Nemoguće je od pacijenata tražiti da ne budu pacijenti

Već danima razmišljam da li da se uključim u diskusiju oko istupa dr. Roberta Torrea u Jutarnjem listu. Drago mi je da je svoje stavove u vezi s napisom dr. Torrea u Jutarnjem listu iznio prof. dr. sc. Vlado Jukić u funkciji predsjednika Hrvatskog psihijatrijskog društva. Vrlo dobro je da se oglasio i prof. dr. sc. Vladimir Trkulja koji nije psihijatar. Sa svime što su prof. dr. sc. V. Jukić i prof. dr. sc. V. Trkulja napisali kao odgovor u potpunosti se slažem. Zbog toga ne bih ponavljala ono što je već rečeno.

Dr. Torrea ne poznajem osobno niti preko znanstvenih i stručnih skupova ili članaka u našim stručnim glasilima. Pitam se zašto je dr. Torre toliko ljut na psihijatriju? Psihijatrija kao struka nije tako učinkovita kao kirurgija ili neke druge grane medicine. Naši pacijenti ponekad zaista ostaju naši do kraja našeg radnog vijeka. Profesionalni identitet gradimo tijekom izobrazbe. Dr. Torre se nije, barem prema napisima u novinama, našao s tom profesijom, a već je s njom u braku 25 godina. Kada smo nečim nezadovoljni, a ne znamo to riješiti, onda se vrlo često branimo mehanizmima kao što su generalizacija, premještanje i poricanje, idealizacija i rascjep. Tada nam ništa ne valja, ali nitko tko kritizira ne daje neki prijedlog kako bi se stvari mogle poboljšati, tako niti dr. Torre. On samo preporučuje da pacijenti ne budu pacijenti. Osobe koje psihički ili tjelesno pate traže pomoć, žele da im netko pomogne i smanji njihovu patnju. To je težak posao i zahtijeva angažman onoga koji je u ulozi pomagača. Pitam se da li se dr. Torre umorio od pomaganja svojim pacijentima?

Ujedno se pitam što ga je navelo na tu gestu i na taj dramatični način istupanja i blaćenja vlastite struke od koje živi, eventualno hrani obitelj, ako je ima. S obzirom na to da je ljut na struku, bilo bi dobro da je pokušao istupiti preko ZLH ili Komore. Vjerujem da bih kroz 40-godišnji rad u struci zamijetila takav istup. Njegova je ljutnja na kolege s akademskim titulama (u tu grupu spadam i ja) očita i ide tako daleko da nas poništava i nakon umirovljenja. Nakon umirovljenja svatko od nas ima pravo birati hoće li zadržati profesionalni imidž ili će se sasvim povući. Je li u podlozi neka neispunjena profesionalna želja dr. Torrea, ne znam, ali osjećam njegov bijes i zavist, a poznato je da su to destruktivne emocije koje nam oduzimaju sposobnost dobre procjene realiteta.

Bilo bi mi drago da je u tim svojim porukama dr. Torre dao svoju viziju psihijatrije. No, međutim, toga nema. Svi bismo mi rado bili bez psihičkih patnji, ali svijet, nažalost, ne funkcionira na taj način.

Kad je riječ o broju pacijenata i konstataciji porasta, što dr. Torre veže uz psihofarmake, to nema logičkog smisla. Razvoj čovječanstva, tj. evolucija sigurno su čimbenici poznati i dr. Torreu.

Nikada nije samo jedan faktor uzročnik nekog stanja i nastale situacije. Način života nam se promijenio i potrebno je vrijeme da se funkcioniranje našeg mozga prilagodi novonastaloj situaciji. Danas se djeca u dobi od dvije godine vrlo spretno služe novim tehničkim pomagalima i komuniciraju preko njih, a ne izravno. Pitam se koji će poremećaji i kliničke slike dočekati nove mlade psihijatre.

Prvo će ih morati prepoznati, opisati, pronaći načine liječenja, a tek tada uvrstiti u klasifikaciju bolesti koja postoji kako bismo se mi liječnici mogli lakše sporazumijevati jer bez tog pisanog traga ne bismo imali informaciju što se sve s pacijentom događalo prije nego što je sreo novog psihijatra.

Čitajući nastavke u Jutarnjem listu, bila sam tužna jer su naši pacijenti sami po sebi u medicini svrstani u građane drugog reda. Pokušavamo govoriti o stigmi, ali je očito da bismo se mi psihijatri trebali upitati koliko mi svojim stavovima štetimo statusu psihijatrijskog pacijenta.

Ove godine u listopadu je Kongres psihijatara. Možda bi bilo dobro da dr. Torre iznese svoje stavove o psihijatriji, viđenje kako bi ona kao struka trebala biti strukturirana i objasni svima nama što je želio postići ovim svojim javnim nastupom.