Malo je koji muzej, takoreći, skriven od javnosti. - Uđite na plava željezna vrata ispred benzinske pumpe - uputila nas je ravnateljica Hrvatskog željezničkog muzeja (HŽM). Samo plavo obojeno željezo, uistinu, navodi namjernika. Tek kada uđe u dvorište ugledat će pred sobom cijelu seriju starih lokomotiva, među kojima će mu pogled najprije privući jedna plava lokomotiva. “Je li to lokomotiva Titovog Plavog vlaka?” Da, to je parna lokomotiva JŽ-11-015, koja je vozila kompoziciju predsjedničkog vlaka, tzv. plavog vlaka između 1947. i 1960. I bila je tri puta brža od svih tada aktualnih lokomotiva.
18-godišnje ratno siroče
No, zašto su vrata muzeja morala biti zaključana te se otvaraju jedino po telefonskom dogovoru? Zato što se muzej praktično nalazi unutar kruga Tvornice željezničkih vozila “Gredelj” d. o. o. i nema stalni izložbeni postav. On i jest nekakvo siroče, moguće ratno, zato što je na inicijativu pokojnog profesora Bauera i utemeljen usred rata. Porezni obveznici nisu ga financirali, već Hrvatske željeznice - Infrastruktura d. o. o. Danas se ovaj muzej nalazi u situaciji 18-godišnjaka bez roditelja koji mora napustiti dom, iako nema kamo otići.
O čemu je zapravo riječ? Grad Zagreb kupio je 2006. “Gredelj”, i odlučio tvornicu premjestiti u Vukomerec. Znači li to da se onamo preseljava i muzej koji je držao na svom “srcu”? Danas je Zagreb vlasnik 130.000 četvornih metara zemljišta, na kome se nalazilo čak pet zaštićenih objekata industrijske, odnosno kulturalne baštine. U međuvremenu, zaštićenost je skinuta s njih nekoliko, a ostavljena na jednome zdanju-pogonu od 5500 četvornih metara. Krajem 2008. zaštićena je i pokretna baština “Gredelja”, konkretnije strojevi, no tako da su opisani kao zaštićeni i pokretni, što znači da se mogu izmjestiti. Dakle, stari strojevi postali su nalik ličkom medvjedu. No, što će ti strojevi u Vukomercu, ako HŽM ostane između koncertne dvorane “Lisinski”, Glavnog kolodvora, Strojarske i Vukovarske s koje se u nj ulazi? Dakle, na dijelu zemljišta koje danas zauzima “Gredelj”.
Bezuvjetna predaja
- Mi ne znamo što će biti s nama - kaže Helena Bunijevac, ravnateljica muzeja. Hoće li to postati muzej bezuvjetne predaje, kako je Dubravka Ugrešić nazvala svoj roman o sudbini izbjeglica? - Što će biti, to je nepoznanica - dodaje ravnateljica koja je prije ovoga posla radila kao novinarka unutar HŽ-a, a po formaciji je profesorica komparativne književnosti. Uz nju radi i gospođa Štefanac, a nedostaje im treća predviđena osoba - kustos, koji bi zapravo trebao biti strojarski inženjer. - Bit će ga teško naći zato što je ovdje plaća manja - kažu novinaru. Naime, kustos se traži unutar kolektiva HŽ-a koji i financira cijeli muzej.
Prema iskustvu s ovdašnjim političarima, a posebice kultur-političarima, perspektiva muzeja ne može biti ružičasta. U igri je, jednostavno, prevelik novac. Zemlja danas nije ništa manje vrijedna nego što je bila. Ako je početkom XIX. stoljeća novac bezobzirno rovao Pariz, ili Rim, danas mu to više ne pada na pamet. I “novac” s vremenom sazrijeva. Baština ondje nešto znači. Ovdje je drugačije. U kolektivnom sjećanju još je uvijek kompleks “Nade Dimić”, s druge strane pruge od “Gredelja”. Nitko nije gledao na njega sve dok se nije dijelom srušio. Kompleks “Gredelja” rušit će se uz obnoviteljsko-poduzetničku pjesmu. Tzv. progres preveden kao napredak jedina je socijalistička vrijednost pretočena u tranzicijski kapitalizam. Zahvaljujući globalnoj krizi rušenje se može pretvoriti u nužnost. I to ne djelomično rušenje, već kompletno koje bi pomelo i zaštićene i nezaštićene “medvjede”.
