Članovi jedne od najpoznatijih europskih industrijskih dinastija Thyssen navodno su umiješani u masakr gotovo 200 Židova koji se na kraju rata odigrao u Austriji, tvrdi jedan engleski povjesničar.
Margit von Batthyány, kći njemačkog industrijalca baruna Heinricha Thyssena, direktno je povezana s masovnim ubojstvom koje se odigralo na njezinu imanju u Rechnitzu u južnom Gradišću, tvrdi u tekstu u dnevniku Independent britanski publicist David R. L. Litchfield koji je na masakr i navodnu ulogu grofice Von Batthyány nabasao u sklopu istraživanja za svoju knjigu o obitelji Thyssen-Bornemisza.
Iako je već od ranije poznato da je "čelična dinastija" Thyssen pomagala Hitlerovoj ratnoj mašineriji, Litchfield obitelj optužuje da godinama sprečava rasvjetljavanje njihove točne uloge u Trećem Reichu, poglavito u masovnom ubojstvu u Rechnitzu.
Pod naslovom "Domaćica iz pakla", autor ovako prikazuje događaje: Margit, udana za osiromašenog mađarskog plemića, grofa Ivana Batthyányja, rat je provela u dvorcu Rechnitz na austrijsko-mađarskoj granici. Imanje joj je 1938. godine poklonio otac Heinrich Thyssen, jedan od vodećih njemačkih industrijalaca koji je rat proveo u Švicarskoj, gdje je koordinirao dostavu čelika za ratnu mašineriju Trećeg Reicha. Početkom četrdesetih godina dvorac Rechnitz rekvirirao je SS. Pred kraj rata na to je područje iz Mađarske dovedeno oko 10.000
Židova i Roma koji su trebali pomoći ostalim prisilnim radnicima u jačanju njegove obrane pred napredujućom Crvenom armijom. Oko 600 židovskih prisilnih radnika tada je smješteno u podrumima i štalama dvorca u Rechnitzu.
Na imanju je u noći sa 24. na 25. ožujka 1945. kada je Crvena armija već bila na samo 15 kilometara od grada, upriličena proslava za četrdesetak uzvanika, "oficire SS-a, gestapovce i lokalne kolaboracioniste", na kojoj je zatim "za zabavu gostiju" ubijeno najmanje 180 mađarskih Židova, za rad nesposobnih i oslabljenih prisilnih radnika. Gestapovac i šef lokalnog ogranka NSDAP-a Franz Podezin probranim je gostima na vrhuncu zabave podijelio oružje i odveo ih u štalu. Ondje smještenim Židovima naređeno je da se skinu, a gosti su ih zatim tukli i pucali u njih. Otprilike petnaestorici muškaraca zatim je naređeno da kopaju grobove, u koje su ubačeni leševi, a nakon toga su i oni ubijeni i zakopani. Otvoreno je pitanje je li bračni par Von Batthyány, koji je, doduše, organizirao zabavu, doista znao za masakr. Litchfield tvrdi da jest i da je, štoviše, Margit prisustvovala ubojstvima i u njima "sadistički uživala".
Crvena armija u Rechnitz je ušla 29. ožujka, uslijedile su borbe u kojima je poginulo više od 1000 ljudi, a dvorac Rechnitz potpuno je uništen. Nekoliko dana nakon ulaska u grad, Rusi su napisali izvještaj u kojem stoji da je "pronađena ukupno 21 grobnica" i da je u svakoj bilo desetak tijela. Izvještaj je objavljen u travnju, ali su ga Austrijanci odbacili kao komunističku propagandu, a svi kasniji pokušaji da se slučaj rasvijetli, propali su. Tako je 1946. pred "narodnim sudom" održan proces o slučaju. Tom su prilikom grobovi otvoreni i izrađen je točan nacrt njihove lokacije, koji je predan austrijskom okružnom sudu u Oberwartu. "Ali, plan je vrlo brzo nestao, što je bio samo prvi u nizu sličnih tajanstvenih događaja", piše Litchfield.
U sljedeće 62 godine obitelj Thyssen nikad nije povezana s tim ratnim zločinom. Margit von Batthyány nakon rata se sklonila kod oca u Švicarskoj, gdje je i umrla 1989., a protiv nje nikad nije pokrenut proces. Navodno je u Švicarskoj skrivala i gestapovca Podezina, kojemu je omogućila i bijeg u Ameriku, gdje nikad nije pronađen.
Litchfield je na taj nepoznati dio povijesti obitelji Thyssen naišao tijekom pisanja kontroverzne biografije Margitina brata baruna Hansa Heinricha Heinija Thyssen-Bornemisze, švicarskog industrijalca i poznatog skupljača umjetnina, koja je objavljena pod naslovom "The Thyssen Art Macabre". Heini je uvijek tvrdio da je Margit bila sramežljiva, piše Litchfield u listu Independent, ali "prvi put sam posumnjao da laže kada mi je njegov mađarski odvjetnik rekao da... je provela cijeli rat u dvorcu Thyssenovih i uživala u pažnji SS-ovaca koji su onamo slani na odmor". Tvrdi i da je Margit bila i ljubavnica gestapovca Franza Podezina.
