Muzej, restoran koji obećava

Drago Vukušić bio je dugogodišnji zakupnik restorana u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, preko puta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.



Početkom devedesetih godina Vukušićev je restoran, koji se službeno zvao Hrvatski kulturni klub, a svi su ga gosti naprosto zvali Kod Drageca; početkom devedesetih, dakle, taj je restoran predstavljao najvažnije hrvatsko društveno okupljalište. Ondje su dolazili skoro svi političari, poslovni ljudi i novinari koji su imali kakvo-takvo ime i utjecaj, a ni hrana nije bila posve loša (iako nikada jednako dobra kao u Vukušićevu prvom restoranu, Griču, na Kraljevcu).



Izlazak iz biznisa



Drago Vukušić tako je postao jedan od upućenijih i zaslužnijih naših društvenih kroničara, o kojem većina njegovih dugogodišnjih gostiju govori s velikom naklonošću.



Posljednjih je nekoliko godina Vukušićev restoran izgubio i publiku, i bilo kakvu profesionalnu ambiciju, pa se Vukušićev izlazak iz biznisa očekivao.



Prije nešto više od mjesec dana u tom se legendarnom podrumskom prostoru otvorio restoran Muzej, s radikalno drukčijim konceptom.





Trg maršala Tita, Zagreb



Ambijent:

Servis:

Vinska lista: 

Hrana: 

MUZEJ

Umjesto Vukušićeva tamnog, klupskog uređenja, s velikim foteljama u kavani, i s konvencionalnim ugostiteljskim stolicama u blagovaonici, Muzej je uređen moderno, svijetlo, s veselim pastelnim bojama, mnogo različitih rasvjetnih tijela i modernim namještajem, koji bolje funkcionira u restoranu nego u kafiću.



Vinska je lista također neusporedivo bogatija i profesionalnija nego u starom restoranu: ona obuhvaća vrlo dobar izbor vrhunskih hrvatskih vina po korektnim cijenama te solidan presjek stranih vina, uključujući i odličan Montesov Alpha Syrah iz 2005. godine. Šampanjci su, nažalost, precijenjeni, kao i u većini zagrebačkih restorana.



Menu se, također, trudi biti ambiciozan i moderan, ali ponavlja pogreške većine novootvorenih zagrebačkih restorana unatrag dvije godine; na njemu se, naime, nalaze jela čijih pravih sastojaka u restoranskoj kuhinji uopće nema, pa se ona pripravljaju od jeftinijih zamjena.



Primjerice, terina od bijelih šparoga zvuči zanimljivo i netipično za zemlju u kojoj se pretežno jedu zelene šparoge, ali bijelih šparoga, naravno, nije bilo, osim u konzerviranoj, uistinu neprihvatljivoj, varijanti za bilo kakvo ambicioznije kuhanje.



Isto tako, Muzej, kao i golema većina zagrebačkih restorana, jela od tartufa priprema sa Ziganteovim staklenkama, što se sada, usred sezone tartufa, ne čini osobito privlačnim.



Janjeći kotleti



Međutim, ono čega je u kuhinji bilo, pokazalo se vrlo, vrlo dobrim. Kamenice su demonstrirale zašto su u ovo doba godine na svom vrhuncu: bile su jako mineralne, ali i jako velike, s fantastičnom strukturom mesa. Janjeći su kotleti bili pak optimalo pečeni: vrlo izraženi mesni okus fino se složio s ružmarinom iz začinske kore.



Na izlazu iz blagovaonice primijetio sam rashladnu vitrinu s ribama i škampima, koja nije izgledala loše za dane između Božića i Nove godine, kada, k tomu, gotovo redovito puše bura.



Muzej je, čini mi se, kompetentno vođen restoranski  biznis, kojem, zasad, nedostaje prave strasti za hranu. No, dobro postavljen posao jedna je od ključnih pretpostavki za uspjeh restorana. Pronađu li vrhunskog kuhara - što u Zagrebu nije lako - mogli bi se pretvoriti u ozbiljniju gastronomsku atrakciju.



Davor Butković