Pakao postoji i vječan je, iako o njemu gotovo nitko više ne govori. To je jučer rekao papa Benedikt XVI. na misi u župnoj crkvi u Fideneu, satelitskom naselju ("borgati") na sjeveroistočnom rubu Rima, gdje se naselila i velika kolonija Filipinaca (jer ondje su stanarine ipak upola niže od pomahnitalih u Rimu).
U homiliji je Papa govorio ponajprije o oprostu, pošavši od novozavjetnog primjera bludnice kojoj je Isus oprostio, pozvavši je da ne griješi više - a onima koji su je htjeli kamenovati rekao: "Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen". Ali one koji se ne pokaju, koji ustraju u grijehu, koji ne zovu u pomoć Boga, jedinoga koji daje snagu odupiranja grijehu - njih čeka Pakao, s kaznama, i to vječnima, opetuje Papa.
Njegov prethodnik, Ivan Pavao II., govorio je više puta o Vragu, dakle o osobi, napasniku i lašcu, a sadašnji poglavar Katoličke crkve ovaj put se koncentrirao na mjesto Vragova trijumfa, na Pakao. Koji, po suvremenoj katoličkoj doktrini, nije mjesto, nije više ona pakleno vrela dolina Gehena u Izraelu (po kojoj se i u islamu zove Džehenem), niti neka još jezivija špilja pod zemljom, jaz s devetorim krugovima koji nam je opisao Dante, nego stanje trajne patnje.
"Isus je došao da nam kaže da nas želi sve u Raju i da Pakao, o kojemu se malo govori u ovo naše doba, postoji i vječan je za sve koji zatvaraju srce pred Njegovom ljubavlju", zaključio je papa svoju korizmenu homiliju u fidenskoj župnoj crkvi.
Nema ničega suštinski novoga, a kamoli revolucionarnoga u ovome Papinu istupu, koji je ipak izazvao pozornost - baš zato što se o Paklu govori zaista malo. Sebi smo dobri, naime.
Benedikt XVI. je razradio ista gledišta koja sadrži Kompendij katekizma Katoličke crkve, onaj s pitanjima i odgovorima (po uzoru na Katekizam Pija X. po kojem je vjeru učila moja generacija). Taj Kompendij kardinal Joseph Ratzinger priredio je dok je bio na čelu Kongregacije za nauk vjere, a potpisao ga je pošto je već izabran za papu i uzeo ime Benedikt XVI.
O Paklu, to je istina, priča se malo, što ne znači da je na bilo koji način iščezao iz kolektivnog imaginarija, pa i onih koji u Pakao ne vjeruju. Pakao je, naime, arhetipski pojam jer je ideja Pakla, napokon, starija od kršćanstva
Ondje katolik može doznati da se "Pakao sastoji od vječne osude onih koji po vlastitu slobodnom izboru umru u smrtnom grijehu" te da je "glavna kazna u Paklu vječna odijeljenost od Boga". Onima u Raju, dakle, namijenjeno je vječno blaženstvo sjedinjenja s Bogom, onima u Paklu vječna čežnja za mogućom, a izgubljenom srećom - osjećaj prilično dobro poznat ljudima na Zemlji, i prije pada u Pakao, ali vjerojatno u paklenoj količini, i vraški vječno.
Ništa novo, ponavljamo, jer je Ratzinger isto tvrdio dok je bio teolog, biskup, kardinal, a ta su gledišta bila u skladu s gledištima tadašnjeg pape Ivana Pavla II., koji je više puta pozvao katolike da "mole Boga kako nitko ne bi ostao u Paklu ili otišao onamo", precizirajući da je Pakao namijenjen osobama koje "loše koriste slobodu koju im je ponudio Bog".
Dale - i to je važno za kršćanstvo, osobito za današnje katoličko (u protimbi s jansenizmom i s protestantskom idejom predestinacije spasenja) - nije Bog taj koji nas osuđuje, nego eventualnu osudu pišemo sami, odbijajući Božju ljubav, izraženu kroz Njegove zakone (koje pak bilježi i interpretira Crkva, ali to nam danas nije tema).
