Iza Los Lobosa respektabilne su 23 godine diskografske karijere, no povijest "vukova iz istočnog Losa Angelesa" seže sve do ranih 70-ih.
Za razliku od današnjeg doba u kojem izvođači imaju šansu do debi-albuma doći s tek nekoliko nastupa iza sebe i dvije-tri demo-snimke koje su okačili na myspace.com, Los Lobos je deset godina tesao zanat po hispanskim naseljima južne Kalifornije. Druga vremena, naravno, no baš u tih desetak godina sviranja po fiestama i kantinama, leži ključ za razumijevanje miuzičkog naslijeđa, ali i muzičke prakse Los Lobosa koji su počeli svirati kao frendovi iz "el barrija".
Avangardni elementi
Od službeno prvog albuma "How Will The Wolf Survive?" iz 1984. do danas njihova postava nije se mijenjala, no od "još jednog banda iz istočnog Los Angelesa" (kako su skromno nazvali dvostruku kompilaciju iz 1993. godine) Los Lobos je u desetak godina diskografske karijere postao jedan od najcjenjenijih, najhvaljenijih i najeklektičnijih američkih bandova čija je sinteza rock'n'rolla, tex-mexa, bluesa, countryja, folka i hispanoglazbe bila isprva posve prirodna i logična, a kasnije nadograđena raznim avangardnim elementima.
Album "Kiko" iz 1992. predstavljao je vrhunac dotadašnje karijere Los Lobosa i njihove sinteze hispanske i američke rock i folk kulture, no izrazito visoke naklade izostale su, možda i stoga što su "Colossal Head" (1996.) i "This Time" (1999.) ipak bili zericu preapstraktni, iako je je njihov opus prilično ujednačen i izrazito kvalitetan. Od 2002. i albuma "Good Morning Aztlan" ponovo su u izvrsnoj formi, jaki i uvjerljivi kao na prva četiri albuma, no danas Los Lobos ne uživaju status koju je imao krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, kada su ih slavili kao prvake hispanoameričke glazbe.
Što se događa svakog dana
Novi album "The Town And The City" neće mnogo toga promijeniti u njihovoj karijeri ili današnjem medijskom tretmanu Los Lobosa (koga danas mogu zanimati ugodno popunjeni pedestogodišnji Hispanoamerikanci?), ali to nije greška "vukova iz istočnog Los Angelesa" nego medijskih lisaca čiji interesi, kad je glazba posrijedi, leže negdje drugdje. U središtu priče o "mjestu i gradu" su imigracija, problemi useljenika, ali i hispanopopulacije rođene u Americi, no iz toga se iščitava i daleko šira priča koja se tiče svih nas - borba za život u vremenu u kojem kapitalizam sve, a posebno ljude, svodi na potrošnu robu. Stih "ubijam se da bih ostao živ" iz teškog, mračnog, ali i po strukturi atipičnog bluesa "Hold On" jednostavno, ali vrlo rječito govori što nam se događa svakoga dana.
Glazbene misli i nakane
Ništa manje impresivna nije ni "The Valley" s predivnim gitarističkim feedbackom, kao ni "The Road To Gila Bend", fenomenalna "pjesma ceste" s citiranjem gitarističkog zvuka Neila Younga te strastvena "Chuco's Cumbia". Ni završnica albuma s "No Puedo Mas", koja zvuči kao da Los Lobos sa Santanom svira reggae, i turobnom "The Town" u kojoj se ipak nazire tračak svjetla, nije ništa manje impresivna.
U svirci Hidalga, Rosasa, Pereza, Lozana i Berlina osjeća se da su njih petorica telepatski povezani, no i to da unatoč tomu što jedan drugome mogu čitati glazbene misli i nakane, ništa ne prepuštaju slučaju, a posebice ne produkciju koja izvrsno postavlja savršeno ozvučene i snimljene instrumente jer u pjesmama Los Lobosa boje glazbala bitne su koliko i note i stihovi.
"The Town And The City" ne iznenađuje, ali osvaja osobitim blendom rock & rolla, rhythm & bluesa i cumbije iz predgrađa Los Angelesa. Los Lobos vjerojatno više ne žive gdje je živio nekoć, ali "el barrio" iz njih nećete istjerati. Zato su "vukovi" ostali opasni.
