Što mislite o ovome? - pitaju me u taksiju i kafiću pa odmah pogađam da ih zanima što mislim o mandataru, o pregovorima, o vladi, o cijelom političkom procesu koji će poslije zadnjih izbora prvi put dovesti do formiranje vlade s premijerom koji se zaista razumije u pare. Nastupam na televiziji u opinion-mejkerskom folklornom ansamblu, pa se očekuje da imam meritorno mišljenje. Imam, ali kako to nije egzaktna nauka, iskustvo ti više smeta nego koristi. Zapravo mi se čini da se prigodni komentatori dijele na “političke analitičare” koji nemaju pojma jer nikoga ne poznaju u realnom političkom procesu i u stranačkoj politici, te na insajdere, koji su po prirodi stvari pristrani i zastupaju prikrivene interese. Što, dakle, mislim o tome?
Dobije li Orešković glasove s kojima sad računa, bit će 11 premijer samostalne Hrvatske i prvi, ponavljam, koji se zaista razumije u pare - u milijarde, u međunarodne financije… Onaj prethodni bio je diletant u tom pogledu, vješt partijski i politički intrigant, a prethodna premijerka došla je s radija gdje je radila kao spikerica. Barba Ivo bio je turistički vodič, stručnjak za francusku liriku kojemu su kao doktorat priznali jednogodišnji poslijediplomski studij u Innsbrucku. Ivica Račan je bio pravnik koji nije imao pojma o pravu, najbolje se razumio u komitetsku taktiku. On je brodio po sistemu “ne talasaj”, kao mornar koji je iznevjerio more. Mateša je došao iz Ine, kao i Valentić - obojica su također bili pravnici, ali ih je doveo Gregurić, koji se razumio u “ljudske resurse”, no oni nisu upravljali državom, nego Tuđman, dok su njegovi premijeri imali ograničen utjecaj. Uostalom, obojici je financ-ministar bio Škegro, koji je po općem mišljenju bio najsposobniji domaći kadar za to mjesto. Prije Valentića, bio je Šarinić, on se kretao po višim biznis-krugovima u Francuskoj, ali je, po opisu posla, bio više predsjednički majordom.
Franjo Gregurić, njegov prethodnik pak - ozbiljan profesionalac, pripadnik tehnostrukture uspostavljene u socijalizmu, direktor re-eksportnog poduzeća ”Astra” u Moskvi. On se itekako razumio u biznis ali, priznajem, makar mi malo ruši tezu, i u novac - bio je hrvatski Čubajs, autor privatizacije, u kojoj su najbolje prošli njegovi poznanici. Zato što je Zagreb mali, pa su ga znali svi ondašnji ozbiljni igrači. Tko ga nije znao, ionako nije bio u igri. Suveren je prihvatio njegov model pretvorbe i to je sad povijest. Manolić i Mesić nisu imali pojma o novcu, bavili su se drugim stvarima…
Kad pogledaš unatrag, shvatiš da nije slučajno što smo se u pogledu razvoja gospodarstva našli ondje gdje jesmo, te da je daleko najsposobnija ekipa bila upravo ova Gregurićeva, oko koje postoji negativni konsenzus. Možda ne samo zato kako je provedena privatizacija, jer koliko ja znam, u svim je tranzicijskim zemljama provedena na isti način, nego zato što se uopće provodila… Ali to je već filozofska aporija, koju se ne isplati razrješavati. Zato kažem u taksiju i u kafiću: “Čujte, ako su ovome i Židovi povjerili svoj novac, mora da je sposoban! Ionako imamo samo dugove…” Purgerski, bečki, blago antisemitski humor, koji su vjerojatno izumili sami Židovi (vidi “Klasici humora - Židovski humor”, ur. Joe Martošić, Danica 1937.), razoruža malograđane i pomaže im da vide - “Pa da, doista, bit će da imate pravo…”
Ali, osjećam - skeptični su. Boje se. Ne žele izgubiti nadu, ali se boje nadati da se opet ne osjete prevareni. Televizija, novine, svaki bloger koji drži do sebe - samo šire sumnju, postavljaju neka tobož nedužna pitanja i daju impertinentne odgovore, a vidiš da se sve svodi na golu antipropagandu. Nekako se ovo nikome ne sviđa - kod stranačkih premijera mogao si biti lako za ili protiv, bez obzira na njihove performanse, prema općim inklinacijama determiranim time koji su šinjel uzeli tvoji preci s klinčanice na izlazu iz balkanske krčme (kako je govorio Tenžera), a oko ovog tehnokratskog premijera - ne znaš što bi mislio, iako je možda u pravu politologinja koja kaže – ma što nepolitički kadar, čovjek je čisti hadezeovac! I jest, oni su ga pozvali, ide u crkvu, njihov je, hadezeovac, ali stručan.