Ivan Pavao II. je imenovao kardinalom - što je bila samo počast, ali vidna i znatna, jer je bio već stariji od 80 godina - i jednoga od najvažnijih katoličkih teologa prošlog stoljeća, Hansa Ursa von Balthasara, koji je teorijski pretpostavio kako "Pakao postoji, ali bi mogao biti prazan", jerbo je "Božje milosrđe beskrajno kao i Njegov oprost".
Da, možda je Pakao prazan, ali nije rečeno da ti i ja ne bismo mogli biti prvi koji ćemo ga naseliti - odgovorio je, samo napola u šali, jedan od teologa kojemu se, na žalost, sada ne sjećam imena.
O Paklu, to je istina, priča se malo, što ne znači da je bilo na koji način iščezao iz kolektivnog imaginarija, pa i onih koji u pakao ne vjeruju (među njima i oko četvrtine katolika, po nekim crkvenim sociopsihološkim istraživanjima). Pakao je, naime, arhetipski pojam, jer je ideja Pakla, napokon, starija od kršćanstva.
O podzemnu svijetu mrtvih mora da se govorilo i prije antičkih religija, jer ga nalazimo, u raznim oblicima, i u egipatskoj vjeri, i u mezopotamskoj, da ni ne spominjemo helenski Had, u koji silaze i Orfej (uzalud po Euridiku) i Odisej (s uspjehom po podatke, ali uzaludne).
U egipatski Svijet mrtvih išli su svi, ali su njihova djela bila vagana te im je kvaliteta tamošnjeg boravka ovisila o onome što su učinili na Zemlji (a kvalitetu su, dakako, utvrđivali svećenici).
Grčki Had bio je "demokratskiji", ali u jadu: ondje nisu bili pokojnici, ljudi, nego njihove sjene, bez nade ali i bez kazne, uglavnom, ako bozi ne bi nekome namijenili nekakav vječni užas: Sizifu da uzalud do vrha kotrlja kamen koji mu se vječno strovaljuje prije cilja, a Tantalu da žedan i gladan stoji do koljena u vodi pod granom sočna voća, a da se i jedno i drugo povuče kad za njima segne.
Za te i gore kazne bio je namijenjen Tartar, dubok i mračan ponor pod zemljom, u koji je Zeus bacio Titane, svoju konkurenciju. Židovi - koji su kletvom "imao, pa nemao" smislili savršen predujam paklenih muka - svoju su Gehenu i svoj Šeol nastanili vrazima (u njihovu šatanu i muslimanskom šejtanu nije teško prepoznati našega Sotonu), demonima, mučiteljima.
Danas se Katolička crkva sve više odriče
i same ideje čistilišta, ali ono je na neki
način i nepotrebno ako Božja ljubav i Njegovo milosrđe mogu i kaznu u Paklu učiniti
vremenskom, odnosno Pakao isprazniti,
kao što se nadao kardinal Urs von Balthasar
U novozavjetnim knjigama Isus na Maslinskoj gori najavljuje Sudnji dan i obećava Kraljevstvo Božje onima koji su mu učinili dobra pomogavši nekome od najneznatnijih, Njegove "najmanje braće" (po kojoj su se prozvali franjevci), dok će nepravične razlučiti od pravednih svrstavši ih na lijevu svoju stranu te im reći: "Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!" "Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni." Apokalipsa pak opisuje kako će Zvijer i lažni Prorok biti oboje "živi bačeni u ognjeno jezero koje gori sumporom".
Opis Sudnjega dana i Ognja Vječnoga je u Novom zavjetu, vidjesmo, prilično štur - ali je kroz stoljeća razrađivan, riječju i slikom, sve do Danteova minucioznog opisa u tercinama i Michelangelove veličanstvene freske u rimskoj Sikstinskoj kapeli.