Ideja postava ‘in situ’
Što će nam muzej ako nemamo za kruh, čut će se još jednom floskula kojoj nema prigovora. Hoće li itko reći Hrvatskim željeznicama “hvala” zato što su nam sačuvale 36 parnjača, a od njih obnovile čak 23? Želimo li uopće sačuvati industrijsko-prometnu baštinu, ili kao rođeni vjernici čuvamo samo crkveno-povijesnu baštinu? Kulturni plan razvoja Zagreba ovaj muzej uopće ne spominje. Čini se da je njegova sudbina nevidljivo priložena sudbini “Gredelja”. Taj je kompleks sagrađen 1894. “i svojom cjelovitošću, arhitektonskom i graditeljskom obilježenošću i pravim bogatstvom strojeva i opreme s početka XX. stoljeća predstavlja vijedan dio sačuvane industrijske tehničke baštine u zemlji”. U letku HŽM-a sačuvana je sjajna zamisao: “Dio najstarijih industrijskih postrojenja bit će sačuvan, doveden u izvorno stanje i prilagođen oblikovanju muzejskog postava ‘in situ’ kao najkvalitetnije simbioze arhitektonski i ambijentalno obilježenih prostora, njihove povijesno određene funkcije i muzejskih sadržaja”. Od toga, čini se, ostaje pusti sanak.
- Naša je budućnost nepoznanica, već sutra mogu doći bageri i mi možemo nestati - kaže gospođa Bunijevac. Danas se HŽM prostire na 2400 metara vanjskog izložbenog prostora na kome raspolaže sa 200 metara tračnica - to je prostor “Gredelja” odnosno Zagreba - te na 100 četvornih metara radnog i depo prostora. Organizirao je i pripremio 50-ak izložbi, čuva 493 lokomotivske knjige i 2332 različita nacrta i dokumenta što čine Zbirku tehničke dokumentacije. Zbirka voznih redova sadrži primjerke hrvatskih i stranih željezničkih uprava iz razdoblja između 1920. i 2008.. Muzej ima ukupno 94 željeznička modela i maketa te niz signalno-sigurnosnih i telekomunikacijskih uređaja. Za oko je zapeo jedan željezničarski lampaš iz 1900. Hoće li Zagreb, i Hrvatska, svu ovu baštinu baciti preko ograde, u neke daleke i tamne šume? Može li se ovdje uopće razmišljati jasno izvan cijene četvornog metra zemlje u centru? Smeta li putnicima parnjača iz 1891. koja je izložena na Glavnom kolodvoru? Ili pak kompozicija muzejskog vlaka koja je izložena u Lovrakovu Velikom Grđevcu? Naime, mnoge su lokomotive i kompozicije razmještene zato što nemaju gdje biti na jednome mjestu unutar kompleksa HŽM-a, unutar kompleksa muzeja kojega nema.
Kapitalistička subkultura
Gotovo je nevjerojatno da se ravnateljica očekujući novinara trznula na zvuk zvona. Zašto to ne bi mogao biti bagerist s uredno ishodovanim dozvolama i odobrenjima? Mogao bi biti, mogao je biti, i u tome je cijela nevolja. Treba li dokazivati da treba sačuvati bar dio kompleksa “Gredelja”, i ovaj “nesretni” muzej koga je trud HŽ-a i nekoliko marljivih ljudi ostavio na životu. U ovoj sirotinjskoj kulturi, kako je definira redatelj i pisac Božidar Violić, ovo je doista muzej moderniteta, civilizacije koja nam, očito, smeta. Ako se muzej izbaci izvan grada, izvan ovog kompleksa, grad će ostati siromašniji za jedan dio vlastite povijesti koja je podigla Željezničku koloniju kako na Borongaju, tako i u Trnju. A željeznica je doista jedina kapitalistička subkultura koja ovdje ima svoju tradiciju, i još uvijek postoji.
Željeznička linija između Trsta i Poreča, koja je radila između 1902. i 1935. Zvala se Parenzaner Bahn. Bila je poznata i kao Istarska željeznica ili TPC. Za Slovence je bila Porečanka, a jednako su je zvali i Hrvati. Mussolinijeve vlasti skinule su tračnice ove pruge i vozili ih u Abesiniju. Na putu su ih torpedirali Britanci.
Najslavniji vlak koji je prolazio područjem bivše Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Proslavio se u nekim od najslavnijih krimić-romanima XX. stoljeća. ‘Ubojstvo u Orient Expressu’ iz 1934. Agathe Christie zbiva se u njemu. Linija Orienta ide zapravo od ‘slavenskog kolodvora’ u Parizu (Gare de Lyon) do Beča, i nastavlja se do Budimpešte i Bukurešta. Ona se u nas često a pogrešno poistovjećuje sa Simplon Orient Expressom, koja ide nešto južnije.