Autor naglašava i to da je obitelj učinila sve kako bi uklonila svaki trag koji bi je povezivao sa zločinom. Od 1946. do 1948. godine bilo je još nekoliko sudskih termina, no više je svjedoka umrlo ili je ubijeno, a brojni su potencijalni svjedoci, zastrašeni, povukli svoje iskaze ili se jednostavno nisu pojavili na sudu. Nekoliko kazni koje su izrečene onima koji nisu na vrijeme pobjegli bile su vrlo blage i svi su ti ljudi oslobođeni nakon nekoliko godina. Obitelj Thyssen-Bornemisza odbija navode iz Litchifeldove knjige, a predstavnici Zaklade Thyssen tvrde da je i najnoviji novinski tekst laž. Je li riječ o prvoklasnom otkriću ili o patki?
Što se tiče činjenica masakra, nema nikakve sumnje da se on dogodio, iako je i dan-danas velik dio nejasan. Tako nije pronađeno mjesto grobova, a odjel za skrb o ratnim grobnicama austrijskog ministarstva unutarnjih poslova posljednji je put lokaciju tražio u listopadu prošle godine. I Centar Simona Wiesenthala traži istragu slučaja. - Masovno ubojstvo nikad nije sasvim razjašnjeno, istraga je svojedobno pod sumnjivim okolnostima zatvorena - kaže voditelj Centra Efraim Zuroff koji od austrijskih i njemačkih vlasti traži da se pozabave slučajem Rechnitz, kao i ulogom obitelji Thyssen.
O masakru Peter Wagner prije 10 je godina napisao kazališni komad 'März. Der 24.', a snimljen je i film 'Totschweigen'. - Od 1944. godine pokušala se sagraditi neka vrsta brane kako bi se zaustavila Crvena armija i na njoj su radili prisilni radnici - kaže autor u intervju za Deutschlandfunk. S druge strane, autori su došli i do saznanja o umiješanosti obitelji Batthyány-Thyssen u ubojstva u Rechnitzu
Od ranije je poznato da se obitelj obogatila kao dostavljač čelika ratnoj industriji u prvom i drugom svjetskom ratu. Obradom tog neugodnog dijela povijesti čelične dinastije bavi se Zaklada Thyssen koja financira brojne znanstvene projekte, među njima i povijesna istraživanja života prisilnih radnika u Drugom svjetskom ratu. No točna uloga jedne od najpoznatijih i najbogatijih europskih industrijskih dinastija u ratu nikad nije sasvim predočena javnosti. Navodi o masakru u Rechnitzu ipak je prvi slučaj da se govori o umiješanosti bogate obitelji u konkretan ratni zločin.
Povijest čelične dinastije Thyssen usko je povezana s poviješću rajnske teške industrije i industrijalizacije Njemačke, a njezine su vodeće ličnosti označile njemačku industrijsku, pa i unutarnju i vanjsku politiku 19. i 20. stoljeća.
Koncern su 1891. godine osnovala braća August i Joseph Thyssen koji su kupili više udjela u rudnicima u rurskoj oblasti. Poduzeće se internacionalizira početkom 20. stoljeća, a procvat doživljava tijekom Prvog svjetskog rata, a na njegovu kraju gubi velik dio stranih posjeda. Vodstvo koncerna od Augusta je preuzeo njegov sin Heinrich koji je ženidbom s Margit Bornemisza de Kászon došao do plemićke titule baruna. Za vrijeme Drugog svjetskog rata koncern je bio jedan od najvažnijih dostavljača za nacističku ratnu privredu. Današnje je poduzeće rezultat spajanja više tvrtki u tijeku konsolidacije industrije željeza, čelika i ugljena.
Veliki kolekcionar
Hans Heinrich Thyssen-Bornemisza, brat grofice Margit, jedan je od najpoznatijih skupljača umjetnina u Europi.
Kao sin Heinricha Thyssena i njegove prve žene, barunice Margit Bornemisza de Kászon, bio je potomak jedne od najbogatijih njemačkih poduzetničkih obitelji. Za novinske se naslove pobrinuo sa svojih pet brakova, među njima i s dvjema manekenkama. Najpoznatija je njegova posljednja žena poznatija kao Tita Cervera, bivša miss Španjolske. Zajedno su osnovali muzej Thyssen-Bornemisza u Madridu, a 1993. godine španjolska je država otkupila Heinijevu zbirku za 350 milijuna dolara. Heini je priznao da je njegova obitelj pružala industrijsku i financijsku podršku Trećem Reichu.
