Hrvatsko školstvo bazira se principima iz 19. stoljeća: prikupljanje činjenica i znanja u atmosferi podređenosti autoritetu. No, danas znanja sve brže postaju zastarjela i bitnije je ovladati vještinama, među kojima je najvažnija vještina učenja. Još bitnije je razvijati otvoren duh i siguran karakter prilagođen suvremenom društvu, a sve to u kontekstu meta-učenja. Među vještine ubrajamo kreativnost, kritičko razmišljanje, komunikaciju, suradnju, a u karakterne osobine znatiželju, hrabrost, promišljenost, izdržljivost, vodstvo (leadership) itd.
Sve to radimo ne kako bismo prilagodili mladog čovjeka “tržištu rada” nego razvili životno sposobnu i duhom bogatu osobu.
Jednako važna je i povratni odnos. Vrijednosti koje promoviramo u razredima danas, postaju naše društvene vrijednosti sutra. Zato je edukacija neraskidivo vezana s budućnošću cijelog društva. To je, uz demografiju, uvjerljivo najvažnija društvena tema.
Predložena Kurikularna reforma išla je, iako nedovoljno, u tom smjeru i stoga se svojom namjerom - ne ulazeći u ideološke kontroverze - načelno u svom sadržaju može smatrati pozitivnom. No, kako i najbolje zamišljena reforma može propasti, vidjeli smo na primjeru bolonjske, visokog školstva. Sustav je nije prihvatio u njenoj biti, nego ju je izokrenuo u suprotnost. Upravo to bi se dogodilo i s Kurikularnom reformom da je bila implementirana, a evo i zašto.
Naš stvarni cilj
Školski sustav možemo zamisliti po računalnoj analogiji kao hardver i softver. Hardver je cijeli fizički sustav, sa svom infrastrukturom, a softver je sadržaj edukacije. Između korisničkog softvera i hardvera stoji poseban dio softvera - operativni sustav, na računalima je to najčešće neka verzija Windowsa ili iOS - koji omogućava hardveru da izvršava onaj softver koji je naš stvarni cilj. Bolonjska reforma je bila redizajn operativnog sustava.
Predložena reforma se usmjerila na zamjenu sadržaja učenja - u gornjoj analogiji korisničkog softvera - ali bez ozbiljnog, odnosno s napadno evazivnim pristupom, bavljenja osnovama: hardverom i operativnim sustavom. Stoga je bila osuđena na propast, a dodatna šteta koju bi donijela je uništavanje (ispuhavanje) reformskog potencijala.
Pogledajmo najprije neke podatke. Do sada su me razni akteri kritizirali za objavu ovih nespornih podataka DZS-a. Da se ovo ne smije problematizirati “jer znanje nema cijenu”. Ipak, kako smo moja supruga i ja uvjerljivo najveći privatni donatori u hrvatski školski sustav, smatram da sam prilično kvalificiran za ovo.
Sirove brojke
Broj učenika u našem školstvu uz moje demografske projekcije, uz pozitivne pretpostavke (da će se neto iseljavanje zaustaviti) prikazan je na grafu broj 1. Istovremeno, broj nastavnika je jako porastao (kako pokazuje graf 2).
Ta dva trenda su se spojila i dovela do radikalnog smanjenja broja đaka po nastavniku kako je prikazano na grafu 3.
Ovo su ‘sirove’ brojke, koje ne uzimaju u obzir koliko zaista nastavnici rade, ali vrlo jasno pokazuju trendove. No i podaci prema ekvivalentu punog radnog vremena pričaju istu priču. Evo podataka Eurostata, gdje za usporedbu dajemo i Finsku koja nam je važna za daljnja razmatranja (graf 4).
Očito, imamo resursima značajno bogatije školstvo od prosjeka EU, ali i od šampiona europske edukacije, Finaca. To bi bilo odlično kad bi bilo u skladu s rezultatima. Nažalost, prema najrelevantnijem pokazatelju kvalitete školstva, PISA mjerenjem, tavorimo na izuzetno niskim razinama. Jasno, to ionako znaju svi roditelji, ali i poslodavci i drugi akteri. Rezultat je konzistentan po svim razinama edukacije.
Nažalost, dodavanje resursa u školstvo davno je prešlo granicu preko koje može donijeti korist, štoviše, štetno je i vjerojatno motivirano političkim kadroviranjem. No, koje je rješenje? Pogledajmo najprije što rade Finci. Oni su ovaj put “tek” drugi u Europi po PISA istraživanju u području znanosti, prije su bili prvi. Kod nas su mnogi govorili da žele napraviti “kurikularnu reformu po uzoru na Finsku”, ali takav rezultat uz predloženi pristup je bio nemoguć. Evo zašto.