Još uvijek ima onih starijih koji su u djetinjstvu išli sa Samoborčekom na kupanje i izlet do Samobora, kao što to idu junaci kultnog filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ Kreše Golika. Ova kratka ali popularna pruga naslijedila je 1901. konjski omnibus kojim se dotad putovalo između Zagreba i Podsuseda. Ova je pruga bila kratka na metru, ali duga u srcu Zagrepčana - imala je 19 kilometara. Samoborček je ukinut 31. prosinca 1979.
111 Ime za predsjedničku kompoziciju kojom se služio Tito. Između 1947. i 1960. imao je na raspolaganju čak tri parne lokomotive koje su bile nekoliko puta brže od lokomotiva koje su vukle kompozicije za ‘obične’ socijalističke građane. Ovaj vlak je, baš kao i jahta Galeb, simbolizirao moć i ugled Tita. Posljednje putovanje Plavog vlaka bio je prijenos posmrtnih Brozovih ostataka od Ljubljane, preko Zagreba, do Beograda.
‘Linija’, koju je proslavio Veljko Bulajić u svome filmu. Takvim vlakovima, koje je vukla parna lokomotiva a pratili teretni vagoni, putovali su stanovnici hranom siromašnih krajeva u one bogate, u Slavoniju. Često je to bio vlak koji je prometovao od Like odnosno Gospića prema Osijeku. Ne radi se samo o dugim putovanjima. Stanovnici uništenog sela Zrinj nedaleko od Kostajnice putovali su takvim vlakom, pomalo naokolo, do Drenskog Slatnika.
Kompozicija koju je vukla parnjača kroz istoimeni dječji roman klasičnog pisca za djecu Mate Lovraka. Ona se čuva u Kulturnom centru Mate Lovraka u Velikom Grđevcu, ali inače pripada Hrvatskom željezničkom muzeju. Kao što znade svatko s pozitivnom ocjenom iz lektire, djeca su ostala zametena snijegom u vlaku. Jedino zajedničkim dogovorom i trudom oni se mogu izvući iz te neugodne situacije. Do toga naposljetku i dolaze složnim rukama i dogovorom.
Danas se bivši Orijent ekspres naziva Balkan ekspresom i ide od Budimpešte preko Beograda i Sofije do Istanbula. U Baletićevu istoimenom filmu iz 1983. godine tim se imenom zapravo ne zove ova i ovakva linija, nego ona koja ide iz Njemačke preko bivše Jugoslavije (Zagreb, Beograd, Skoplje) prema Istanbulu. Ovu željezničku liniju promijenili su ratovi. Često su se Hellas i Istanbul ekspres kolokvijalno nazivali Balkan ekspresom.
Vlak i putovanje 26. kolovoza 1995. kojim se proslavljala hrvatska pobjeda u Oluji. ‘Prvi’ putnik ovoga vlaka bio je prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, koji je putovao u pratnji političke i kulturne elite. Za tu priliku bila je obnovljena željeznička veza između Zagreba i Splita, prekinuta više godina ranije tzv. balvan-revolucijom. Uspjelo putovanje ovim vlakom najavilo je i obnovu prekinute komunikacije Zagreba s Dalmacijom. Vlak je krenuo u 8.07 sati iz Zagreba, preko Knina do Splita.
Željko Ivanjek
18-godišnje ratno siroče
No, zašto su vrata muzeja morala biti zaključana te se otvaraju jedino po telefonskom dogovoru? Zato što se muzej praktično nalazi unutar kruga Tvornice željezničkih vozila “Gredelj” d. o. o. i nema stalni izložbeni postav. On i jest nekakvo siroče, moguće ratno, zato što je na inicijativu pokojnog profesora Bauera i utemeljen usred rata. Porezni obveznici nisu ga financirali, već Hrvatske željeznice - Infrastruktura d. o. o. Danas se ovaj muzej nalazi u situaciji 18-godišnjaka bez roditelja koji mora napustiti dom, iako nema kamo otići.
| Muzej je sačuvao 36 parnjača, a od njih obnovio čak 23. Sačuvana je i Titova plava lokomotiva kojom se predsjednik vozio od 1947. |
Bezuvjetna predaja
- Mi ne znamo što će biti s nama - kaže Helena Bunijevac, ravnateljica muzeja. Hoće li to postati muzej bezuvjetne predaje, kako je Dubravka Ugrešić nazvala svoj roman o sudbini izbjeglica? - Što će biti, to je nepoznanica - dodaje ravnateljica koja je prije ovoga posla radila kao novinarka unutar HŽ-a, a po formaciji je profesorica komparativne književnosti. Uz nju radi i gospođa Štefanac, a nedostaje im treća predviđena osoba - kustos, koji bi zapravo trebao biti strojarski inženjer. - Bit će ga teško naći zato što je ovdje plaća manja - kažu novinaru. Naime, kustos se traži unutar kolektiva HŽ-a koji i financira cijeli muzej.