Aleksandar Dragaš
Za razliku od današnjeg doba u kojem izvođači imaju šansu do debi-albuma doći s tek nekoliko nastupa iza sebe i dvije-tri demo-snimke koje su okačili na myspace.com, Los Lobos je deset godina tesao zanat po hispanskim naseljima južne Kalifornije. Druga vremena, naravno, no baš u tih desetak godina sviranja po fiestama i kantinama, leži ključ za razumijevanje miuzičkog naslijeđa, ali i muzičke prakse Los Lobosa koji su počeli svirati kao frendovi iz "el barrija".
Avangardni elementi
Od službeno prvog albuma "How Will The Wolf Survive?" iz 1984. do danas njihova postava nije se mijenjala, no od "još jednog banda iz istočnog Los Angelesa" (kako su skromno nazvali dvostruku kompilaciju iz 1993. godine) Los Lobos je u desetak godina diskografske karijere postao jedan od najcjenjenijih, najhvaljenijih i najeklektičnijih američkih bandova čija je sinteza rock'n'rolla, tex-mexa, bluesa, countryja, folka i hispanoglazbe bila isprva posve prirodna i logična, a kasnije nadograđena raznim avangardnim elementima.
Album "Kiko" iz 1992. predstavljao je vrhunac dotadašnje karijere Los Lobosa i njihove sinteze hispanske i američke rock i folk kulture, no izrazito visoke naklade izostale su, možda i stoga što su "Colossal Head" (1996.) i "This Time" (1999.) ipak bili zericu preapstraktni, iako je je njihov opus prilično ujednačen i izrazito kvalitetan. Od 2002. i albuma "Good Morning Aztlan" ponovo su u izvrsnoj formi, jaki i uvjerljivi kao na prva četiri albuma, no danas Los Lobos ne uživaju status koju je imao krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, kada su ih slavili kao prvake hispanoameričke glazbe.
Što se događa svakog dana
Novi album "The Town And The City" neće mnogo toga promijeniti u njihovoj karijeri ili današnjem medijskom tretmanu Los Lobosa (koga danas mogu zanimati ugodno popunjeni pedestogodišnji Hispanoamerikanci?), ali to nije greška "vukova iz istočnog Los Angelesa" nego medijskih lisaca čiji interesi, kad je glazba posrijedi, leže negdje drugdje. U središtu priče o "mjestu i gradu" su imigracija, problemi useljenika, ali i hispanopopulacije rođene u Americi, no iz toga se iščitava i daleko šira priča koja se tiče svih nas - borba za život u vremenu u kojem kapitalizam sve, a posebno ljude, svodi na potrošnu robu. Stih "ubijam se da bih ostao živ" iz teškog, mračnog, ali i po strukturi atipičnog bluesa "Hold On" jednostavno, ali vrlo rječito govori što nam se događa svakoga dana.
Glazbene misli i nakane
Ništa manje impresivna nije ni "The Valley" s predivnim gitarističkim feedbackom, kao ni "The Road To Gila Bend", fenomenalna "pjesma ceste" s citiranjem gitarističkog zvuka Neila Younga te strastvena "Chuco's Cumbia". Ni završnica albuma s "No Puedo Mas", koja zvuči kao da Los Lobos sa Santanom svira reggae, i turobnom "The Town" u kojoj se ipak nazire tračak svjetla, nije ništa manje impresivna.
U svirci Hidalga, Rosasa, Pereza, Lozana i Berlina osjeća se da su njih petorica telepatski povezani, no i to da unatoč tomu što jedan drugome mogu čitati glazbene misli i nakane, ništa ne prepuštaju slučaju, a posebice ne produkciju koja izvrsno postavlja savršeno ozvučene i snimljene instrumente jer u pjesmama Los Lobosa boje glazbala bitne su koliko i note i stihovi.
"The Town And The City" ne iznenađuje, ali osvaja osobitim blendom rock & rolla, rhythm & bluesa i cumbije iz predgrađa Los Angelesa. Los Lobos vjerojatno više ne žive gdje je živio nekoć, ali "el barrio" iz njih nećete istjerati. Zato su "vukovi" ostali opasni.
Aleksandar Dragaš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....