Arapi su ušli u modernu europsku literaturu kao žrtve suludog ubojstva. Protagonist "Stran-ca", naime, ubije Arapina na pomalo "neobičan" način. Camus se tu ponio kao prorok, s jedne strane, zločina koje su Francuzi počinili u Alžiru, i zločina koje je nakon 11. rujna 2001. isti taj najrazvijeniji Zapad, da ne kažem G-7, u vlastitoj kući poduzeo prema nevinim Arapima i muslimanima. (Osumnjičio je praktično sve, i velikom broju upropastio posao i obitelji.)
Htjeli-ne htjeli Arapi, i muslimani, ulaze u tradicijsku europsku predrasudu prema Drugome i Drugima. Najbolje je to pokazao njemački režiser Fassbinder u svom filmu "Svi se zovu Ali", gdje su jednaki socijalni autsajderi njemačka čistačica i gastarbajter Turčin. U globalnom selu, bojim se, takvo mjesto zauzima ne samo cijeli arapski, nego i muslimanski svijet nakon 11. rujna 2001.
Kao da se svi skupa nismo pomakli dalje od Rossinijeve opere "Turčin u Italiji", od kostima do predrasuda u pogledu svakodnevnog života.
Utoliko je književniku Nagibu Mahfuzu (r. 1911., neki njegovo ime transkribiraju kao Najib Mahfooz), koji je jučer preminuo, bilo strahovito teško nositi teret jedinog Arapina dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost na neki način, posredno i gledano s primitivnog stajališta, koje nerijetko prevladava, predstavljala kreativnu maštu više od 1,200.000 muslimanskih stanovnika svijeta. Jesu li muslimani imali još sjajnih pisaca, koje je Nobelov komitet ignorirao, ili pak nisu - to je ključno pitanje?
Naime, mnogi internetski sajtovi pokazuju prstom kako su muslimani u povijesti dobili samo pet Nobelovih nagrada (Sadat i Arafat za mir 1978.; Ahmed Zewaol za fiziku 1990.; i Ferid Mourad za medicinu 1960.), za razliku od više desetaka ili stotina koje su dobili katolici, protestanti ili Židovi.
Je li posrijedi ono isto ponižavanje koje je doživio Ali, teško je reći. No, od analize toga podatka odustajem.
Trebalo ga je iznijeti i ne samo zato što je Mahfuz bio jasan u svojim političkim gledištima. Štoviše, bio je zbog istih zamalo ubijen. Ovaj se diplomirani psiholog, naime, našao na meti radikalnih muslimana još od davne 1959. i romana "Djeca Gebalawija", koji je bio zabranjen na Islamskom sveučilištu Al-Ahzar.
Pa ipak, nitko Mahfuzu nije fizički zaprijetio sve do 1994. kada ga je jedan radikalni musliman napao i izbo nožem.
Doduše, još početkom 80-ih fundamentalistička skupina Džihad javno je objavila da bi on trebao biti ubijen zbog bogohulstva u tome romanesknom djelu. To se moglo i očekivati, posebice kada neki zapadni teoretičari terorizma upravo u egipatskom, odnosno kairskom radikalnom krilu islama, utjelovljenom u Muslimanskoj braći, nalaze temelje kojima se danas rukovodi i Bin Laden i njegovi sljedbenici. S druge strane, pisca nitko nije dirao više od desetljeća. Na sreću, preživio je atentat, i nastavio pisati i posjećivati cafee u glavnom egipatskom gradu.
Praktično je nemoguće opisati Mahfuzov umjetnički opus, koji se sastoji od 50-ak romana, od kojih je prvi objavio relativno kasno, 1939. (Počeo je pisati sa 17 godina.) U samom vrhu arapske književnosti našao se nakon objave svoje takozvane kairske trilogije - romani "Između palača", "Palača čežnje" i "Kuća od šećera" (1955. - 1957.). Mahfuz je ovdje, u neku ruku, stvorio pandan Mannovim "Budenbrookovima". Opisao je, naime, jednu obitelj i njen život u prvoj polovici XX. stoljeća, još od britanske kolonijalne vlasti pa do nezavisne kraljevine. Pa ipak, na Nobela je dugo čekao i dobio ga zbog "univerzalnog karaktera svoje umjetnosti". Dakle, baš onog karaktera koji je smetao njegovim radikalnim kritičarima, pa i atentatoru ili njegovim sumišljenicima.
