Bivše jugoslavenske republike zadnjih godina su razgovarale i obavile sukcesiju u mnogim područjima života bivše nam zajedničke države. Podijeljene su ambasade, novac, umjetnine, arhivska građa i mnoga druga dobra koja su stvorena u sedamdesetak godina zajedništva.
No, u području koje je možda najbliže većini stanovnika nekadašnje federacije - športu, nikakva sukcesija nije obavljena. Medalje, titule i nagrade u športu nisu bile predmetom podjele, a što se tiče Hrvatske, nekako prešutno svi rezultati bivše države, odnosno tadašnjih reprezentacija, nekako su nestali u dimu tranzicije i raspada te državne zajednice. Hrvatski športaši bili su neizostavni dio "plavih", kako se tepalo tadašnjoj reprezentaciji zbog dresova koje su imali.
Mnogi hrvatski športaši doprinijeli su osvajanju brojnih titula svjetskih, europskih i olimpijskih pobjednika, a sada se oni tek fakultativno spominju, dok njihove rezultate i medalje uglavnom prema službenim internetskim stranicama športskih federacija baštine srpski sportski savezi. Uglavnom je to tako jer Hrvatski olimpijski odbor te pojedini ovdašnji savezi nikada nisu pokrenuli to pitanje niti prihvaćaju povijest koja je bila do osamostaljenja države.
Tako se titule svjetskih, olimpijskih i europskih, a vjerojatno balkanskih, podunavskih te mediteranskih prvaka u košarci, rukometu i vaterpolu zbrajaju na konto uspjeha našeg istočnog susjeda. No, tu je prvenstveno krivica hrvatskih sportskih udruga koje se nisu željele baviti tim pitanjima.
Josip Čop, generalni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora, tako pomalo iznanađujuće kaže da se do sada tema tretiranja i nasljeđa rezultata koje su na Olimpijskim igrama ostvarili reprezentativci Jugoslavije, među kojima je bilo i mnogo hrvatskih sportaša i osvajača medalje, nije bila predmetom ni jednog sastanka HOO-a od njegova osnutka 1992. godine.
No, kaže nam Čop, očito je sazrijelo vrijeme da se i o tome porazgovara kako bi se raščistilo na koji način baštiniti i tretirati nastupe i medalje na Olimpijskim igrama osvojene u "plavom" dresu.
- Mi ćemo zasigurno o tome raspravljati te donijeti službenu odluku - kaže Josip Čop.
Čop kaže da se, naravno, nitko ne odriče medalje i rezultata koje su ostvarili Mate Parlov, Matija Ljubek ili Đurđica Bjedov te mnogobrojni naši igrači u kolektivnim sportovima, poglavito u košarci, vaterpolu, rukometu i nogometu u kojima su najčešće i najviše osvajane olimpijske i svjetske medalje. No, evidentno je da se još službeno ne zna kako ih tretirati.
- Svakako ne možemo dopustiti da netko prisvaja medalje koje su osvojili i hrvatski sportaši - kaže Čop.
Naime, prema uredniku beogradskog sportskog lista Žurnal Antonija Ahela, Srbija će naslijediti sve nastupe i medalje na Olimpijskim igrama koje je ostvarila Jugoslavija i iz razloga jer su sve ostale novonastale države morale tražiti prijam u međunarodne sportske institucije i federacije, a Srbija je automatizmom naslijedila članstvo od SFRJ.
Osim toga, i u biltenu Međunarodnog olimpijskog odbora stoji da su Hrvatska i Slovenija na Olimpijskim igrama u Barceloni po prvi put osvojile medalje, dok su se medalje koje je tada osvojila reprezentacija SR Jugoslavije, iako je nastupala pod olimpijskom zastavom zbog tadašnjih sankcija uvedenih zbog rata, pribrojene onima koje je do tada osvojila Jugoslavija.
Slično je i s nogometom gdje FIFA u tablicu nastupa na Svjetskim prvenstvima "svih vremena" pribraja Srbiji rezultate koje je ostvarila Jugoslavija od prvog prvenstva u Urugvaju 1930. godine do zadnjeg u Njemačkoj 2006. godine. Slično je i sa svjetskim titulama u košarci i ostalim sportovima.
Sve to se naravno dogodilo zato jer ni HOO kao ni jedan sportski Savez nije kod svojeg nadležnog svjetskog ili europskog saveza reagirao i tražio reviziju tih rezultata.
Tromost i očiti politički oportunizam hrvatskih saveza i sportskih birokratskih djelatnika kumovao je takvom stanju.