Božićna vlada bit će, dakle, desna vlada - jer i mostovci su desničari, ali reformisti. Pa što? Neka je desna, ako je reformska. Ako Orešković nije budala - a ja ipak mislim da nije- on neće onemogućiti provođenje ekonomskih reformi nepotrebnim sukobima. Nepotrebni sukobi moći će se upražnjavatiti u Saboru, bit će ondje dovoljno frustriranih ne-ministara. Pa kad ustane Prgomet, pa kad ustane Stipe Petrina, pa se dohvate s pet hadezeovaca kojima su izmakle visoke funkcije - letjet će perje! Bit će još najmirniji i najrazumniji esdepeovci, samo ako se riješe Zokija, koji im je obećao da će im na radnom mjestu stvoriti pakao.
Orešković dosad uvijek kaže manje, a ne više, jasno je da je konzervativac, ali ne samo u smislu idejnih, nego i etičkih vrijednosti - vidiš da je staložen, uredan i sabran, kao krotitelj u cirkusu kojemu uopće ne treba bič - iza ugla je MMF s nabijenom puškom.
Kad počne Dnevnik i reflektori osvijetle onu unezvijerenu gazelu, ona drhtavim glasom prvo priopći tko se od trojice lidera sastao, a koga nije bilo, pa onda reporteri stanu vijati po gradu svu trojicu i guraju im mikrofone u lice da umire gledateljstvo izjavom kako se danas, doduše, nisu svi vidjeli, jer su na trenutak rasturili plenum, da se valjda išli da se vide sa ženama, ali čuli su se telefonom, i sve je u redu… Kao u srednjoj školi! Tko je s kim? Tko je do koga sjedio? Što je ovaj rekao o njoj, a ona o njemu? Kakve izglede ima ta veza? Kakvu težinu ima to novinarstvo najbolje su pokazala istraživanja javnog mišljenja… HDZ i Most skupa dobivaju 42 posto glasova, a SDP nešto manje od 30. Znači, mjesec dana orljave iz svih medijskih “Kaćuša” da bi Most izgubio dva posto, iako je na sto naslovnica pisalo da je Petrov obični prevarant, popovska ulizica i da je zagrizao prevelik zalogaj koji neće moći svariti. To je zbilja da promijeniš posao, ako sav trud da tako bijedne rezultate. Da se ponove održe izbori, mogli bi isti partneri sami formirati vladu bez drugih koalicionih partnera (uračuna li se d’Hont u raspodjelu mandata). To, naravno, pod uvjetom da uđu u predizbornu koaliciju i da ona ostvari sinergiju te pod uvjetom, naravno, da se uopće održe novi izbori, što neće, jer nikome ne trebaju, osim Milanoviću, koji bi opet divljao da izbjegne smjenu i u vlastitoj stranci.
Realni politički procesi idu u smjeru okrupnjavanja većine manjincima, pa će možda prići veći dio HNS-a. Orešković bi, čini se, uzeo i Lorencina, Vrdoljaka i Mrak, ako se to odigra u parlamentu… Oni bi radili za nj, a ne za sebe ili za stranku kao pod Zokijem, koji se u to čime su se bavili nije miješao, jer ga nije zanimalo. No, ono što je u istraživanju najzanimljivije jest da svi ostali više ne postoje - odbij “Živi zid” s tri posto i vidjet ćeš da su sve druge stranke mrtve. Dr. Prgomet i njegov Hrid je na 0,6 - jedan dupli. One dvije njegove gospođe valjda će u Bandićev klub, a onda će se i on sam raspasti na više frakcija, kao i polumrtvi “Živi zid”, gdje se također očituje sindrom podijeljene ličnosti u jednomandatnoj stranci.