Pogledajmo neke glavne elemente njihova sustava. Finci kažu: “Blagostanje finskog društv je bazirano na edukaciji, kulturi i znanju.“ Uočite da ništa ne govore o ekonomskim transferima i štićenju javnog sektora. “Fleksibilni edukacijski sustav i osnovna edukacijska sigurnost donose jednakost prema svima (‘equity’) i konzistentnost u rezultatima.” Njihov sustav je živ, pogledajte kakvim rezultatima streme: “Finski sustav edukacije nema slijepih ulica. Oni koji uče uvijek mogu nastaviti svoje školovanje na višoj razini edukacije, bez obzira na odluke koje su napravili u međuvremenu.”
Iako su prvu reformu kurikuluma napravili pred 40 godina, stalno ih rade, a sada se upravo spremaju napraviti jednu radikalnu reformu. S websitea finskog veleposlanstva u Hrvatskoj: “Još radikalnije promjene … u smislu preplitanja, povezivanja, a glavni je naglasak na nastavi po izabranim temama i fenomenima, poticanju znatiželje, upornosti i komunikacijskih vještina.”
Utakanje sadržaja
Evidentno je, a kao što vidimo mnogi nam žele i pomoći u tome, što je potrebno za reformu što se tiče sadržaja, to je manji problem. Iako je u izradi prijedloga reforme sudjelovalo puno ljudi, što je dalo dojam velike kompleksnosti, to zapravo nije bilo potrebno što se tiče sadržaja, ali je bilo važno za motivaciju, pa je stoga i razumljivo veliko razočaranje u školskom sustavu jer reforma nije provedena. No, voditelji reforme su promašili glavnu poantu, jer nisu gledali izvan kutije: krucijalna je reforma sustava kao dijela javne uprave. Nužno je unaprijediti hardver i operativni sustav, kako bi se u njega mogao utočiti novi glavni korisnički softver. Situacija je kao da u računalo opremljeno za Windows 3.1, k tome zagušeno raznim drajverima i perifernim uređajima te oštećenim glavnim sklopovima, pokušavate utočiti novi softver. Sustav to neće podnijeti, osviješteno ili neosviješteno će se braniti i samo će doći do daljnjeg zagušenja. Finci pak imaju savršen hardver i operativni sustav u koji mogu, kako se sjete, utočiti sadržaj kako se sjete.
U primjeru instalacije prenaprednog softvera je najbolje krenuti od promjene hardvera, lošije je barem uočiti potrebu za promjenom pa čekati s instalacijom do pravog trenutka, ali terminalna greška je nijekati da taj problem uopće postoji. To se upravo dogodilo našim reformatorima. Pričao sam s voditeljima reforme, pitao ih kako će platiti bonuse dobrim učiteljima i slično, ali oni su nijekali da je to problem reforme, primjerice: ”Čuli smo da će biti i neka reforma javne uprave u cjelini, pa će se valjda i tu nešto riješiti”. To je taj neki hrvatsko-javnosektorski mentalitet koji smatra da je svima najbolje da se ne talasa. No, ako se nastavnici zapošljavaju “na silu”, među njima ima onih koji ili nemaju dovoljno stvarnog posla ili bi bili na nekom drugom radnom mjestu. Ovako veliki sustav se prilagođava lošijima, pa dobri ne mogu biti prepoznati i nagrađeni.
Primjerice, mogli bismo smanjiti broj nastavnika u školama za 25%, povećati plaće u prosjeku 50%, a najboljima i 75%. Nastavnici moraju biti društvene zvijezde, ali to moraju zaslužiti. Prilagođavanje broja nastavnika broju učenika ne mora biti grubo, nego ponajprije uz prirodni odljev, 3,5%-4% godišnje, i stimulativne otpremnine. Jer u ovom sustavu je malo zadovoljnih, a ponajmanje su to nastavnici. Jasno, ovo je samo jedan dio potrebne reforme. Treba uvesti mjerljivost, pa i omogućiti lakšu konkurenciju privatnim školama - voditelji reformi su bili naročito alergični na spomen vaučera - ne da bi se “privatnici” bogatili nego da bi kvalitetom pritiskali javni sektor koji bi se morao dokazivati.
Ušančane pozicije
Stvarna reforma treba krenuti od teže, ali prave, stvari: reforme sustava. U kojem ima puno odličnih edukatora. To pokazuje uspjeh našeg projekta Croatian Makers, u sklopu kojeg smo podijelili 1800 robota u 360 škola, s uključenih 8000 djece te organizirali edukaciju i redovitu nacionalnu ligu iz robotike, a koji se oslanja na entuzijastične edukatore i ravnatelje. Ali tu vidimo i drugu stranu: sustav je sklon braniti svoje ušančene pozicije. Iako je ovo najveći projekt u hrvatskom školstvu, financiran velikim privatnim donacijama, koji se odvija uz pokroviteljstvo predsjednice Republike i javne pohvale naših najboljih znanstvenika, prema mišljenju činovnika u Ministarstvu znanosti i obrazovanja nije zaslužio ući niti u čak 128 programa koje podupiru! Problem je, naravno, u mjerljivosti. Jer oni koji postižu rezultate smetaju: pokazuju neugodnu istinu da se može. Cijelo hrvatsko školstvo može već sada znatno bolje, na zadovoljstvo svih dionika: đaka i roditelja, nastavnika i cijele države.