Najbolje od vina što Hrvatska ima

Blagodat visokih otkupnih cijena grožđa zadnjih je godina nagnao mnoge vinogradare da obnove zaboravljene vinograde. To se najbolje može svjedočiti na Pelješcu i na Hvaru. Krajolik Hvara se mijenja dramatično. Prošlostoljetna glavna kultura - lavanda, koja je obojala otok u ljubičasto, gotovo je u potpunosti ustuknula pred velikim povratkom vinove loze.



Izmijenjeni krajolici



Najbolje to oslikavaju terasasti vinogradi koje je vinarija Svirče zajedno sa svojim zadrugarima i kooperantima, te Badelom 1862, na nepristupačnim terasama padine što se spušta od vrha Svetog Nikole prema Svirču, obnovila u proteklih par godina. Uspon od kojeg zastaje dah, slika koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Slično je i na Pelješcu. Krajolik se u odnosu na rane devedesete u potpunosti izmjenio.



U svakom njegovom kutku niču novi vinogradi, a posebna je gužva na njegovom najboljem položaju Dingaču. Novi se nasadi penju pod sam vrh brda, na nepristupačne i vrlo strmovite padine, koje se zbog povoljnije klime i škrtijeg tla od dijelova bliže moru smatraju najperspektivnijim  pozicijama za crno vino uopće.



Dingač od Bure primjerice dolazi iz tih vinograda. Isti zanos vlada i u drugim djelovima Dalmacije, a očito je zarazio i neke velike ulagače. Primjerice Zlatan Plenković je posadio ogroman vinograd na padinama Biokova odakle već dolazi vino na tržište. U Komarni kod Pelješca, na južnim padinama okrenutim moru je posađeno nekoliko značajnih vinograda koji će kada dođu u rod donijeti vrlo veliku količinu novog vina na tržište.



Glavni su ulagači poduzeća Rizman (obitelj Štimac) i Saints Hills (poduzetnik Ernest Tolj). U Imotskoj krajini također niču vinogradi. Obitelj Grabovac vraća vinograde iz Imotskog polja natrag na prave vinogradarske položaje, okolne padine, gdje su zasadili ogroman vinograd.



Nisu tu stali, u okolici Trogira također su zasadili oko 13 ha potpuno novih vinograda. U okolici Šibenika niče niz velikih vinograda babića. Jedan, veličine 12 ha, je zasadio dvojac Plenković - Dunđer, drugi vinograd podigla su braća Kursan. Kod Primoštena je vinarija Suha Punta (Leo Gracin i partneri) također posadila veliki vinograd Babića.



Generacija gladna uspjeha




Tolika količina potpuno novih vinograda zajedno sa onima obnovljenim uskoro će u potpunosti izmjeniti, ne samo vizualni doživljaj Dalmatinskih vinogorja, već i desetljećima ustaljen poredak moći. Naime, neki od dosadašnjih glavnih igrača u vinarstvu Dalmacije to više zasigurno neće još dugo biti. Morati će ustupiti mjesto novoj generaciji biznismena, punoj ambicija i gladnoj uspjeha.



Sva sreća da je tako, jer na toliko željena strana tržišta nas dosadašnja uspavanost sigurno ne može odvesti, a veličanstvene autohtone sorte Dalmacije to definitivno zaslužuju. Najvažnija vinarska kuća u Dalmaciji desetljećima je bila Dalmacijavino. Nekim čudom, istodobno kada su poduzetnici poput Plenkovića, ali i zadruge poput Svirča ili Dingača, iskoristili zanos i novootkrivenu ljubav nacije prema crnom vinu, te zabilježili najplodonosnije godine u povijesti svog poduzetništva, Dalmacijavino je bilježilo gubitke, a bilježi ih i danas. 



Uspješni primjeri




Uspješne obiteljske vinarije iz devedesetih poput Plenkovića, Skaramuče, Miličića, Tomića ili Grabovca, te uspješne zadruge poput Donje Bande, Svirča ili Dingača preuzele su lidersku poziciju. Bivšim “velikima” je još samo ostalo baviti se stolnim i jeftinijim vinima u velikim pakiranjima. Međutim, ni novi glavni igrači neće moći dugo spavati na lovorikama, jer na vratima je nova generacija vrlo ozbiljnih vinara.



Najbolji primjeri su Korta Katarina i Saints Hills. Korta Katarina vođena od strane kroatiziranog Amerikanca Jeffa Reeda vjerojatno ima najkvalitetnije vođeni podrum u Dalmaciji, vrhunsku talijansku tehnologiju u podrumu i trajno zaposlenog nadarenog enologa.