Ante Pavlović iz HNS-a kaže kako bi bilo najpravednije da se svi sportski rezultati Jugoslavije zamrznu datumom njezina raspada, a sve zemlje nastale nakon raspada zemlje trebaju baštiniti njezine titule i medalje.
- Nije u redu da, recimo, Dražen Jerković, kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. godine, bude pripisan rezultatima Srbije. On naravno ne mora i ne može biti "isključiva svojina" Hrvatske jer mi svoja međunarodna natjecanja brojimo od kvalifikacijskog ciklusa za EP 1996. godine, ali se svakako njegovim rezultatom ne može kititi samo Srbija. Naime, Srbija je kao i Hrvatska i sve ostale bivše jugoslavenske republike tek baštinik tih rezultata kojima su i njihovi, kao i naši igrači mnogo doprinijeli - kaže Pavlović.
Prema Pavloviću, Srbija i Hrvatska imaju možda najviše prava na športske rezultate bivše države jer su upravo Srbi i Hrvati bili najzastupljeniji, ali ne bi bilo u redu da zanemarimo i sve ostale, pogotovo Slovence, kada se radi o zimskim sportovima.
- Bilo je vremena kada je u reprezentaciji Jugoslavije igralo više Hrvata ili više Srba, ali to sada ništa ne znači - kaže Pavlović.
Smatra da bi trebalo "zamrznuti" rezultate Jugoslavije jer ta država više ne postoji; svi smo njezini slijednici i ne treba se oko toga svađati. Jednostavno, to je jedna era koja je završila, sada svi imamo svoje reprezentacije. Slično misli i tajnik Srpskog olimpijskog komiteta Vojislav Tabački.
- Mate Parlov će biti hrvatski boksač i Hrvatska će isticati njegovu zlatnu medalju, ali ona će ipak biti u ukupnom skoru Srbije - kaže Antonijo Ahel.
Josip Čop smatra da je možda potreban sastanak svih olimpijskih odbora bivše Jugoslavije kako bi se riješila ta situacija. Protiv toga, kako nam je rekao, nema ništa ni Tabački. - Trebalo bi provesti razgovor među olimpijskim odborima bivših jugoslavenskih država o "sukcesiji rezultata", ali ne na način da sada podijelimo te medalje po nacionalnom ili republičkom ključu, nego da se ta priča zatvori jer ta država i ta reprezentacija više ne postoje.
Naravno da ćemo mi našu braću Kačar ili Slavka Obadova slaviti više, a Hrvati recimo Mrduljaša, Ćosića ili Primorca, a Slovenci Miroslava Cerara i Leona Štukelja, ali svi su oni dio jedne završene priče i oni zaslužuju da ih mi sada ne čerečimo i ne dijelimo. Neka se ti rezultati hiberniraju i idemo dalje - nastavlja Tabački.
Doduše, iako rezultate hrvatskih sportaša u dres Jugoslavije nitko ne može uzeti, ipak u trofejnoj sobi HOO-a nema fotografija osvajača medalja prije Olimpijade u Barceloni 1992. godine kada je Hrvatska po prvi put samostalno nastupila, a na službenim internet stranicama HOO-a isključivo se govori o medaljama nakon stjecanja neovisnosti.
Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, inače i sam reprezentativac Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine, kaže kako nije pravedno da Srbija zbraja sve medalje.
- Država više ne postoji i nitko nema pravo svojatati taj rezultat. Osobno mislim da bi ih trebalo zamrznuti jer je nepotrebno sada računati koliko je postotaka koja tadašnja republika, a sadašnja država, sudjelovala i ugradila u neku medalju ili titulu - kaže Marković.
Vlatko Marković napominje da će HNS uputiti službeno pismo FIFA-i i UEFA-e da se rezultati Jugoslavije nikome ne pribrajaju jer je nakon Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji "priča završena".
- Ne može jedan Savez baštiniti tekovine onoga u čije smo rezultate svi ponešto ugradili - kaže Pavlović.
Teško je napraviti sportsku reviziju, odnosno sukcesiju bivše Jugoslavije jer nisu jasni kriteriji.
Odnosno, mnogi sportaši jesu određene nacionalnosti, ali su, recimo, sportsku slavu stekli u klubovima "druge" republike, pa tako na medalje Stjepana Bobeka, Dražena Dalipagića ili Vinka Jelovca imaju pravo i Hrvati, ali i Srbija, odnosno Slovenija gdje su se ti igrači afirmirali ili živjeli, odnosno žive.
Kome treba pripisati medalju Antonija Josipovića - Hrvatskoj ili BiH, gdje je rođen i gdje živi!? A takvih primjera ima puno.