A ipak u samom početku kršćanstva, u stoljećima pozne antike na zalasku, vječne kazne nisu bile mišljene kao fizička patnja. Naš zemljak i crkveni otac sveti Jerolim smatra u IV. stoljeću da je kazna duhovna (otprilike kako to vidi i današnja katolička teologija) te da je krštenje ključ spasenja od vječne kazne, čemu se pridružuje i milanski biskup i veliki organizator Crkve sv. Ambrozije.
Na početku srednjeg vijeka sv. Aurelije Agustin, u svojoj Državi Božjoj, cijelu jednu knjigu posvećuje razlozima zašto neće uskrsnuti sve osobe, pa ni svi kršteni, nego će prokleti ostati zavazda u mukama, koje tadašnja teologija smatra baš fizičkima.
Od XII. stoljeća razvija se ikonografija pakla, pri čemu je na evropskom Sjeveru njegov stožerni simbol Levijatan, čudovište koje ždere osuđene (u germanskoj mitologiji je u Valhali boravio i vječni vepar, koga su svake večeri klali, pekli i blagovali, a sljedeći dan je bio kao nov i ponovo jestiv, što nije bila kazna njemu, nego nagrada božanskim sustolnicima); oko Mediterana se razvija slika Pakla kao vječne vatre u kojoj gore prokleti dok Sotona uživa sjedeći među njima na prijestolju.
Kazne se sve više povezuju s vrstom grijeha, pa se škrci dave zlatom (što nije novo: i Marku Liciniju Krasu su Parti ulili rastopljeno zlato u jednjak, da se napokon zasiti njihova blaga za kojim je hlepio), pa se proždrljivima nudi replika Tantalovih muka, da ni ne opisujemo što se rezervira pohotnima (u Muzeju u San Giminianu vidljiv je prikaz preljubnice obješene za raskrečene noge, kojoj pravedni suci marno pile međunožje do trbuha), pa je Danteov opis Paola i Francesce vječno vezanih i nošenih vrtlogom zapravo milosrdan, jedva poetiziran opis onoga što takvi parovi žive u realnom životu.
U to je doba uvedena i novost: oganj koji ipak nije vječan, nego vremenit, koji čisti od grijeha u stoga nazvanom čistilištu, gdje se gori tek nekih mizernih nekoliko tisuća ili nekoliko milijuna godina. Boravak se mogao i skratiti, molitvama Bogu, misama (koje nisu bile besplatne, ali je utržak išao kleru), ili darovima Crkvi.
Ali nije posrijedi samo dosjetka za cijeđenje novca i imutka: to je ipak "duhovna revolucija", kako je ocjenjuje Jacques Le Goff, kojom je manihejski bipolarizam ranoga srednjeg vijeka umekšan zonom nade da kazna nije vječna, nego vremenska. Čistilište je, dakle, čedo doba koje je izumilo i bankarstvo i humanizam.
Danas se Katolička crkva sve više odriče i same ideje čistilišta, ali ono je na neki način i nepotrebno ako Božja ljubav i Njegovo milosrđe mogu i kaznu u Paklu učiniti vremenskom, odnosno Pakao isprazniti, kao što se nadao kardinal Urs von Balthasar. Ali što ćemo s Isusovim riječima na Maslinskoj gori, koje smo citirali po Matejevu Evanđelju?
A što ćemo s paklenom stvarnošću na Zemlji? Može li se ne zvati Paklom mjesto i doba gdje milijuni djece svake godine umiru od gladi, nezdrave vode ili izlječivih bolesti? Gdje ljudi jedni druge ubijaju radi koristi, ili samo zbog gnjeva, a katkad i iz puke zabave? Gdje su mogući genocidi i gdje se, bez ikakva srama, objavljuju pozivi na genocid ("Noć, žica, Srebrenica" u našemu srbijanskom susjedstvu, "Srbe na vrbe" i na našim mrežnim stranicama)?
