Stratezi opstanka zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića smislili su - tako je barem preneseno novinarima - novu i za njega osobito spasonosnu strategiju. Bandić će se, zvuči razmjerno nevjerojatno, ubuduće manje pojavljivati u javnosti.
Neće, navodno, skakati na svaki mikrofon, neće potencirati cinične razmjene s novinarima, neće imati desetke press-stajanki i neće više tako često kao dosad podrugljivo propitkivati: “Imate li još kakvo pitanje?”
Da je to možda doista promišljen plan, moglo se naslutiti i posljednjih dana, kad o pripremama za moguće mjere karantene u Zagrebu uopće nije govorio gradonačelnik Bandić, nego uglavnom njegova zamjenica Olivera Majić i još neko osoblje zagrebačkih javnih ustanova.
Tko dulje prati Bandića, jasno mu je kolika je inače gradonačelnikova strast da osobno, pred kamerama razglašava kako je Zagreb najspremniji od svih i da su do detalja razrađeni svi planovi za svu potencijalnu nepriliku - od većeg snijega (koji će, ako treba, pojesti) preko poplava i požara do neočekivanih epidemija.
Bandić je, po svemu, bio jedan od najupornijih protagonista reality-politike, sveprisutan, glasan, nametljiv, originalan u šalama i provokacijama, svadljiv, ekstenzivan... Povlačenje iz javnosti, ako mu je to zbilja preporučeno, za njega će biti osobito teško žrtvovanje i pitanje je hoće li ga uopće izdržati dulje od korizme.
No ima nešto u tom općenitom savjetu političarima da što manje istupaju i da se malo više sklone od medija i javnosti. Brutalnost koju je donijela brzina i neselektivnost novih medija stavila je političare u poziciju da se non-stop brane, i kad su u krivu, ali i kad možda govore ili čine nešto što je ispravno. Nema te izjave ili poteza u politici koji se na Facebooku ili Twitteru ili pod komentarima na mrežnim stranicama važnih izdavača ne može u trenutku iskriviti do neprepoznatljivosti. Zato povlačenje, smanjivanje prisutnosti i jest jedna od prvih, nagonskih, logičnih opcija, osobito za političare koji su toliko, recimo to tako, viralno atraktivni.
Bandić je jedan od takvih.
Da je strategija “pokrij se poplunom i ne diši” donekle uspješna i da donosi rezultate, o tome govore već mnogi primjeri i kod nas u Hrvatskoj.
Najdrastičniji i najpoučniji je slučaj novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića, koji se, kad je bio “izgorio” u SDP-u i državi, povukao poput “bosih karmelićanki”, opatica najstrože odvojenih od javnosti. Nigdje ga nije bilo. Milanović više od tri godine nije rekao ništa ni o čemu, ignorirao je sve značajne društvene teme, disciplinirano je šutio, što je u njegovu slučaju također manifestacija naglašenog odricanja i naprezanja. No upravo ta šutnja s predumišljajem bila je i jest najveći Milanovićev saveznik u političkom povratku i rehabilitaciji: ljudi su jednostavno zaboravili, potisnuli, relativizirali Milanovića iz vremena kad je previše govorio, malo radio i bio viralno rastezan, mrcvaren, hiperanaliziran, ponekad možda i izokretan.
Da se šutnja i te kako isplati, u svoje je vrijeme, prije ovih zadnjih izbora, shvatio i Mislav Kolakušić, koji je do svog unosnog mandata u Europskom parlamentu došao ne tako da se gurao u svaki otvoreni dijalog, nego naprotiv - opreznim doziranjem istupa koji su uvijek bili kontrolirani do krajnje moguće granice. Pokazalo se, naravno, neiskreni i sebični.
Ima ih još: Plenkovićev rival u HDZ-u Milijan Brkić, recimo, govori iznimno rijetko i malo, Davor Ivo Stier dosad je u prosjeku imao po tri obraćanja godišnje...
Još je jedan političar za kojeg se čini kako prolaz upravo traži kroz odgađanje ulaska u brutalnu arenu javnog prostora. Riječ je o Miroslavu Škori, naizgled neposrednom zabavljaču, no čini se ipak krajnje proračunatoj javnoj osobi. U trenutku kad je bilo očito kako bi sav njegov trud u politici mogao propasti nakon neprolaska u drugi krug predsjedničkih izbora, i Škori je netko došapnuo: stari, šutnja je zlato. Toga se on sad drži, s jedva povremenim podsjećanjima kako je još tu, a to uglavnom dolazi samo kao odgovor na komentare da je taj politički projekt ustvari već nepovratno propao.
Ali tako šutljivog Škoru, gle čuda, neumorni mjerači rejtinga političara opet prepoznaju kao ultrapopularnog, navodno uz bok Milanoviću i Plenkoviću.
Dakle, povuci se, šuti, čekaj - i imaš šanse.
Proizlazi da od visokorangiranih političara jedino već smijenjena Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Plenković nisu usvojili ovu važnu lekciju. Ne smanjuje se, nego se naprotiv povećava količina premijerovih istupa u javnosti. On već osobno objavljuje i dolazak virusa u Hrvatsku. Čak i ako ne govori pogrešno ni iritantno, već sama činjenica da je stalno tu, na raspolaganju, da neprestano odgovara i komentira, čini šefa HDZ-a izuzetno ranjivim i izloženim.
Svi koji sebe jako vole gledati na televiziji trebali bi zaista ozbiljno razmisliti o tom “Milanovićevu poučku”: naši političari, očito, imaju neke izglede jedino ako građani smetnu s uma kakvi su zapravo.