Vino im je, bez obzira što im vlastiti vinogradi tek stižu u rod, već u samom vrhu hrvatske kvalitete. Saints Hills Ernesta Tolja zasadio je na najboljim položajima Dingača veliki vinograd, a za stručnu potporu angažirao je najboljeg svjetskog enologa, Francuza Michela Rollanda. Njegovo prvo vino Dingač već je među najperspektivnijima na tržištu.




Ključni igrači:



Zlatan Plenković - Zlatan Otok

Andro Tomić - Bastijana

Andrija Carić - P. Z. Svirče

Ivo Skaramuča - Dingač Export

Anto Martinović - P.Z. Dingač

Pavo Miličić - vina Miličić

Janko Jovanov - P. Z. Čara

Andrija Krajančić - vinarija Krajančić

Ante Grabovac - vinarija Grabovac

Alen Bibić - Bibich vina



Nove figure:



Jeff Reed - Korta Katarina

Mihovil Štimac - vinarija Rizman

Ernest Tolj - Saints Hills

Leo Gracin - Suha punta

Marija Mrgudić, Robert H. Benmosche - vinarija Mokalo




ISTRA - I stra je u posljednjih deset godina učinila upravo golemi iskorak kako u kvalitativnom, tako i u marketinškom smislu

Prije dvadesetak godina u Istri nije bilo ozbiljnih vina: stanoviti su ugled imali Lagunini caberneti, koji su znali dobiti pokoju zlatnu medalju na u ono vrijeme još donekle relevantnoj međunarodnoj vinskoj izložbi u Ljubljani. Malvazije su bile tupe, dosadne i često oksidirane, terani nesnošljivo kiseli i  grubi, merloti i borgonje bezlični i amaterski vinificirani, dok su posebnu neugodu istarskoj vinskoj sceni činili pokušaji da se proizvede komercijalni  pjenušac: PIK Umag na tržište je bio lansirao Dom Cuberton, jedno od najgorih pića što sam ih ikada imao nezadovoljstvo kušati.



Danas je istarska vinska scena najpropulzivnija u Hrvatskoj.



Modernu istarsku vinsku industriju stvorila je, u ono vrijeme, krajem devedesetih, skupina mladih ljudi, na čelu s Gainfrancom Kozlovićem, Morenom Coronicom i  Ivicom Matoševićem. Matošević prije desetak godina nije posjedovao ni hektar vinograda, te je proizvodio znatno manje vina od prve dvojice, ali je imao artikuliranu  viziju razvoja istarskog vinarstva.



Ta se vizija sastojala od dva elementa. Prvo, istarski su vinari bili svjesni da se mogu afirmirati na tržištu jedino stalnim podizanjem kvalitete. Drugo, Matošević je kroz niz što lokalnih, što nacionalnih akcija, uspio nametnuti malvasiu istrianu kao najprepoznatljiviji hrvatski vinski brand. Manifestacije poput Vinistre i konzorcij za kvalitetu poptu IQ-a osigurali su malvaziji dominaciju u hrvatskim restoranima i na policama trgovina. Poslije pionira istarskog vinskog preporoda, koji i danas čine mainstream istarskog vinarstva, regionalna se vinska scena počela razvijati u dva smjera. S jedne strane, najveći istarski prozivođač, Agrolaguna Ivice Todorića, koja posjeduje više od 600 ha vinograda, počela je unapređivati kako kvalitetu, tako i rad u vinogradima.



Lagunini vinogradi izgledaju upravo uzorno i mogu se prodavati kao autentična turistička atrakcija. Vina, nažalost, još uvijek zaostaju, ali s obzirom na činjenicu da Todorićev vinski program vodi vrhuski enolog Franjo Francem, od Lagune se može očekivati značajni napredak. S druge strane, nekoliko je investitora odlučilo u Istri proizvoditi vrlo skupa vina. To prije svega vrijedi za Mladena Rožanića i Miru Plišu, čiji tim predvodi sad već svjetski priznati Aleš Kristančič, vlasnik slovenske Movie. Poletna atmosfera na ovoj vinskoj pozornici potaknula je, dakle, i masovne i ekskluzivne proizvođače. No, Istra , kao vinska zemlja i dalje raspolaže s  puno prostora za napredak i za promjene. Istrom,  naime, dominiraju bijela vina.



