Četvrtog prosinca ove godine, nakon ždrijeba u Cape Townu, Hrvati će saznati za kojih šest reprezentacija će navijati na Svjetskom prvenstvu. Uz rijetke izuzetke, to će biti one koje će igrati u skupinama sa Srbijom i Slovenijom! Tako ćemo potvrditi našu duboku privrženost mračnom Balkanu, koji ne počinje “iza hotela Esplanade”, već na graničnom prijelazu na Bregani, tako ćemo potvrditi da jal nije austrijska već hrvatska izmišljotina. Kad već nemamo svoje reprezentacije, uživat ćemo u porazima “alpskih i šumadijskih Srba”. A da je to doista tako potvrdio je i onaj transparent iz Vinkovaca, na kojemu je pisalo “Obrigado Portugal”.
Svatko od nas zna da je to primitivno, ljigavo, odvratno i nisko, ali, reći da ćemo drukati za naše drage susjede, bilo bi - licemjerno! Kao što su i Slovenci “navijali” za Hrvate na Europskom prvenstvu. Globili su naše navijače, koji su putovali u Klagenfurt na hrvatske utakmice samo zato što su na autima imali hrvatske zastavice. Činimo sve da se udaljimo od ljudi koji žive do nas.
Zadnje mjesece na našim nogometnim meridijanima obilježila su tri lica. Ćiro Blažević, Slaven Bilić i Matjaž Kek. Vjerojatno i Radomir Antić, srpski izbornik, bivši trener Reala i Barcelone, kojega se sjećam i kao trenera Atletico Madrida, koji je prije deset godina izbacio Dinamo iz Europe. No, Srbija nam je postala daleka kao Ruanda, u nogometnom smislu se uopće ne dodirujemo. Ali ne i Bosna, čije je zadnje mjesece obilježio trener svih trenera. Ujedinio je Bosance svojim šarmom, neposrednošću i za njegove godine nevjerojatnom energijom, ali i zamalo posvadio tu ionako posvađenu zemlju. No, na vrijeme je povukao ručnu kočnicu i spriječio autogol Zvjezdana Misimovića, iako se “lopta već kotrljala prema mreži”. Obilježilo je zadnje mjesece i ispadanje Hrvata, nekada osme nacije svijeta i do danas nije razriješeno - je li Slaven Bilić trebao ponuditi ostavku ili ne. Pred mladim trenerom je najteže razdoblje u karijeri, kada će mu nogometni kritičari piti krv na slamku, kada će ga činovnici iz Rusanove stalno držati pod povećalom, kada će se zbrajati svaka reklama koju će snimiti, svaki klub koji će mu poslati ponudu i svaki akord, koji će odsvirati na gitari.
Na sunčanoj strani Alpa jedan strastveni navijač Hajduka, pobjednik zagrebačke “Kutije šibica”, 48-godišnji bivši trener Maribora, kojega je Dinamo peglao na europskim nogometnim uvertirama, nokautirao je dvojicu nizozemskih trenera, Lea Beenhakkera (Poljska) i Guusa Hiddinka (Rusija), a u predsoblju je ostavio i Češku, naciju koja spada u gornji dom svjetskog nogometa. Istina, Kek ne spada u one najzagriženije hajdukovce, koji iz auta vade “dinamo”, jer ih podsjeća na omraženi klub iz hladnog Zagreba, ali, kao slovenski izbornik nije se sramio reći da je fan i jednog hrvatskog kluba. I kaže:
- Zašto Hrvati nisu otišli na SP? Jer ste izgubili entuzijazam i nacionalni naboj. To sada imamo mi...
Zamolio sam Keka da mi napiše sastav. Handanovič, Jokič, Radosavljevič, Novakovič, Dedič...
- Da, da, upravo ti dečki južnjačkih, prezimena srpskih i bosanskih korijena, ali s tvrdim “č” bili su najveći Slovenci - suzbit će Kek našu ironiju.
Iako sam opsjednut Ćirom Blaževićem, makar nije “sveučilišni nogometni profesor” kao Tomislav Ivić, makar nije ni pragmatičan kao Otto Barić, fascinirala me jednostavnost jednog relativno nepoznatog nogometnog stručnjaka, koji je bio najveći autsajder na svjetskoj nogometnoj sceni, a porazio je milijarde Romana Abramoviča, karizmu Guusa Hiddinka, otjeravši “ruskog medu” u Sibir. A prije nego što se lopta počela kotrljati u ovim kvalifikacijama, bio je u kanalu. “Samo je San Marino bio ispod nas...”
Danas više nitko ništa ne pita Gussa Hiddinka, Giovannija Trapattonija, Fatiha Terima, Ćiru Blaževića ili Slavena Bilića. Ali, pitaju Matjaža Keka, koji se tiho popeo na pozornicu i odmah stao “u drugi red”, da ga ne bi previše obasjali reflektori. Pitao sam ga i ja za uzore:
- Najviše se može naučiti od Vicentea del Bosquea, igra španjolske reprezentacije mi najviše imponira i najčešće je analiziram, pokušavajući neke segmente presaditi i u našu igru. Uz Sloveniju, moja najdraža reprezentacija je Španjolska...
