Odlično. Postoje vrlo jasne fotografije i snimke nadzornih kamera onoga dijela tribina s hrvatskim navijačima s kojega su doletjele baklje na nogometni teren te na nekoliko minuta prekinule utakmicu između Hrvatske i Češke. Drugim riječima, vrlo je izvjesno da će francuska i(ili) hrvatska policija identificirati značajan broj huligana koji su prvo bacali baklje, a nakon toga sudjelovali u obračunu s istinskim hrvatskim navijačima koji su došli bodriti reprezentaciju i uživati u nogometnom spektaklu.
Iako ne treba brinuti da će barem neke od huligana stići kakva-takva kazna, treba se plašiti ritualne relativizacije njihova krimena kakvoj u Hrvatskoj svjedočimo desetljećima.
Već godinama s dosta gorčine i tuge pratim opće društvene rasprave u kojima inače vrlo inteligentni ljudi počinju tražiti “razloge” za “nezadovoljstvo” “mladih navijača” te neku vrstu opravdanja za njihove primitivne i brutalne ispade. Isto tako godinama pratim obrazac prema kojemu nakon teških nereda javnost prvo traži drakonske kazne, a onda mediji najednom pretvaraju polusvijet u ljudska bića s mamama i tatama koji tumače da su njihovi sinovi “zapravo nevini”, pa čak i zlostavljani. Često u tim pričama policajci zaduženi za red postaju negativci, a “pravim krivcima” proglašavaju se tamo neki ljudi u svečanim ložama: društveni establishment - poduzetnici, političari, sportski djelatnici... U tom intelektualiziranju pametni ljudi licemjerno propuštaju vidjeti ono očigledno: huligani će biti i ostati huligani te ih treba oštro kazniti.
Društvena bitka protiv huliganizma ne može se u potpunosti dobiti. Kultura nasilja nastavila je tinjati i u moćnim zemljama koje su izuzetno puno investirale u borbu protiv huligana. Međutim, jednu bitku društvo protiv huligana sigurno može dobiti: huliganizam se na nogometnim stadionima sigurno može svesti na najmanju moguću, praktično neprimjetnu razinu tako da svi normalni ljubitelji sporta ne moraju dolaziti na utakmice sa strahom ili gađenjem. Kako ćemo protjerati huliganizam sa stadiona?
Prvo, kazne moraju biti doista drakonske. Tu valja dati pojašnjenje jer velik dio društva pojam “drakonski” tumači na vrlo čudan način. Naime, nedavno sam ostao u čudu kad sam čuo tumačenje da već i sada drakonski kažnjavamo navijače jer im zabranjujemo dolazak na utakmicu zbog ranijeg bacanja/paljenja baklje na stadionu. Treba reći da je zabrana dolaska na utakmicu najblaža moguća kazna. Društvo mora poslati poruku da mu je ubuduće bacanje baklji, bilo kakve pirotehnike, baš kao i svi oblici nasilja na stadionima, nešto što je potpuno neprihvatljivo te se takvo ponašanje mora proglasiti kaznenim djelom i osuditi zatvorskom kaznom. Da, zatvorskom kaznom, a ne nekakvom bezveznom zabranom dolaska na utakmicu.
Drugo, kazne moraju biti brze da bi poslale poruku. Pravosudni postupci, kad je u pitanju huliganizam na stadionima, trebaju biti dignuti na vrh liste svih prioriteta te se kazne za dokazane krivce zbog huliganizma moraju razrezivati dok je sjećanje javnosti na huliganske ispade još svježe.
Treće, novčane kazne za sve oblike neprihvatljivog ponašanja na stadionima trebaju biti ekstremno visoke.
Četvrto, političari i pravosudni sustav moraju nemilosrdno inzistirati na provođenju prvog, drugog i trećeg.
Kada bi se društvo pridržavalo ova četiri pravila, huliganizam bi na hrvatskim stadionima bio iskorijenjen za manje od tri mjeseca.
Huliganizam je u Hrvatskoj ojačao upravo zbog toga što nije bilo nepopustljivosti te zbog povremenog koketiranja pojedinih nogometnih djelatnika, političara i novinara s “pravednim bijesom” huligana.
U tipovima koji misle da sportska obuća služi kako bi se skakalo po glavi nekoga tko već onemoćao leži na asfaltu možda ima bijesa, ali nema ništa pravedno, plemenito ili dostojanstveno. Misli li netko doista da takvima treba prinositi nekakve žrtve društvenih promjena, smjene ili, pak, darovati posebnu pažnju?
Nadajmo se da će predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, nakon što je iskoristila svoje ovlasti te sazvala izvanrednu sjednicu Vlade zbog nereda u Francuskoj, po uzoru na Margaret Thatcher oformiti posebni “ratni kabinet” za borbu protiv huliganizma. Ne bi to bilo ništa neobično. Hitne situacije traže izvanredne mjere, pogotovo jer je hrvatski huliganizam počeo poprimati oblik terorističke organizacije.