojima traži utjehu (čin treći). Kako u trenutku samog ubojstva i vremenu nakon njega, tako i sagledavajući trenutačne i dugoročne implikacije tog mučnog događaja koji je nepovratno promijenio Ameriku i svijet.
“Ubismo ga mržnjom”
Dylan se u poput trilera napetoj “Murder Most Foul” doima kao da je bio na samom poprištu atentata, potom obišao i promotrio Ameriku druge polovine 60-ih, proveo niz godina po arhivima, razgrćući velove tog ubojstva i razmatrajući njegove posljedice, a potom u sve to utkao ono što osobno voli od glazbe u kojoj pronalazi utjehu. Osnovna tri čina razdijeljeni su scenama, nalik nekom Shakespeareovom djelu, a kako sada imate viška vremena, poslušajte i pročitajte tu poemu da biste (premijerno ili reprizno) shvatili koliko je Dylan veliki pjesnik, čak i kad naizgled samo “nabraja” i “nabacuje” imena i pojmove. Evo nekoliko citata, tek da vam natuknem majstorstvo njegovog pjesništva; uz napomenu da sam stihove pokušao slobodnije prevesti radi rimovanja.
“Predsjednik Kennedy u punom će sjaju ujahati, bijaše to dobar dan za živjeti i dobar dan za mrijeti, a u njega će uletjet’ k’o žrtveno janje na klanje... Ustrijeljen poput psa iz sela, usred dana bijela, to pitanje trenutka bješe, a i trenutak pravi bješe... Imade on neplaćene račune koje dođosmo naplatiti, ubismo ga mržnjom kojoj on ne uspije izmaknuti... Rugat ćemo ti se i u lice smijati, već imamo drugoga za tu tvoju fotelju posjesti... Na stražnjem sjedalu uz svoju ženu, uletjeh u smrtnu sjenu, stjeran poput žrtve u kut, ubijen prvi put, a onda i drugi put... Bijaše lako, netko reče, ubiti ga tako, započelo doba antikrista, doba slatko.”
Valjalo bi nabrojiti još upečatljivih stihova, ali zastanimo na “The age of the anti-christ has just begun” jer baš njime bard spaja taj atentat s današnjim kaosom, a što nam je i nagovijestio riječima “jedna neobjavljena pjesma koju smo snimili prije nekog vremena, a koja bi vas mogla zanimati”. Dakle, ako je atentatom na Kennedyja, prema Dylanu, započelo “doba antikrista”, onda se zacijelo sada, dok umiremo od straha pred apokaliptičnom pandemijom korone, nalazimo u tom i takvom vremenu. To je kopča između onog i ovih događaja. I ne samo to.
Gotovo svaka generacija doživjela je barem jedan prijelomni događaj koji je promijenio svijet i za kojeg je prije ili kasnije shvatila zašto je bio toliko sudbonosan da su ljudi još desetljećima kasnije pouzdano znali gdje su se u trenutku njegovog odigravanja nalazili. Primjerice, mnogi Amerikanci koji su doživjeli napad Japanaca na Pearl Harbour još su decenijama poslije njega znali gdje su se nalazili kad su čuli tu vijest, što su u tom trenu radili i zašto im je taj događaj zauvijek promijenio živote.
Kao što su u Europi ljudi još desetljećima znali gdje su se nalazili i što su radili 1. rujna 1939. godine, kad su čuli vijest da je Njemačka napala Poljsku, a čime je započeo Drugi svjetski rat. Ili, još prije njih, Europljani kad su čuli za atentat na habsburškog nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu kojim započinje klaonica Prvog svjetskog rata.
Baš kao što ja znam gdje sam bio i što sam radio kad sam čuo da je umro Tito. Utaman sam se s roditeljima vratio kući s prvomajskih praznika. Baš kao što znam gdje sam bio kad su 1991. godine MiG-ovi JNA proparali zrak, a Zagrebom se razlegla sirena prve zračne uzbune. Kod tadašnje cure na njezinom balkonu u Prečkom pušio cigaretu. Baš kao znam gdje sam vidio rušenje njujorških Blizanaca.