Mnogi su kritičari proglašavali njegov stil retrogradnim, zastarjelim, pa su Mahfuza držali piscem XIX. stoljeća. Međutim njegov biograf i prijatelj Raymond Stock, koga su agencije konzultirale u trenutku piščeve smrti, tvrdi suprotno. On smatra da je egipatski velikan nakon objave spomenute trilogije "nadmašio mnoge velikane Zapada". Biograf je zgodno sročio i sljedeću izjavu: "Mahfuz je promatrao ljude kao Egipćanin, a prema vremenu se odnosio kao Nijemac.
Živio je prema preciznom i discipliniranom dnevnom rasporedu". Inače, pisac je cijelog života bio aktivan u političkom životu, u kome je zagovarao duh tolerancije i međusobnog uvažavanja. Nobelov je komitet u svom obrazloženju nagrade istaknuo da je pisac s "Djecom Gebalawija" ušao u novi period stvaranja "u kome je nerijetko skrivao političke prosudbe u ruhu alegorije i simbolizma".
Kada je 1988. primio Nobela, veliki egipatski pisac svoj je financijski dio nagrade - kažu gotovo milijun dolara - podijelio na četiri jednaka dijela.
Četvrtina je išla njegovoj supruzi, koja ga je podržala u njegovu radu, po četvrtina za svaku od dvije kćeri te ona posljednja za dobrotvorne udruge koje pomažu Palestincima. Već iz te činjenice jasno je da je Mahfuz podupirao palestinsku borbu za nezavisnost. Ali, ekstremistima ni to nije značilo ništa, pa je potencijalni ubojica pokušao odgovoriti na njegovo umjetničko djelo - nožem.
Agencije javljaju da je veliki pisac Mahfuz preminuo jučer ujutro oko osam sati, nakon srčanog udara. Danas bi trebala biti održana dženaza u kairskoj džamiji Al-Rashdan. Očekuje se da bi joj mogao nazočiti i egipatski predsjednik Hosni Mubarak.
Željko Ivanjek
Htjeli-ne htjeli Arapi, i muslimani, ulaze u tradicijsku europsku predrasudu prema Drugome i Drugima. Najbolje je to pokazao njemački režiser Fassbinder u svom filmu "Svi se zovu Ali", gdje su jednaki socijalni autsajderi njemačka čistačica i gastarbajter Turčin. U globalnom selu, bojim se, takvo mjesto zauzima ne samo cijeli arapski, nego i muslimanski svijet nakon 11. rujna 2001.
Kao da se svi skupa nismo pomakli dalje od Rossinijeve opere "Turčin u Italiji", od kostima do predrasuda u pogledu svakodnevnog života.
Utoliko je književniku Nagibu Mahfuzu (r. 1911., neki njegovo ime transkribiraju kao Najib Mahfooz), koji je jučer preminuo, bilo strahovito teško nositi teret jedinog Arapina dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost na neki način, posredno i gledano s primitivnog stajališta, koje nerijetko prevladava, predstavljala kreativnu maštu više od 1,200.000 muslimanskih stanovnika svijeta. Jesu li muslimani imali još sjajnih pisaca, koje je Nobelov komitet ignorirao, ili pak nisu - to je ključno pitanje?
Naime, mnogi internetski sajtovi pokazuju prstom kako su muslimani u povijesti dobili samo pet Nobelovih nagrada (Sadat i Arafat za mir 1978.; Ahmed Zewaol za fiziku 1990.; i Ferid Mourad za medicinu 1960.), za razliku od više desetaka ili stotina koje su dobili katolici, protestanti ili Židovi.