Iva Krtalić Muiesan
Margit von Batthyány, kći njemačkog industrijalca baruna Heinricha Thyssena, direktno je povezana s masovnim ubojstvom koje se odigralo na njezinu imanju u Rechnitzu u južnom Gradišću, tvrdi u tekstu u dnevniku Independent britanski publicist David R. L. Litchfield koji je na masakr i navodnu ulogu grofice Von Batthyány nabasao u sklopu istraživanja za svoju knjigu o obitelji Thyssen-Bornemisza.
Iako je već od ranije poznato da je "čelična dinastija" Thyssen pomagala Hitlerovoj ratnoj mašineriji, Litchfield obitelj optužuje da godinama sprečava rasvjetljavanje njihove točne uloge u Trećem Reichu, poglavito u masovnom ubojstvu u Rechnitzu.
Pod naslovom "Domaćica iz pakla", autor ovako prikazuje događaje: Margit, udana za osiromašenog mađarskog plemića, grofa Ivana Batthyányja, rat je provela u dvorcu Rechnitz na austrijsko-mađarskoj granici. Imanje joj je 1938. godine poklonio otac Heinrich Thyssen, jedan od vodećih njemačkih industrijalaca koji je rat proveo u Švicarskoj, gdje je koordinirao dostavu čelika za ratnu mašineriju Trećeg Reicha. Početkom četrdesetih godina dvorac Rechnitz rekvirirao je SS. Pred kraj rata na to je područje iz Mađarske dovedeno oko 10.000
Židova i Roma koji su trebali pomoći ostalim prisilnim radnicima u jačanju njegove obrane pred napredujućom Crvenom armijom. Oko 600 židovskih prisilnih radnika tada je smješteno u podrumima i štalama dvorca u Rechnitzu.
Na imanju je u noći sa 24. na 25. ožujka 1945. kada je Crvena armija već bila na samo 15 kilometara od grada, upriličena proslava za četrdesetak uzvanika, "oficire SS-a, gestapovce i lokalne kolaboracioniste", na kojoj je zatim "za zabavu gostiju" ubijeno najmanje 180 mađarskih Židova, za rad nesposobnih i oslabljenih prisilnih radnika. Gestapovac i šef lokalnog ogranka NSDAP-a Franz Podezin probranim je gostima na vrhuncu zabave podijelio oružje i odveo ih u štalu. Ondje smještenim Židovima naređeno je da se skinu, a gosti su ih zatim tukli i pucali u njih. Otprilike petnaestorici muškaraca zatim je naređeno da kopaju grobove, u koje su ubačeni leševi, a nakon toga su i oni ubijeni i zakopani. Otvoreno je pitanje je li bračni par Von Batthyány, koji je, doduše, organizirao zabavu, doista znao za masakr. Litchfield tvrdi da jest i da je, štoviše, Margit prisustvovala ubojstvima i u njima "sadistički uživala".
Crvena armija u Rechnitz je ušla 29. ožujka, uslijedile su borbe u kojima je poginulo više od 1000 ljudi, a dvorac Rechnitz potpuno je uništen. Nekoliko dana nakon ulaska u grad, Rusi su napisali izvještaj u kojem stoji da je "pronađena ukupno 21 grobnica" i da je u svakoj bilo desetak tijela. Izvještaj je objavljen u travnju, ali su ga Austrijanci odbacili kao komunističku propagandu, a svi kasniji pokušaji da se slučaj rasvijetli, propali su. Tako je 1946. pred "narodnim sudom" održan proces o slučaju. Tom su prilikom grobovi otvoreni i izrađen je točan nacrt njihove lokacije, koji je predan austrijskom okružnom sudu u Oberwartu. "Ali, plan je vrlo brzo nestao, što je bio samo prvi u nizu sličnih tajanstvenih događaja", piše Litchfield.
U sljedeće 62 godine obitelj Thyssen nikad nije povezana s tim ratnim zločinom. Margit von Batthyány nakon rata se sklonila kod oca u Švicarskoj, gdje je i umrla 1989., a protiv nje nikad nije pokrenut proces. Navodno je u Švicarskoj skrivala i gestapovca Podezina, kojemu je omogućila i bijeg u Ameriku, gdje nikad nije pronađen.
Litchfield je na taj nepoznati dio povijesti obitelji Thyssen naišao tijekom pisanja kontroverzne biografije Margitina brata baruna Hansa Heinricha Heinija Thyssen-Bornemisze, švicarskog industrijalca i poznatog skupljača umjetnina, koja je objavljena pod naslovom "The Thyssen Art Macabre". Heini je uvijek tvrdio da je Margit bila sramežljiva, piše Litchfield u listu Independent, ali "prvi put sam posumnjao da laže kada mi je njegov mađarski odvjetnik rekao da... je provela cijeli rat u dvorcu Thyssenovih i uživala u pažnji SS-ovaca koji su onamo slani na odmor". Tvrdi i da je Margit bila i ljubavnica gestapovca Franza Podezina.
