Sa Štefom Lamzom sam dogovorio sastanak u kafiću Zlatne godine, u hotelu Park. Opskurna birtijica, s otrcanom bibliotekom i konobaricom, koja je također zakoračila u "zlatne godine". Uostalom, kao i Štef Lamza. Iako se oboje tješe da osim zlatnih postoje i najbolje godine. Krleža je rekao da su to one između sedamdesete i osamdesete...
Međutim, Zlatne godine bile su samo "miting point", Štef nije želio razgovarati u "prostoriji za stariju gospodu", on ima svoj punkt. Kafe Stara Ferenčica je u kišnom i tmurnom raspoloženju na Silvestrovo izgledao kao utočište gubitnika, koji znaju uglavnom za očaj. Kao i Dinamo!
Štef Lamza, simbol velikog, moćnog i pobjedničkog Dinama, nestaje sa scene. Ako sam dobro shvatio Zdravka Mamića, koji više ne može plaćati skaute i "skaute", nad sijedom glavom Štefa Lamze, najvaćeg igrača kojeg je Dinamo ikad imao, visi otkaz.
U Staroj Ferenčici Štef Lamza je i danas najveća zvijezda. Kad tamo dođe novinar, gazda Mladen Huseinović nešto će narezati, skupit će se društvo oko vječitog boema, a zbog Štefa Lamze dotrčat će i harmonikaš Ramo. I rastegnut će Ramo harmoniku samo za zvijezdu s Ferenčice njegovu omiljenu "Ostarit ću, neću znati", a Štef, koji inače godinama ne pije, viknut će konobaru: - Daj i meni jednu pivu, valjda si mogu na Silvestrovo priuštiti jednu 'žuju'...
Dok smo plazili prema Staroj Ferenčici, u kojoj su i dandanas ljuti na Cicu Kranjčara, "njihovog dečka", jer, otkako je otišao na Gornji grad, nikad više nije svratio tamo gdje se rodio, Štef me pita:
- Mamić je najavio restrikcije. Znaš li nešto o tome?
- Znam - kažem, a Štef me uhvati pod ruku, kao da sam mu cura i pita: - Gdje sam tu ja?
- Znam - kažem - da su svi skauti pod povećalom. Znam da ga Vilson Đoni košta 60.000 godišnje nečega, ali ne kuna, a da si i ti na listi za odstrel...
Kiša nas pere, Štefu se brk spustio na pola dvanaest. Stao je i zaprepašteno kaže:
- Nemoj me zafrkavat', pa kak to? Ćiro i Mamić su me vratili u Dinamo, protiv njih ne mogu reći ni riječ, Bog bi me kaznil! Ćiro je za mene Bog, obožavam ga...
Možda baš zbog toga? "Bogeki" više nisu zajedno?
- Ipak, imam osjećaj da me Mamić voli. Đoni? On je bio skaut u Dalmaciji, a koga je doveo u Dinamo? Lapića! A ja sam stvorio pet igrača. Kranjčara, Hotka, Čalu, Stipkovića, Šimića. Na Plavom Božiću i Niko Kranjčar je to priznao...
To je priča o Štefu Lamzi. Priča puna patetike, ali zar bi se patetike trebalo sramiti kada je u pitanju najbolji kojega je Dinamo imao!? A danas, uz harmonikaša Ramu, u Staroj Ferenčici, čeka da mu neki činovnik iz Maksimira odsiječe glavu. Dečki, ne dirajte povijest! Pogotovo ako tu povijest plaćate relativno simbolično, između 4000 i 6000 kuna. Ako je pred Dinamom crno proljeće, ako sa Siemenosova izvora teče sve tanji mlaz, to ne znači da Štef Lamza mora dobiti otkaz. U ime čega? Da bi neki antitalent mogao zarađivati više od 20.000 kuna i svojim neznanjem maltretirati publiku?