Još i prije negoli se znalo za Auschwitz, u Evropi 1943., Jean-Paul Sartre, filozof koji po vatikanskim kriterijima jamačno pripada Paklu, konstatirao je da Pakao nije ništa izvan ovog svijeta, niti neko izolirano mjesto, nego da su to drugi, oni koji svojim bližnjima priređuju Pakao na Zemlji: "L'enfer c'est les autres".
Iz Rima Inoslav Bešker
U homiliji je Papa govorio ponajprije o oprostu, pošavši od novozavjetnog primjera bludnice kojoj je Isus oprostio, pozvavši je da ne griješi više - a onima koji su je htjeli kamenovati rekao: "Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen". Ali one koji se ne pokaju, koji ustraju u grijehu, koji ne zovu u pomoć Boga, jedinoga koji daje snagu odupiranja grijehu - njih čeka Pakao, s kaznama, i to vječnima, opetuje Papa.
Njegov prethodnik, Ivan Pavao II., govorio je više puta o Vragu, dakle o osobi, napasniku i lašcu, a sadašnji poglavar Katoličke crkve ovaj put se koncentrirao na mjesto Vragova trijumfa, na Pakao. Koji, po suvremenoj katoličkoj doktrini, nije mjesto, nije više ona pakleno vrela dolina Gehena u Izraelu (po kojoj se i u islamu zove Džehenem), niti neka još jezivija špilja pod zemljom, jaz s devetorim krugovima koji nam je opisao Dante, nego stanje trajne patnje.
"Isus je došao da nam kaže da nas želi sve u Raju i da Pakao, o kojemu se malo govori u ovo naše doba, postoji i vječan je za sve koji zatvaraju srce pred Njegovom ljubavlju", zaključio je papa svoju korizmenu homiliju u fidenskoj župnoj crkvi.
Nema ničega suštinski novoga, a kamoli revolucionarnoga u ovome Papinu istupu, koji je ipak izazvao pozornost - baš zato što se o Paklu govori zaista malo. Sebi smo dobri, naime.
Benedikt XVI. je razradio ista gledišta koja sadrži Kompendij katekizma Katoličke crkve, onaj s pitanjima i odgovorima (po uzoru na Katekizam Pija X. po kojem je vjeru učila moja generacija). Taj Kompendij kardinal Joseph Ratzinger priredio je dok je bio na čelu Kongregacije za nauk vjere, a potpisao ga je pošto je već izabran za papu i uzeo ime Benedikt XVI.
O Paklu, to je istina, priča se malo, što ne znači da je na bilo koji način iščezao iz kolektivnog imaginarija, pa i onih koji u Pakao ne vjeruju. Pakao je, naime, arhetipski pojam jer je ideja Pakla, napokon, starija od kršćanstva
|
Ništa novo, ponavljamo, jer je Ratzinger isto tvrdio dok je bio teolog, biskup, kardinal, a ta su gledišta bila u skladu s gledištima tadašnjeg pape Ivana Pavla II., koji je više puta pozvao katolike da "mole Boga kako nitko ne bi ostao u Paklu ili otišao onamo", precizirajući da je Pakao namijenjen osobama koje "loše koriste slobodu koju im je ponudio Bog".
Dale - i to je važno za kršćanstvo, osobito za današnje katoličko (u protimbi s jansenizmom i s protestantskom idejom predestinacije spasenja) - nije Bog taj koji nas osuđuje, nego eventualnu osudu pišemo sami, odbijajući Božju ljubav, izraženu kroz Njegove zakone (koje pak bilježi i interpretira Crkva, ali to nam danas nije tema).
Ivan Pavao II. je imenovao kardinalom - što je bila samo počast, ali vidna i znatna, jer je bio već stariji od 80 godina - i jednoga od najvažnijih katoličkih teologa prošlog stoljeća, Hansa Ursa von Balthasara, koji je teorijski pretpostavio kako "Pakao postoji, ali bi mogao biti prazan", jerbo je "Božje milosrđe beskrajno kao i Njegov oprost".
Da, možda je Pakao prazan, ali nije rečeno da ti i ja ne bismo mogli biti prvi koji ćemo ga naseliti - odgovorio je, samo napola u šali, jedan od teologa kojemu se, na žalost, sada ne sjećam imena.