Upravo zato, misle i Vojislav Tabački i Ante Pavlović, da bi bilo najbolje da se ti rezultati ne dijele i ne pribrajaju nikome, ali i da svatko tko je u tome sudjelovao ima pravo na te medalje i tutule.
Vlado Vurušić
No, u području koje je možda najbliže većini stanovnika nekadašnje federacije - športu, nikakva sukcesija nije obavljena. Medalje, titule i nagrade u športu nisu bile predmetom podjele, a što se tiče Hrvatske, nekako prešutno svi rezultati bivše države, odnosno tadašnjih reprezentacija, nekako su nestali u dimu tranzicije i raspada te državne zajednice. Hrvatski športaši bili su neizostavni dio "plavih", kako se tepalo tadašnjoj reprezentaciji zbog dresova koje su imali.
Mnogi hrvatski športaši doprinijeli su osvajanju brojnih titula svjetskih, europskih i olimpijskih pobjednika, a sada se oni tek fakultativno spominju, dok njihove rezultate i medalje uglavnom prema službenim internetskim stranicama športskih federacija baštine srpski sportski savezi. Uglavnom je to tako jer Hrvatski olimpijski odbor te pojedini ovdašnji savezi nikada nisu pokrenuli to pitanje niti prihvaćaju povijest koja je bila do osamostaljenja države.
Tako se titule svjetskih, olimpijskih i europskih, a vjerojatno balkanskih, podunavskih te mediteranskih prvaka u košarci, rukometu i vaterpolu zbrajaju na konto uspjeha našeg istočnog susjeda. No, tu je prvenstveno krivica hrvatskih sportskih udruga koje se nisu željele baviti tim pitanjima.
Josip Čop, generalni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora, tako pomalo iznanađujuće kaže da se do sada tema tretiranja i nasljeđa rezultata koje su na Olimpijskim igrama ostvarili reprezentativci Jugoslavije, među kojima je bilo i mnogo hrvatskih sportaša i osvajača medalje, nije bila predmetom ni jednog sastanka HOO-a od njegova osnutka 1992. godine.
No, kaže nam Čop, očito je sazrijelo vrijeme da se i o tome porazgovara kako bi se raščistilo na koji način baštiniti i tretirati nastupe i medalje na Olimpijskim igrama osvojene u "plavom" dresu.
- Mi ćemo zasigurno o tome raspravljati te donijeti službenu odluku - kaže Josip Čop.
Čop kaže da se, naravno, nitko ne odriče medalje i rezultata koje su ostvarili Mate Parlov, Matija Ljubek ili Đurđica Bjedov te mnogobrojni naši igrači u kolektivnim sportovima, poglavito u košarci, vaterpolu, rukometu i nogometu u kojima su najčešće i najviše osvajane olimpijske i svjetske medalje. No, evidentno je da se još službeno ne zna kako ih tretirati.
- Svakako ne možemo dopustiti da netko prisvaja medalje koje su osvojili i hrvatski sportaši - kaže Čop.
Naime, prema uredniku beogradskog sportskog lista Žurnal Antonija Ahela, Srbija će naslijediti sve nastupe i medalje na Olimpijskim igrama koje je ostvarila Jugoslavija i iz razloga jer su sve ostale novonastale države morale tražiti prijam u međunarodne sportske institucije i federacije, a Srbija je automatizmom naslijedila članstvo od SFRJ.
Osim toga, i u biltenu Međunarodnog olimpijskog odbora stoji da su Hrvatska i Slovenija na Olimpijskim igrama u Barceloni po prvi put osvojile medalje, dok su se medalje koje je tada osvojila reprezentacija SR Jugoslavije, iako je nastupala pod olimpijskom zastavom zbog tadašnjih sankcija uvedenih zbog rata, pribrojene onima koje je do tada osvojila Jugoslavija.
Slično je i s nogometom gdje FIFA u tablicu nastupa na Svjetskim prvenstvima "svih vremena" pribraja Srbiji rezultate koje je ostvarila Jugoslavija od prvog prvenstva u Urugvaju 1930. godine do zadnjeg u Njemačkoj 2006. godine. Slično je i sa svjetskim titulama u košarci i ostalim sportovima.
Sve to se naravno dogodilo zato jer ni HOO kao ni jedan sportski Savez nije kod svojeg nadležnog svjetskog ili europskog saveza reagirao i tražio reviziju tih rezultata.
Tromost i očiti politički oportunizam hrvatskih saveza i sportskih birokratskih djelatnika kumovao je takvom stanju.
Ante Pavlović iz HNS-a kaže kako bi bilo najpravednije da se svi sportski rezultati Jugoslavije zamrznu datumom njezina raspada, a sve zemlje nastale nakon raspada zemlje trebaju baštiniti njezine titule i medalje.