Znate li vi, Barišiću i Mamiću, tko je uopće Štef Lamza? Njega je 1969. godine Predrag Naletilić kidnapirao u Mariboru i doveo u Maksimir. Sa 19 godina je debitirao protiv Vojvodine (2:4). Nakon niza briljantnih partija, u Maksimir je zbog njega doputovao šef "sechziegera" Max Merkel. Dinamo je igrao protiv Olympiakosa (4:0) i Lamza je zabio dva gola. Perušić i on su pobjegli u München, bez dozvole FSJ i Dinama. Nakon četiri mjeseca života pod suspenzijom, u München su po naređenju Ivana Šibla doputovali Otto Hofmann, Mara Wolfl i Lamza se vratio kući:
- Obećali su mi 7000 maraka, koje su mi trebali isplatiti u Innsbrucku! Ali, bila je subota, banke su bile zatvorene i ja sam, kao i uvijek, ostal bez love. Nikad mi lova nije bila najvažnija, vratio sam se zbog Dinama, ali prijevara je uvijek bilo...
Sljedeća epizoda iz Lamzine karijere trebala bi biti poučak za gramzivost i pohlepu današnjih "bijednika" koji se slučajno zovu dinamovci i jedva čekaju da neki menadžer navrati u Zagreb. Čekaju ga već kod naplatnih kućica.
- Godine 1962. tražili su me Milan, Inter i Barcelona! Tenisač Boro Jovanović igrao je protiv Orantesa i došao je s ponudom Ottu Hofmannu. Barcelona je nudila 220.000 dolara! Bilo je to najviše što je u Europi netko mogao dobiti. Rekao sam - neću! A nakon one utakmice protiv Eintrachta, trebao sam samo otići u Esplanadu i život bi mi otišao u drugom smjeru. Tamo su me čekali emisari Eintrachta, Milana, Intera, Anderlechta i Standarda iz Liegea. Ali, kaj ti je sudbina, ja sam otišel 'gore' i opal...
Međutim, Lamza prezire prošlost! On je sjeo za stol s mikrofonom, želeći reći svoju najbolniju istinu. Ne želi pričati o tome kako je pao s balkona Vile Rebar, o svojim genijalnim partijama, njega muči drugi čin njegova života. Trenerski.
- Bio sam trener u eksperimentalnoj školi. Roditelji plate stotinu maraka mjesečno da im se dijete ne izgubi, da ne ode u drogu i slično. Nikad se iz tog sektora ni jedan igrač nije probio do vrha. Ali, da sam ih ja vodio, ne bi se izgubili. A meni su Bedi i Ćiro rekli: 'Vodit ćeš dečke od limača do vrha'. I dali su mi u ruke Kranjčara, Mazarekića, Šimića (golmana), Hotka, Stipkovića, ali - brzo su mi ih i oduzeli.
Tu Lamza otkriva mračnu stranu Dinamove omladinske škole:
- Nikada nisam saznao zašto mi nisu dali šansu? Vodio sam 70 utakmica, ni jednu izgubio i samo jednu igrao neodlučeno, a nekima se to nije sviđalo, pa su me maknuli. U školi vlada velika ljubomora. Vjerovali ili ne, osvojio sam turnire u Rosenheimu i Leipzigu, ali moje ime nikada nije spomenuto, kao da Lamza nikad nigdje nije ni bio. Umjesto mene, pisalo je da je turnire osvojio privatni šofer jednog trenera...
Lamza kaže da je Niku Kranjčara učio prve nogometne korake, on vjeruje da je Čale igrač za Dinamo. Vjeruje da bi Kramarić mogao biti pravi. Riječ je o jednom njegovu klincu...
- Skaut sam, gledam, idem po klubovima. Ako mi Šikić da dnevnicu, odem i malo dalje. I ne vjerujem da će me Mamić otpustiti...