Prema iskustvu s ovdašnjim političarima, a posebice kultur-političarima, perspektiva muzeja ne može biti ružičasta. U igri je, jednostavno, prevelik novac. Zemlja danas nije ništa manje vrijedna nego što je bila. Ako je početkom XIX. stoljeća novac bezobzirno rovao Pariz, ili Rim, danas mu to više ne pada na pamet. I “novac” s vremenom sazrijeva. Baština ondje nešto znači. Ovdje je drugačije. U kolektivnom sjećanju još je uvijek kompleks “Nade Dimić”, s druge strane pruge od “Gredelja”. Nitko nije gledao na njega sve dok se nije dijelom srušio. Kompleks “Gredelja” rušit će se uz obnoviteljsko-poduzetničku pjesmu. Tzv. progres preveden kao napredak jedina je socijalistička vrijednost pretočena u tranzicijski kapitalizam. Zahvaljujući globalnoj krizi rušenje se može pretvoriti u nužnost. I to ne djelomično rušenje, već kompletno koje bi pomelo i zaštićene i nezaštićene “medvjede”.
Ideja postava ‘in situ’
| U ovoj sirotinjskoj kulturi, kako je definira redatelj i pisac Božidar Violić, ovo je doista muzej moderniteta, civilizacije koja nam, očito, smeta |
- Naša je budućnost nepoznanica, već sutra mogu doći bageri i mi možemo nestati - kaže gospođa Bunijevac. Danas se HŽM prostire na 2400 metara vanjskog izložbenog prostora na kome raspolaže sa 200 metara tračnica - to je prostor “Gredelja” odnosno Zagreba - te na 100 četvornih metara radnog i depo prostora. Organizirao je i pripremio 50-ak izložbi, čuva 493 lokomotivske knjige i 2332 različita nacrta i dokumenta što čine Zbirku tehničke dokumentacije. Zbirka voznih redova sadrži primjerke hrvatskih i stranih željezničkih uprava iz razdoblja između 1920. i 2008.. Muzej ima ukupno 94 željeznička modela i maketa te niz signalno-sigurnosnih i telekomunikacijskih uređaja. Za oko je zapeo jedan željezničarski lampaš iz 1900. Hoće li Zagreb, i Hrvatska, svu ovu baštinu baciti preko ograde, u neke daleke i tamne šume? Može li se ovdje uopće razmišljati jasno izvan cijene četvornog metra zemlje u centru? Smeta li putnicima parnjača iz 1891. koja je izložena na Glavnom kolodvoru? Ili pak kompozicija muzejskog vlaka koja je izložena u Lovrakovu Velikom Grđevcu? Naime, mnoge su lokomotive i kompozicije razmještene zato što nemaju gdje biti na jednome mjestu unutar kompleksa HŽM-a, unutar kompleksa muzeja kojega nema.
Kapitalistička subkultura
Gotovo je nevjerojatno da se ravnateljica očekujući novinara trznula na zvuk zvona. Zašto to ne bi mogao biti bagerist s uredno ishodovanim dozvolama i odobrenjima? Mogao bi biti, mogao je biti, i u tome je cijela nevolja. Treba li dokazivati da treba sačuvati bar dio kompleksa “Gredelja”, i ovaj “nesretni” muzej koga je trud HŽ-a i nekoliko marljivih ljudi ostavio na životu. U ovoj sirotinjskoj kulturi, kako je definira redatelj i pisac Božidar Violić, ovo je doista muzej moderniteta, civilizacije koja nam, očito, smeta. Ako se muzej izbaci izvan grada, izvan ovog kompleksa, grad će ostati siromašniji za jedan dio vlastite povijesti koja je podigla Željezničku koloniju kako na Borongaju, tako i u Trnju. A željeznica je doista jedina kapitalistička subkultura koja ovdje ima svoju tradiciju, i još uvijek postoji.
