Ako nemaš jajnike i maternicu, i k tome još bogec ne možeš ni dojiti, onda, budimo iskreni, ženi i nisi od neke pomoći u operaciji “ajmo imat dijete”.
Ništa tekstovi s clickbait naslovom “Mogu li muškarci dojiti: istina će vas šokirati”.
Neće.
Kao otac prije ili poslije pomiriš se da nisi ključan za nahranit dijete, pelene ionako kukavički izbjegavaš mijenjat, a iz rasprava s malenom (kao recimo ja sa svojom kćeri) uglavnom izlaziš podvijena repa jer jednostavno je prelukava i preslatka da bih je nadmudrio.
Ako je svaka obitelj država, majka je onda tu i sudija i kadija, ona locira, hapsi i transferira, a ti obilaziš komemoracije i naslikavaš se na zabavama po vatrogasnim domovima da opravdaš svoju zastupničku plaću.
Nemoš dojit, nemoš rodit, nisi strog, a imao si dva iz matematike u srednjoj i nikako ne uspijevaš odredit točnu mjericu sirupa protiv temperature.
I što onda možeš?
Ma moš se jedino slikat, brate, a i to ne smiješ objavit na Instagramu a da ti to prvo ne odobre vlastita mater, punica, žena, kćer i pas. I zato sam se ful nabrijao kad sam saznao da ću odsad baš ja, Sluđeni Otac, dobiti novi zadatak u životu. Bio sam sretan kao HNS u Vladi. Konačno vlast!
Ženica odnedavno, naime, ima novi posao u nekoj fensi firmi i ustaje rano, toliko rano da u nekim klubovima tada još ne počinje fajrunt. Na moja leđa pala je dužnost da jutrom malenu budim, oblačim, umivam, češljam i vodim u vrtić. Cijela Kurikularna reforma, kad bolje razmislim.
- Ne beri brigu, Sluđeni je na zadatku - hladno tumačim ženi - za ovo sam vježbao cijeli život.
Radna skupina u sastavu kći, ja, figurice Boba Fetta, Batmana i Else sastavljamo jednostavan plan: ustat ćemo u 7.30, kći će se sama obući, u 7.45 ja ju češljam i perem joj zube, i u osam nula-nula bit ćemo na raskršću ispred vrtića.
Mhm.
Iza kulisa, kao i na telefonskim sjednicama Vlade, sasvim druga priča.
Prvi alarm ni ne čujemo, drugi propuštamo, nakon trećeg mobitel leti pod krevet, a budilica je mučki zakopana u ormaru. U 7.50 malena mi stoji pored kreveta i gura mi prst u oko.
- Tata, budi se, ja sam se obukla, moramo krenut u vrtić.
Šaljem je u kupaonicu da opere zube, dok u kuhinji s Kalamarko facom kuham duplu crnu kavu. Deset minuta kasnije u ozbiljnom smo kaosu. U kavi je sol umjesto šećera, paste za zube ima po cijeloj kupaonici osim na četkici, a moram primijetiti da su joj i hlače obučene - naopačke.
Jednu smo čarapu izgubili. Druga je, umjesto na njenoj nozi, na glavi plastičnog Rainbow Dasha (i dobro mu pristaje).
Nisam impresioniran. Ukupno vrijeme kašnjenja: 32 minute.
Dan drugi. Ovaj put smo pametniji. Alarm na mobitelu pojačan je na maksimum. Budilicu stavljamo u metalni tanjur, kad to krene zveketati, i ekipa na Mirogoju stoji u stavu mirno. Na raskršću pred vrtićem ovaj put smo na vrijeme.
- Tata, molim te, daj mi samo onu biljku koju smo neki dan kupili na placu. Danas ih sadimo s tetama, sjećaš se? - kaže mala na ulazu u garderobu.
Aha. Super. Evo.
Trči natrag doma, traži biljku, trči u vrtić. Ukupno vrijeme kašnjenja: 47 minuta.
Dan treći: Budimo se pola sata ranije, vani je još mrak. Mama još spava. Hihoćemo se. Kako li će se samo iznenaditi kad vidi da smo otišli prije nje. Obučeni smo, počešljani, zubići sjaje, nacrtali smo joj i čestitku za rođendan. Zvonimo na ulazna vrata vrtića.
Zašto nitko ne otvara.
Prolazi domar, gleda nas. Vraća se, opet nas gleda.
- Sused, danas vam je praznik, vrtić ne radi - kaže.
Nego šta nego praznik. Propao bih u zemlju od srama, jurimo nazad, zvoni mobitel.
- Di ste vi? - pita žena.
- Di smo mi? Još pitaš? Dok ti lijepo spavaš, mi smo otišli na plac, neće se ručak sam skuhat - odgovaram pompozno pa skrećem prema Dolcu. Malu mitim Kinder jajem. Ovu tajnu nosimo u grob.
Ručak je spašen, a bome i Kurikularna. Uostalom za što je Sluđeni vježbao. Cijeli život.