Čitav niz pokazatelja sugerira da bi Istra mogla postati i zemlja sjajnih crnih vina.
( Davor Butković)



Najbolja vina:



1. Tasel, Clai

2. Meneghetti Crno 2003.

3. Alba Antika 2005., Matošević

4. Cabernet sauvignon 2006., Roxanich

5. Misal blanc de blancs, Peršurić

6. Alba barrique 2006., Matošević

7.. Gran teran 2005., Coronica

8. Momjanski muškat, Kozlović

9. Malvazija Amfora 2006., Kabola

10. Malvazija 2008., Coronica




SLAVONIJA I SREDIŠNJA HRVATSKA - Vina središnje Hrvatske i Slavonije ponovno se traže, kupuju i piju



Nakon dugog vremena bezrazložno podcjenjivana vina kontinentalne Hrvatske konačno su opet na cijeni. I to iz svih vinogorja, od Baranje i Iloka, preko Kutjeva i Daruvara do Plešivice, Međimurja i Zagorja. Najvažniji razlog omalovažavanja prvenstveno je bila uvjerljivo vodeća sorta cijelog kontinenta - graševina. Njen profani imidž narodskog vina nije bio po volji novoj generaciji pokondirenih vinoljubaca koji su apsolutno favorizirali internacionalne sorte zvučnijih imena. Na svu sreću, ta je moda prošla. No, nije imidž graševine bio jedini krivac za pogrešnu percepciju. Svaka je od regija imala neku od svojih hipoteka iz prošlosti.



Krenimo redom. Međimurje.



Glavno tržište tih vinara još uvijek su njihove lokalne krčme i restorani, a kada i dođu do Zagreba, to je najčešče rinfuza. No, Međimurje je idealno za uzgoj aromatičnih sorti. Sauvignoni uvijek imaju najljepše arome. Muškati su također atraktivno aromatični. No, sorta koja najvjernije reprezentira Međimurce ipak nije aromatična već vrlo diskretna i zove se Pušipel. Pušipel se ustvari nakada zvao Šipon, pa je potom iz Zagreba nametnut lokalno omrznuti naziv Moslavac, kojem su se Međimurci godinama protivili tražeći treće rješenje. Udruga vinara postavila je standarde kvalitete i napravila zajednički brand koji uz naziv dijeli i istu etiketu. Napor koji čine za afirmaciju Pušipela je za pohvalu, jer je to sorta sa sjajnim potencijalom, a od svih bijelih autohtonih sorti Hrvatske možda ima najbolju sposobnost dugogodišnjeg odležavanja i razvijanje tzv. tercijarnih aroma. Ako ne pokleknu na ispitu kvalitete uspjeh im je osiguran. 



Zagorje. Jedan je Zagorec konačno odlučio tipični nedostatak klasičnih zagorskih vina pretvoriti u prednost te tako pokazati put i ostalim kolegama iz regije. Radi se o Borisu Drenškom iz vinarije Bodren, čija su slatka vina već drugu godinu zaredom pomela slatke konkurente iz Slovenije, Mađarske, ali i ostatka Hrvatske na najvećem svjetskom ocjenjivanju časopisa Decanter, te je tako dosegao nedodirljivi status čuvenog Slovenca Stanka Čurina. Zagorje je jedina regija u nas u kojoj se i među slatkim vinima sačuva dovoljno visoka razina kiselina da im predikati nisu samo izrazito slatki nego imaju i protutežu u kiselinama. Zagorje ipak nisu samo predikati. Vinarije Mežnarić, Vinski vrh i Šafran pokazuju to redovnim, suhim i polusuhim vinima jako dobre kvalitete. Slavonija se dugo svodila na dva imena - Krauthaker i Enjingi. Tu su i Kutjevački podrumi. Temelj je cijele Slavonije graševina. Kada je dobra godina, slavonske ili podunavske graševine daju najbolja vina  u Europi. Nešto voćnije arome i svježiji stil obično dolazi iz Daruvara. Đakovo, Slatina, Orahovica i Feričanci, bez obzira na jako dobru kvalitetu, još nisu dosegli najviše kutjevačke standarde.



Podunavlje. Tek u zadnje tri-četiri godine Podunavlje zablistalo starim sjajem. A ima i čime! Po potencijalu sigurno spada u sam vrh europskih vinskih regija. Baranja ima najviše tijela, a Ilok najviše arome. Prvak baranjskog vinarstva je svakako Mihalj Gerstmajer. Godinama je bio usamljen u kvaliteti, da bi se u zadnjih nekoliko godina sve izmijenilo. Pojavili su se vrlo ozbiljni i ambiciozni obiteljski vinari poput Kalazića i Josića. A tu su i nezaobilazni Iločki podrumi.




Vrijedi znati:

Međimurje - Najperspektivnije sorte:

Pušipel (Moslavac, Šipon, Furmint)

Sauvignon

Muškat žuti



Zagorje - Najperspektivnije sorte:

Sauvignon,

Rajnski rizling

Muškat žuti



Plešivica - Najperspektivnije sorte:

Rajnski rizling

Chardonnay

Pinot crni



Slavonija - Najperspektivnije sorte:

Graševina

Chardonnay

Rajnski rizling

Pinot crni

Merlot



Podunavlje - Najperspektivnije sorte:

Graševina

Traminac

Cabernet sauvignon

Merlot




S. Špiranac i D. Butković
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. veljača 2024 09:14