Željeznička linija između Trsta i Poreča, koja je radila između 1902. i 1935. Zvala se Parenzaner Bahn. Bila je poznata i kao Istarska željeznica ili TPC. Za Slovence je bila Porečanka, a jednako su je zvali i Hrvati. Mussolinijeve vlasti skinule su tračnice ove pruge i vozili ih u Abesiniju. Na putu su ih torpedirali Britanci.
Najslavniji vlak koji je prolazio područjem bivše Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Proslavio se u nekim od najslavnijih krimić-romanima XX. stoljeća. ‘Ubojstvo u Orient Expressu’ iz 1934. Agathe Christie zbiva se u njemu. Linija Orienta ide zapravo od ‘slavenskog kolodvora’ u Parizu (Gare de Lyon) do Beča, i nastavlja se do Budimpešte i Bukurešta. Ona se u nas često a pogrešno poistovjećuje sa Simplon Orient Expressom, koja ide nešto južnije.
Još uvijek ima onih starijih koji su u djetinjstvu išli sa Samoborčekom na kupanje i izlet do Samobora, kao što to idu junaci kultnog filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ Kreše Golika. Ova kratka ali popularna pruga naslijedila je 1901. konjski omnibus kojim se dotad putovalo između Zagreba i Podsuseda. Ova je pruga bila kratka na metru, ali duga u srcu Zagrepčana - imala je 19 kilometara. Samoborček je ukinut 31. prosinca 1979.
111 Ime za predsjedničku kompoziciju kojom se služio Tito. Između 1947. i 1960. imao je na raspolaganju čak tri parne lokomotive koje su bile nekoliko puta brže od lokomotiva koje su vukle kompozicije za ‘obične’ socijalističke građane. Ovaj vlak je, baš kao i jahta Galeb, simbolizirao moć i ugled Tita. Posljednje putovanje Plavog vlaka bio je prijenos posmrtnih Brozovih ostataka od Ljubljane, preko Zagreba, do Beograda.
‘Linija’, koju je proslavio Veljko Bulajić u svome filmu. Takvim vlakovima, koje je vukla parna lokomotiva a pratili teretni vagoni, putovali su stanovnici hranom siromašnih krajeva u one bogate, u Slavoniju. Često je to bio vlak koji je prometovao od Like odnosno Gospića prema Osijeku. Ne radi se samo o dugim putovanjima. Stanovnici uništenog sela Zrinj nedaleko od Kostajnice putovali su takvim vlakom, pomalo naokolo, do Drenskog Slatnika.
Kompozicija koju je vukla parnjača kroz istoimeni dječji roman klasičnog pisca za djecu Mate Lovraka. Ona se čuva u Kulturnom centru Mate Lovraka u Velikom Grđevcu, ali inače pripada Hrvatskom željezničkom muzeju. Kao što znade svatko s pozitivnom ocjenom iz lektire, djeca su ostala zametena snijegom u vlaku. Jedino zajedničkim dogovorom i trudom oni se mogu izvući iz te neugodne situacije. Do toga naposljetku i dolaze složnim rukama i dogovorom.
Danas se bivši Orijent ekspres naziva Balkan ekspresom i ide od Budimpešte preko Beograda i Sofije do Istanbula. U Baletićevu istoimenom filmu iz 1983. godine tim se imenom zapravo ne zove ova i ovakva linija, nego ona koja ide iz Njemačke preko bivše Jugoslavije (Zagreb, Beograd, Skoplje) prema Istanbulu. Ovu željezničku liniju promijenili su ratovi. Često su se Hellas i Istanbul ekspres kolokvijalno nazivali Balkan ekspresom.
Vlak i putovanje 26. kolovoza 1995. kojim se proslavljala hrvatska pobjeda u Oluji. ‘Prvi’ putnik ovoga vlaka bio je prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, koji je putovao u pratnji političke i kulturne elite. Za tu priliku bila je obnovljena željeznička veza između Zagreba i Splita, prekinuta više godina ranije tzv. balvan-revolucijom. Uspjelo putovanje ovim vlakom najavilo je i obnovu prekinute komunikacije Zagreba s Dalmacijom. Vlak je krenuo u 8.07 sati iz Zagreba, preko Knina do Splita.
|
Linija Porečanka
|
|
|
Orient Express
|
|
|
Samoborček
|
|
|
Plavi vlak
|
|
|
Vlak bez voznog reda
|
|
|
‘Vlak u snijegu’
|
|
|
Balkan ekspres
|
|
|
Vlak slobode
|
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....