Produžiti vozačku dozvolu trebao bi biti jednostavan postupak, iako nije uvijek tako. Sjetila sam se ministrice koja je vozila tri godine bez dozvole, sve dok nije izazvala prometnu nesreću. Vjerojatno joj se nije dalo ići po liječničko uvjerenje i na MUP. No, običnim građanima privilegij da voze bez dozvole nije dan, već je to kažnjivo pa sam se informirala kakav je postupak. Na MUP-su me ljubazno uputili da sa sobom ponesem uvjerenje liječnika opće prakse i potvrdu medicine rada ako u dozvoli imam upisano kakvo ograničenje, zatim kupim biljege i uputim se k njima.
Moja mi je liječnica napisala uvjerenje o sposobnosti upravljanja vozilom, ali na prepreku sam naišla na medicini rada. Tamo sam očekivala da me upute samo na okulistički pregled jer imam ograničenje zbog nošenja naočala. Ali, zapelo je na dijabetesu. Naime, na uvjerenju moje doktorice opće prakse stoji da imam dijabetes tipa 2 (kao i trećina vozača moje dobi). Zbog toga me je njihova liječnica prvo uputila na psihološko testiranje (?) i sama me pregledala (?), iako za vozače starije od 65 godina opći pregled nije obavezan.
Zatim me zatražila nalaze od dijabetologa. Kako nalaze nisam imala kod sebe jer nisam niti znala da ću ih trebati, pitala sam zar uvjerenje moje doktorice nije dovoljno. Ne, ona se sama željela uvjeriti u moje nalaze. Mogu li ih poslati internetom, pitala sam pogrešno misleći da bi to trebalo biti normalno. Ne, trebam bolničke nalaze na papiru, bila je odlučna. Pa odite doma po njih, vidim da ne stanujete daleko - dodala je. Nije mi preostalo drugo pa je nakon uvida u bolničke nalaze i okulističkog pregleda, zbog dijabetesa produžila dozvolu na četiri godine.
Dok sam plaćala 437 kuna (plus 150 kod okulista) pitala sam se što sam ustvari platila i zašto. Platila sam da bi liječnica koja nije moja i ne poznaje dobro moju situaciju, a k tome nije ni stručna (naime, stručnjakinja je medicine rada, a ne dijabetolog), procijenila moju zdravstvenu sposobnost. Naime, ona o mom dijabetesu može suditi samo na osnovi dijabetoloških nalaza, zato sam morala po njih. Dakle, u potpuno je istoj situaciji kao i moja liječnica opće prakse koja je u prednosti jer poznaje cijelu povijest svih bolesti godinama unazad i redovno me prati pa je sigurno kompetentnija za mišljenje o mojoj sposobnosti upravljanja vozilom.
Drugo je pitanje je li ona možda pogriješila kad je navela dijabetes, treba li ga navoditi ako ta bolest ne predstavlja problem odnosno dobro je regulirana. Jedno je sigurno, ja sam platila liječnici medicine rada da pročita moje nalaze! I još se uz to ponašala nepristojno i neprimjereno javnom servisu građana, što liječnici jesu.
Dobro je da nisu uveli plaćeni pregled za sve vozače starije od 65 godina, s obzirom na to da je prosječna mirovina u ovoj zemlji 2407 kuna. Ali to se nije dogodilo bez velikih polemika i uvjeravanja s jedne i druge strane. Tako je na primjer Josip Mataija, voditelj Službe sigurnosti cestovnog prometa MUP-a, iznio alarmantan podatak da su stariji vozači krivi za 70 posto prometnih nesreća u kojima sudjeluju. Doduše, ne bi se to reklo prema vijestima iz medija. Koliko smo puta pročitali kako je pijani mladić usmrtio jednu, dvije, tri osobe na cesti, na pločniku ili na pješačkom prijelazu? Svaki treći poginuli u prometu nastradao je zbog alkohola.
Teško da su ih pogazili pijani starci, a kamoli pijani dijabetičari. Naime, ono što Mataija nije naveo jest da stariji od 65 godina sudjeluju u tek osam do deset posto svih nesreća, dok vrlo mladi i mlađi vozači izazovu otprilike trećinu nesreća na cestama. To jest, starci su daleko od rizične skupine vozača.
Je li onda sistem kod nas naprosto naopako postavljen, s obzirom na to da u EU nekoliko zemalja uopće nema propisane liječničke preglede za starije vozače, dok velika većina ostalih to propisuje, ali temeljem potvrde liječnika opće prakse, a ne nepoznatog liječnika medicine rada? Da ne spominjem SAD gdje moja prijateljica Helen koja ima 92 godine ili Tony od 89 svakodnevno voze bez da netko zbog dobi sumnja u njihove sposobnosti.
U polemici oko prijedloga zakona Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske predložili su logično rješenje, ono što je praksa u većini zemalja EU, da se ostane samo na uvjerenju liječnika opće prakse. I da pregled nije obavezan za sve starije od 65 godina. Jer kad razmislite, zašto onda uopće ići kod svoje liječnice po uvjerenje? Je li ovo dupliciranje posla nužno zato što jedan liječnik ne vjeruje drugom? Misli li liječnica medicine rada da moja liječnica laže da sam sposobna voziti? Ili je možda u pitanju nešto sasvim treće, pokušaj da i medicina rada zaradi na obaveznim pregledima i da se cijela priča svede na kupovinu uvjerenja? Jer, i to je ovdje sasvim moguće.