Smije li se Dinamo, unatoč gubicima, odreći nogometaša, na čijem je oproštaju u Maksimiru igrala Benfica. Eusebio i Coluna. A Štef je na toj utakmici bio najbolji igrač. Potvrdit će to i Josip Lalić, strijelac drugog gola, Lamza je zabio prvi. Smije li se uime troškova od 4000 kuna mjesečno dirnuti u takvu legendu? Franz Beckenbauer je našao Gerda Mullera mrtvog pijanog u "kanti za otpatke" i vratio ga u Bayern. Zna se tko je Gerd Muller. Istina, ni Štef Lamza ne pazi baš na kolesterol, on je možda Dinamov George Best, ali njegovo ime je na prvoj stranici Dinamove biografije. Utamicu protiv Eintrachta ni jedan kozmetičar ne može izbrisati. I zato, ne dirajte Lamzu!
I Piksi Stojković protivi se regionalnoj ligi
Nedavno je Zdravko Mamić u Sportskom tjedniku proglasio "budaletinama i konjinama" sve one koji su protiv regionalne lige. Jer jedino ta liga, kaže Mamić, može spasiti hrvatski nogomet. Konkretno, njezin temelj činila bi negdašnja velika četvorka, Dinamo, Zvezda, Hajduk i Partizan, a eventualno bi im se pridružili Slovenci, Bosanci, Mađari itd. Austrijanci svakako ne bi, jer kada Rapid putuje u Graz, oni to već tretiraju kao - Prištinu. A zamislite da moraju južnije.
Mamiću godišnje manjka najmanje 3,000.000 eura i teško podnosi kad mu prihod od ulaznica ne podmiruje ni najosnovnije troškove. Samo ga crveni karton stoji 8000 kuna. Peče ga i neosjetljivost novokomponiranih hrvatskih bogatuna, koji Dinamu ne daju ni lipe, međutim, ne može tražiti izlaz u ligi "Virovitica - Karlovac - Karlobag". Ta regionalna liga, koju se simbolično može nazvati i "Lepa sela lepo gore", nakon što Srbija galopira u 19. stoljeće, doista nema svrhe. Ne misli tako samo autor nego i predsjednik FSJ Dragan Piksi Stojković:
- Sa sportskog aspekta to nije loša ideja, međutim, nogomet nije košarka! Iskreno sam se uplašio da bi ta ideja mogla zaživjeti, no u ovom času nemoguće ju je realizirati. Najprije će se pobuniti Uefa. Sada tamo neka 'ekipa' s Balkana stvara svoju ligu i rastura Uefu. Najveća kočnica su termini, kojih je sve manje, a druga stvar - Uefa ne voli regionalne lige.
Ipak, Piksi nije sasvim odbacio ideju:
- Predlažem da se igra turnirski. Kao što se nekad u Splitu igrao Trofej Marjan, tako bi se mogli odigrati turniri velike četvorke u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Splitu. To bi bilo O.K.
Predsjednik FSJ je svjestan da je rizik od navijačkih nereda velik, ali i on će potvrditi da Partizan i Zvezda mogu napuniti blagajnu jedino na "vječitom derbiju". Uostalom, kao i Dinamo - nešto kapne tek kad igra s Hajdukom. Inače, najveća posjećenost u Maksimiru zabilježena je krajem jeseni kada je na Plavom Božiću gostovao švedski stol. Jedino je tada bilo sve puno, kao da dolazi Manchester United...
Kraljevi ulice pišu himnu za EP
Otto Barić uvijek traži još dva igrača. I kako je, čini nam se, za EP u Portugalu već našao 25, koji će ovog proljeća biti pod povećalom, naš izbornik, prijatelj dobre kapljice i ugodne glazbe, krenuo je u nabavu dvojice glazbenih igrača. Našao ih je u Kraljevima ulice, koji bi, prema Barićevoj narudžbi, trebali skladati navijačku himnu za Portugal. Nešto slično kao "Mare i Kate" za SP u Francuskoj. Kraljevi ulice prihvatili su se posla, ali pokušavaju ga obaviti u potpunoj tajnosti. I vjerojatno nisu jedini, u Hrvatskoj se već naveliko pišu navijačke himne, međutim, Kraljevi imaju Barićev blagoslov, on je njihov vjerni fan...
Tomislav Židak