Autor naglašava i to da je obitelj učinila sve kako bi uklonila svaki trag koji bi je povezivao sa zločinom. Od 1946. do 1948. godine bilo je još nekoliko sudskih termina, no više je svjedoka umrlo ili je ubijeno, a brojni su potencijalni svjedoci, zastrašeni, povukli svoje iskaze ili se jednostavno nisu pojavili na sudu. Nekoliko kazni koje su izrečene onima koji nisu na vrijeme pobjegli bile su vrlo blage i svi su ti ljudi oslobođeni nakon nekoliko godina. Obitelj Thyssen-Bornemisza odbija navode iz Litchifeldove knjige, a predstavnici Zaklade Thyssen tvrde da je i najnoviji novinski tekst laž. Je li riječ o prvoklasnom otkriću ili o patki?
Što se tiče činjenica masakra, nema nikakve sumnje da se on dogodio, iako je i dan-danas velik dio nejasan. Tako nije pronađeno mjesto grobova, a odjel za skrb o ratnim grobnicama austrijskog ministarstva unutarnjih poslova posljednji je put lokaciju tražio u listopadu prošle godine. I Centar Simona Wiesenthala traži istragu slučaja. - Masovno ubojstvo nikad nije sasvim razjašnjeno, istraga je svojedobno pod sumnjivim okolnostima zatvorena - kaže voditelj Centra Efraim Zuroff koji od austrijskih i njemačkih vlasti traži da se pozabave slučajem Rechnitz, kao i ulogom obitelji Thyssen.
O masakru Peter Wagner prije 10 je godina napisao kazališni komad 'März. Der 24.', a snimljen je i film 'Totschweigen'. - Od 1944. godine pokušala se sagraditi neka vrsta brane kako bi se zaustavila Crvena armija i na njoj su radili prisilni radnici - kaže autor u intervju za Deutschlandfunk. S druge strane, autori su došli i do saznanja o umiješanosti obitelji Batthyány-Thyssen u ubojstva u Rechnitzu
Od ranije je poznato da se obitelj obogatila kao dostavljač čelika ratnoj industriji u prvom i drugom svjetskom ratu. Obradom tog neugodnog dijela povijesti čelične dinastije bavi se Zaklada Thyssen koja financira brojne znanstvene projekte, među njima i povijesna istraživanja života prisilnih radnika u Drugom svjetskom ratu. No točna uloga jedne od najpoznatijih i najbogatijih europskih industrijskih dinastija u ratu nikad nije sasvim predočena javnosti. Navodi o masakru u Rechnitzu ipak je prvi slučaj da se govori o umiješanosti bogate obitelji u konkretan ratni zločin.
Povijest čelične dinastije Thyssen usko je povezana s poviješću rajnske teške industrije i industrijalizacije Njemačke, a njezine su vodeće ličnosti označile njemačku industrijsku, pa i unutarnju i vanjsku politiku 19. i 20. stoljeća.
Koncern su 1891. godine osnovala braća August i Joseph Thyssen koji su kupili više udjela u rudnicima u rurskoj oblasti. Poduzeće se internacionalizira početkom 20. stoljeća, a procvat doživljava tijekom Prvog svjetskog rata, a na njegovu kraju gubi velik dio stranih posjeda. Vodstvo koncerna od Augusta je preuzeo njegov sin Heinrich koji je ženidbom s Margit Bornemisza de Kászon došao do plemićke titule baruna. Za vrijeme Drugog svjetskog rata koncern je bio jedan od najvažnijih dostavljača za nacističku ratnu privredu. Današnje je poduzeće rezultat spajanja više tvrtki u tijeku konsolidacije industrije željeza, čelika i ugljena.
|
Dostavljači nacistima
|
Veliki kolekcionar
Hans Heinrich Thyssen-Bornemisza, brat grofice Margit, jedan je od najpoznatijih skupljača umjetnina u Europi.
Kao sin Heinricha Thyssena i njegove prve žene, barunice Margit Bornemisza de Kászon, bio je potomak jedne od najbogatijih njemačkih poduzetničkih obitelji. Za novinske se naslove pobrinuo sa svojih pet brakova, među njima i s dvjema manekenkama. Najpoznatija je njegova posljednja žena poznatija kao Tita Cervera, bivša miss Španjolske. Zajedno su osnovali muzej Thyssen-Bornemisza u Madridu, a 1993. godine španjolska je država otkupila Heinijevu zbirku za 350 milijuna dolara. Heini je priznao da je njegova obitelj pružala industrijsku i financijsku podršku Trećem Reichu.
|
Heini
|
Iva Krtalić Muiesan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....