Je li posrijedi ono isto ponižavanje koje je doživio Ali, teško je reći. No, od analize toga podatka odustajem.
Trebalo ga je iznijeti i ne samo zato što je Mahfuz bio jasan u svojim političkim gledištima. Štoviše, bio je zbog istih zamalo ubijen. Ovaj se diplomirani psiholog, naime, našao na meti radikalnih muslimana još od davne 1959. i romana "Djeca Gebalawija", koji je bio zabranjen na Islamskom sveučilištu Al-Ahzar.
Pa ipak, nitko Mahfuzu nije fizički zaprijetio sve do 1994. kada ga je jedan radikalni musliman napao i izbo nožem.
Doduše, još početkom 80-ih fundamentalistička skupina Džihad javno je objavila da bi on trebao biti ubijen zbog bogohulstva u tome romanesknom djelu. To se moglo i očekivati, posebice kada neki zapadni teoretičari terorizma upravo u egipatskom, odnosno kairskom radikalnom krilu islama, utjelovljenom u Muslimanskoj braći, nalaze temelje kojima se danas rukovodi i Bin Laden i njegovi sljedbenici. S druge strane, pisca nitko nije dirao više od desetljeća. Na sreću, preživio je atentat, i nastavio pisati i posjećivati cafee u glavnom egipatskom gradu.
Praktično je nemoguće opisati Mahfuzov umjetnički opus, koji se sastoji od 50-ak romana, od kojih je prvi objavio relativno kasno, 1939. (Počeo je pisati sa 17 godina.) U samom vrhu arapske književnosti našao se nakon objave svoje takozvane kairske trilogije - romani "Između palača", "Palača čežnje" i "Kuća od šećera" (1955. - 1957.). Mahfuz je ovdje, u neku ruku, stvorio pandan Mannovim "Budenbrookovima". Opisao je, naime, jednu obitelj i njen život u prvoj polovici XX. stoljeća, još od britanske kolonijalne vlasti pa do nezavisne kraljevine. Pa ipak, na Nobela je dugo čekao i dobio ga zbog "univerzalnog karaktera svoje umjetnosti". Dakle, baš onog karaktera koji je smetao njegovim radikalnim kritičarima, pa i atentatoru ili njegovim sumišljenicima.
| Biograf i prijatelj Raymond Stock opisao je Nagiba Mahfuza: - On je promatrao ljude kao Egipćanin, a prema vremenu se odnosio kao Nijemac. Živio je po preciznom i discipliniranom dnevnom rasporedu |
Živio je prema preciznom i discipliniranom dnevnom rasporedu". Inače, pisac je cijelog života bio aktivan u političkom životu, u kome je zagovarao duh tolerancije i međusobnog uvažavanja. Nobelov je komitet u svom obrazloženju nagrade istaknuo da je pisac s "Djecom Gebalawija" ušao u novi period stvaranja "u kome je nerijetko skrivao političke prosudbe u ruhu alegorije i simbolizma".
Kada je 1988. primio Nobela, veliki egipatski pisac svoj je financijski dio nagrade - kažu gotovo milijun dolara - podijelio na četiri jednaka dijela.
Četvrtina je išla njegovoj supruzi, koja ga je podržala u njegovu radu, po četvrtina za svaku od dvije kćeri te ona posljednja za dobrotvorne udruge koje pomažu Palestincima. Već iz te činjenice jasno je da je Mahfuz podupirao palestinsku borbu za nezavisnost. Ali, ekstremistima ni to nije značilo ništa, pa je potencijalni ubojica pokušao odgovoriti na njegovo umjetničko djelo - nožem.
Agencije javljaju da je veliki pisac Mahfuz preminuo jučer ujutro oko osam sati, nakon srčanog udara. Danas bi trebala biti održana dženaza u kairskoj džamiji Al-Rashdan. Očekuje se da bi joj mogao nazočiti i egipatski predsjednik Hosni Mubarak.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....