Pitao sam ga i tko će obilježiti ovo Svjetsko prvenstvo? Zanimljiv odgovor:
- Prošlo je vrijeme showmana Cristiana Ronalda, sumnjam i u Argentinu sa “cirkusantom” Maradonom. Danas su u modi kreativni i taktički savršeni igrači, poput Xavija i Inieste. I ne zaboravite Fabija Capella, nikad nije došao do vrha, sada će sve učiniti da napokon ode do kraja...
Prije deset dana sam rekao Ćiri Blaževiću: “Plaćam piće ako nabrojite trojicu slovenskih igrača...” Nije znao niti jednog. I zato ću, u inat Ćiri Blaževiću i Slavenu Biliću, a i našim zvijezdama, poput Srne, Ćorluke, Kranjčara, Vukojevića, Eduarda, Modrića, Mandžukića ili Olića, ispisati jedanaest nepoznatih Slovenaca, koji će, za razliku od njih, vidjeti Johannesburg:
Handanovič - Brecko, Šuler, Cesar, Jokič - Birsa, Radosavljevič, Koren, Kirm - Dedič, Novakovič...
To nisu zaposlenici neke slovenske turističke agencije, već nogometna reprezentacija naših zapadnih susjeda. Trenutno nešto bolje kotira od naše, inače desete nogometne nacije svijeta...
Gutzmirtl, otišao je još jedan velikan
Jučer je pokopan Josip Gutzmirtl, član slavne Dinamove generacije iz 1967. godine i osvajač Kupa velesajamskih gradova. Nije bio virtuoz kao Štef Lamza, nije imao izbrušeni slobodni udarac kao Rudi Belin, niti ubojitost Slavena Zambate, ali, bez njega je ta Dinamova momčad bila nezamisliva.
Živio je tiho, duboko u zadnjem redu, poštovan od suigrača, jer, oni su najbolje znali koliko je “Guco” vrijedio i kakva je duša od čovjeka bio. On je među prvima krčio put Osječana prema Dinamu, njegovom stazom su kasnije dolazili Lulić, Kasalo, Šuker, Vlaović i Cvitanović. Sve imena koja su obilježila Dinamovu biografiju.
U sjećanju mi je ostao jedan detalj. Kada su prenosili utakmicu Dinamo - Leeds United, engleski radiorepoteri jedino nisu imali problem s izgovaranjem Gutzmirtlovog imena. Za njih je bio “Gismartl”.
Uz Mladena Ramljaka, Mirka Brauna, Petra Lončarića i Hrvoja Jukića, još jedan iz plejade maksimirskih velikana je “otišao gore”. Tiho, neprimjetno, bez velike pompe i velikih riječi. U Maksimiru je ostavio najbolje godine i jedan veliki trofej...
Nitko ne smije zapaliti baklju
U srijedu, na “Velikom trgu” u Bruxellesu, Bad Blue Boysi će napokon okusiti pravu Europu. Moći će zapaliti baklju u europskom glavnom gradu, čiji Hrvatska još nije član. Baklja je zabranjena, ali, europski standardi, ne znam da li i vaš kućni odgoj, dopuštaju da pljunete na uglađenu i uštirkanu Europu, koja Hrvate već godinama drži na distanci i tretira ih kao - divljake.
Dinamovi izgledi u Ligi Uefe nisu još mrtvi, ali su na aparatima. Samo dvije pobjede, nad Anderlechtom i Temišvarom donose teoretske izglede. No, rezultat više i nije u prvom planu, rezultat je prokockan u Zagrebu protiv Anderlechta i Ajaxa. Više od igre pod povećalom će biti ponašanje navijača, čiji i najmanji izgred će izbaciti klub iz europskog nogometnog kruga. Na takvu neodgovornost nitko nema pravo. Ako je istina ono što su navijači napisali na transparentu: “Ostajemo samo Dinamo i mi”, nitko ne smije zapaliti baklju i razbiti flašu na Velikom trgu. Ako razbiju taj lijepi grad, koji im nudi više od 600 vrsta piva i fascinantnu arhitekturu, ostat će samo oni, a Dinamo se može rasformirati...
Badelj će biti novi Dinamov vođa
Prije tri godine u ovoj kolumni posvetio sam cijelu stranicu jednom klincu iz Gajnica. Svi su me pitali - otkud si iščupao tog Badelja? Razgovarali smo u “Amadeusu”, kafeu koji je nekada pripadao Draženu Petroviću, a kako sam ja “bolestan” od simbolike, nadao sam se da “iver ne pada daleko od panja”.
Milan Badelj još je svjetlosnu godinu daleko od velikana Draženovog tipa, ali se razvio u možda i najboljeg igrača Hrvatske nogometne lige i u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu vjerojatno će biti član Bilićeve trupe. Iako ima zdravstveni hendikep, to ga nije zaustavilo u razvoju i danas je on Dinamov broj jedan, iako je taj atribut još donedavno bio rezerviran za Marija Mandžukića. Međutim, ako netko drži Dinamo iznad svih, onda je to Milan Badelj.
Drago mi je kad čujem da se nametnuo i kao lider mladih igrača, kao nekad Zajec u momčadi iz osamdesetdruge ili Zvonimir Boban u devedesetima. Badelj je frontman grupe u kojoj su Tomečak, Lovren, Barbarić i Kramarić, koji bi trebali biti okosnica budućeg Dinama. A bit će i jedan od važnijih igrača nacionalne momčadi, i o njemu Slaven Bilić i te kako vodi računa...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....