O Paklu, to je istina, priča se malo, što ne znači da je bilo na koji način iščezao iz kolektivnog imaginarija, pa i onih koji u pakao ne vjeruju (među njima i oko četvrtine katolika, po nekim crkvenim sociopsihološkim istraživanjima). Pakao je, naime, arhetipski pojam, jer je ideja Pakla, napokon, starija od kršćanstva.
O podzemnu svijetu mrtvih mora da se govorilo i prije antičkih religija, jer ga nalazimo, u raznim oblicima, i u egipatskoj vjeri, i u mezopotamskoj, da ni ne spominjemo helenski Had, u koji silaze i Orfej (uzalud po Euridiku) i Odisej (s uspjehom po podatke, ali uzaludne).
U egipatski Svijet mrtvih išli su svi, ali su njihova djela bila vagana te im je kvaliteta tamošnjeg boravka ovisila o onome što su učinili na Zemlji (a kvalitetu su, dakako, utvrđivali svećenici).
Grčki Had bio je "demokratskiji", ali u jadu: ondje nisu bili pokojnici, ljudi, nego njihove sjene, bez nade ali i bez kazne, uglavnom, ako bozi ne bi nekome namijenili nekakav vječni užas: Sizifu da uzalud do vrha kotrlja kamen koji mu se vječno strovaljuje prije cilja, a Tantalu da žedan i gladan stoji do koljena u vodi pod granom sočna voća, a da se i jedno i drugo povuče kad za njima segne.
Za te i gore kazne bio je namijenjen Tartar, dubok i mračan ponor pod zemljom, u koji je Zeus bacio Titane, svoju konkurenciju. Židovi - koji su kletvom "imao, pa nemao" smislili savršen predujam paklenih muka - svoju su Gehenu i svoj Šeol nastanili vrazima (u njihovu šatanu i muslimanskom šejtanu nije teško prepoznati našega Sotonu), demonima, mučiteljima.
Danas se Katolička crkva sve više odriče
i same ideje čistilišta, ali ono je na neki
način i nepotrebno ako Božja ljubav i Njegovo milosrđe mogu i kaznu u Paklu učiniti
vremenskom, odnosno Pakao isprazniti,
kao što se nadao kardinal Urs von Balthasar
|
|
Opis Sudnjega dana i Ognja Vječnoga je u Novom zavjetu, vidjesmo, prilično štur - ali je kroz stoljeća razrađivan, riječju i slikom, sve do Danteova minucioznog opisa u tercinama i Michelangelove veličanstvene freske u rimskoj Sikstinskoj kapeli.
A ipak u samom početku kršćanstva, u stoljećima pozne antike na zalasku, vječne kazne nisu bile mišljene kao fizička patnja. Naš zemljak i crkveni otac sveti Jerolim smatra u IV. stoljeću da je kazna duhovna (otprilike kako to vidi i današnja katolička teologija) te da je krštenje ključ spasenja od vječne kazne, čemu se pridružuje i milanski biskup i veliki organizator Crkve sv. Ambrozije.
Na početku srednjeg vijeka sv. Aurelije Agustin, u svojoj Državi Božjoj, cijelu jednu knjigu posvećuje razlozima zašto neće uskrsnuti sve osobe, pa ni svi kršteni, nego će prokleti ostati zavazda u mukama, koje tadašnja teologija smatra baš fizičkima.
Od XII. stoljeća razvija se ikonografija pakla, pri čemu je na evropskom Sjeveru njegov stožerni simbol Levijatan, čudovište koje ždere osuđene (u germanskoj mitologiji je u Valhali boravio i vječni vepar, koga su svake večeri klali, pekli i blagovali, a sljedeći dan je bio kao nov i ponovo jestiv, što nije bila kazna njemu, nego nagrada božanskim sustolnicima); oko Mediterana se razvija slika Pakla kao vječne vatre u kojoj gore prokleti dok Sotona uživa sjedeći među njima na prijestolju.