Mislili smo, moji frendovi i ja za šankom u “Limbu”, da je to neki film, dok nismo spazili da na ekranu stoji logo CNN-a pa pojačali ton i shvatili o čemu se radi. I krenuli piti do jutra, jer nismo znali što donosi sutra. Spomenuti prijelomni događaji drastično su promijenili budućnost moje generacije, no kad su se zbivali nismo znali kako će nam životi izgledati nakon njih. Znali smo tek da su presudni i na neki način apokaliptični.
Utjeha glazbom
Nešto slično, i u tome je poveznica između “Murder Most Foul” i paranoje izazvane pandemijom koronavirusa, znamo već danas. Doduše, ova pandemija nije jedan “big bang” događaj poput atentata na Kennedyja nego zamoran slijed “šuljajućih” događaja. Ipak, osjećaj i saznanje su slični kao i u slučaju napada na Poljsku i na Pearl Harbour, atentata na Kennedyja i atentata na Ferdinanda, početka Domovinskog rata ili rušenja Blizanaca.
Naime, i ova će pandemija, kao i spomenuti događaji, zauvijek promijeniti naše živote iako još ne znamo sve njene reperkusije. Sadašnja izolacija mogla bi nam već na jesen izgledati poput godišnjeg odmora, a godine posljednje ekonomske krize poput razdoblja “debelih krava”.
Neki ekonomisti smatraju da će - u slučaju da se virus ubrzo ne povuče i naročito ako karantena potraje do ljeta, a virus se vrati u studenome - biti siromaštva kao za Velike depresije 20. stoljeća koju je u svojim pjesmama, prisjećajući se djetinjstva, rječito opisivao Dylanov pokojni kolega i prijatelj, country kantautor Merle Haggard. Bojim se da to nije pretjerivanje nego realan scenarij, a znamo što je nadošlo s Velikom depresijom. “Doba antikrista”. Doba nacizma. Doba šoe. Što ako je i ovo doba pandemije neko novo “doba antikrista” s mogućim sličnim posljedicama?
U tom smislu i ova psihodemija je “Murder Most Foul”, gotovo cijelog društva, a ne istaknutog pojedinca. Nakon nje ništa neće biti kao prije, baš kao ni nakon ubojstva Kennedyja, ali jednako znamo da će biti lošije i to vjerojatno na dugi rok. I stoga je Dylanova pjesma o tadašnjem atentatu na Kennedyja interesantna i u sadašnjim “modernim vremena” za koje nemamo lijeka, kao što ga još nemamo ni za koronavirus. Nema ni zaklona, ali utjehu od “meteža”, barem za sada, možemo naći u onome što volimo.
Stoga Dylan u trećem dijelu te poeme, prisjećajući se kultnog američkog radijskog DJ-a Wolfman Jacka, nabraja čijom bi se glazbom tješio u povodu događaja poput atentata na Kennedyja ili pandemije korone. Pa nabraja Johna Lee Hookera, Slima Harpa, Oscara Petersona, Dickeya Bettsa, Arta Peppera, Theloniousa Monka, Charlieja Parkera, Jelly Roll Mortona, Stevie Nicks i svu silu drugih velikana i njihovih skladbi, kao da ponovno emitira emisiju “Theme Time Radio Hour” koju je nekoliko sezona osmišljavao i vodio na satelitskoj radiopostaji Sirius.
Ako ništa drugo, glazba je lijek za bolesnu psihu i loša vremena, pogotovo kad je tako rječita i impresivna poput “Murder Most Foul”, najduže i jedne od najvažnijih pjesama u opusu nenadmašnog Boba Dylana. Pjesma o “dobu antikrista”. Jučer, danas i sutra.