- Nije u redu da, recimo, Dražen Jerković, kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. godine, bude pripisan rezultatima Srbije. On naravno ne mora i ne može biti "isključiva svojina" Hrvatske jer mi svoja međunarodna natjecanja brojimo od kvalifikacijskog ciklusa za EP 1996. godine, ali se svakako njegovim rezultatom ne može kititi samo Srbija. Naime, Srbija je kao i Hrvatska i sve ostale bivše jugoslavenske republike tek baštinik tih rezultata kojima su i njihovi, kao i naši igrači mnogo doprinijeli - kaže Pavlović.
Prema Pavloviću, Srbija i Hrvatska imaju možda najviše prava na športske rezultate bivše države jer su upravo Srbi i Hrvati bili najzastupljeniji, ali ne bi bilo u redu da zanemarimo i sve ostale, pogotovo Slovence, kada se radi o zimskim sportovima.
- Bilo je vremena kada je u reprezentaciji Jugoslavije igralo više Hrvata ili više Srba, ali to sada ništa ne znači - kaže Pavlović.
Smatra da bi trebalo "zamrznuti" rezultate Jugoslavije jer ta država više ne postoji; svi smo njezini slijednici i ne treba se oko toga svađati. Jednostavno, to je jedna era koja je završila, sada svi imamo svoje reprezentacije. Slično misli i tajnik Srpskog olimpijskog komiteta Vojislav Tabački.
- Mate Parlov će biti hrvatski boksač i Hrvatska će isticati njegovu zlatnu medalju, ali ona će ipak biti u ukupnom skoru Srbije - kaže Antonijo Ahel.
Josip Čop smatra da je možda potreban sastanak svih olimpijskih odbora bivše Jugoslavije kako bi se riješila ta situacija. Protiv toga, kako nam je rekao, nema ništa ni Tabački. - Trebalo bi provesti razgovor među olimpijskim odborima bivših jugoslavenskih država o "sukcesiji rezultata", ali ne na način da sada podijelimo te medalje po nacionalnom ili republičkom ključu, nego da se ta priča zatvori jer ta država i ta reprezentacija više ne postoje.
Naravno da ćemo mi našu braću Kačar ili Slavka Obadova slaviti više, a Hrvati recimo Mrduljaša, Ćosića ili Primorca, a Slovenci Miroslava Cerara i Leona Štukelja, ali svi su oni dio jedne završene priče i oni zaslužuju da ih mi sada ne čerečimo i ne dijelimo. Neka se ti rezultati hiberniraju i idemo dalje - nastavlja Tabački.
Doduše, iako rezultate hrvatskih sportaša u dres Jugoslavije nitko ne može uzeti, ipak u trofejnoj sobi HOO-a nema fotografija osvajača medalja prije Olimpijade u Barceloni 1992. godine kada je Hrvatska po prvi put samostalno nastupila, a na službenim internet stranicama HOO-a isključivo se govori o medaljama nakon stjecanja neovisnosti.
Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, inače i sam reprezentativac Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine, kaže kako nije pravedno da Srbija zbraja sve medalje.
- Država više ne postoji i nitko nema pravo svojatati taj rezultat. Osobno mislim da bi ih trebalo zamrznuti jer je nepotrebno sada računati koliko je postotaka koja tadašnja republika, a sadašnja država, sudjelovala i ugradila u neku medalju ili titulu - kaže Marković.
Vlatko Marković napominje da će HNS uputiti službeno pismo FIFA-i i UEFA-e da se rezultati Jugoslavije nikome ne pribrajaju jer je nakon Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji "priča završena".
- Ne može jedan Savez baštiniti tekovine onoga u čije smo rezultate svi ponešto ugradili - kaže Pavlović.
Teško je napraviti sportsku reviziju, odnosno sukcesiju bivše Jugoslavije jer nisu jasni kriteriji.
Odnosno, mnogi sportaši jesu određene nacionalnosti, ali su, recimo, sportsku slavu stekli u klubovima "druge" republike, pa tako na medalje Stjepana Bobeka, Dražena Dalipagića ili Vinka Jelovca imaju pravo i Hrvati, ali i Srbija, odnosno Slovenija gdje su se ti igrači afirmirali ili živjeli, odnosno žive.
Kome treba pripisati medalju Antonija Josipovića - Hrvatskoj ili BiH, gdje je rođen i gdje živi!? A takvih primjera ima puno.
Upravo zato, misle i Vojislav Tabački i Ante Pavlović, da bi bilo najbolje da se ti rezultati ne dijele i ne pribrajaju nikome, ali i da svatko tko je u tome sudjelovao ima pravo na te medalje i tutule.
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....