Kazne se sve više povezuju s vrstom grijeha, pa se škrci dave zlatom (što nije novo: i Marku Liciniju Krasu su Parti ulili rastopljeno zlato u jednjak, da se napokon zasiti njihova blaga za kojim je hlepio), pa se proždrljivima nudi replika Tantalovih muka, da ni ne opisujemo što se rezervira pohotnima (u Muzeju u San Giminianu vidljiv je prikaz preljubnice obješene za raskrečene noge, kojoj pravedni suci marno pile međunožje do trbuha), pa je Danteov opis Paola i Francesce vječno vezanih i nošenih vrtlogom zapravo milosrdan, jedva poetiziran opis onoga što takvi parovi žive u realnom životu.
U to je doba uvedena i novost: oganj koji ipak nije vječan, nego vremenit, koji čisti od grijeha u stoga nazvanom čistilištu, gdje se gori tek nekih mizernih nekoliko tisuća ili nekoliko milijuna godina. Boravak se mogao i skratiti, molitvama Bogu, misama (koje nisu bile besplatne, ali je utržak išao kleru), ili darovima Crkvi.
Ali nije posrijedi samo dosjetka za cijeđenje novca i imutka: to je ipak "duhovna revolucija", kako je ocjenjuje Jacques Le Goff, kojom je manihejski bipolarizam ranoga srednjeg vijeka umekšan zonom nade da kazna nije vječna, nego vremenska. Čistilište je, dakle, čedo doba koje je izumilo i bankarstvo i humanizam.
Danas se Katolička crkva sve više odriče i same ideje čistilišta, ali ono je na neki način i nepotrebno ako Božja ljubav i Njegovo milosrđe mogu i kaznu u Paklu učiniti vremenskom, odnosno Pakao isprazniti, kao što se nadao kardinal Urs von Balthasar. Ali što ćemo s Isusovim riječima na Maslinskoj gori, koje smo citirali po Matejevu Evanđelju?
A što ćemo s paklenom stvarnošću na Zemlji? Može li se ne zvati Paklom mjesto i doba gdje milijuni djece svake godine umiru od gladi, nezdrave vode ili izlječivih bolesti? Gdje ljudi jedni druge ubijaju radi koristi, ili samo zbog gnjeva, a katkad i iz puke zabave? Gdje su mogući genocidi i gdje se, bez ikakva srama, objavljuju pozivi na genocid ("Noć, žica, Srebrenica" u našemu srbijanskom susjedstvu, "Srbe na vrbe" i na našim mrežnim stranicama)?
Još i prije negoli se znalo za Auschwitz, u Evropi 1943., Jean-Paul Sartre, filozof koji po vatikanskim kriterijima jamačno pripada Paklu, konstatirao je da Pakao nije ništa izvan ovog svijeta, niti neko izolirano mjesto, nego da su to drugi, oni koji svojim bližnjima priređuju Pakao na Zemlji: "L'enfer c'est les autres".
Mučenje na nebu i na ZemljiFascinantno je kako ideja tih kazni prati razvitak teorije i prakse mučenja na Zemlji, kako se opisi paklenih muka podudaraju sa strašnim kaznama i torturama što ih živi namjenjuju živima (Muzej smrtne kazne u San Giminianu pokazuje da za neke od sotonskih izuma nije trebao Vrag, ili možda da je sam đavo krojio ako ne pravdu, a onda metode njezina isljeđivanja i primjene u ta doba, koja nisu završila Auschwitzom). Vjernici se plaše, ili su plašeni, da će ih i u vječnosti čekati isto, pa povjesničar kršćanstva Jean Delumeau to naziva "kršćanstvom straha". Ono se razvijalo od početka drugog milenija, pošto je prošao strah od milenijskog Smaka svijeta, pa je Sudnji dan odgođen u daleku budućnost, jer mu "ne znamo ni dan, ni čas". |
Iz Rima Inoslav Bešker