Na prostoru bivše Jugoslavije, izbor nogometnog kluba tijekom 20. je stoljeća imao najčešće jasne političke, kao i etničke konotacije.
Znatan dio srpskog stanovništva Like, Dalmacije i zapadne Bosne nije navijao za svoje lokalne klubove nego za beogradsku Zvezdu. Hrvati iz BiH kudikamo su češće navijali za zagrebački Dinamo, nego za lokalne klubove poput Veleža ili Čelika. Premda je “ustašama” iz Torcide to grozno čuti, u Dalmaciji je navijanje za Dinamo umjesto za Hajduk bilo politički indikator “pravog hrvatstva”, odnosno tvrdokornog nacionalizma. Zato su za Hajduk masovno navijali Kosovari, sandžački i crnogorski muslimani i Slovenci - dakle, oni kojima je bilo milo da netko dovoljno jak zapapri beogradskim klubovima. Sve te nogometno-političke preferencije provirivale su iza službene fasade bratstva i jedinstva, ukazujući na ono što smo poslije krvavo spoznali - da iza fasade bratstva postoje duboki, plitko zakopani identitetski rovovi. U svakom od ovih slučajeva, navijači su po ideološkom ključu birali neki daleki klub koji je reprezentirao njihov identitet. Birali su pleme i rod, umjesto da biraju ono blisko, opipljivo - dakle, zavičaj.
A jedan bizarni eksces koji se dogodio ovog tjedna nanovo je otvorio upravo to pitanje - pitanje nogometnog navijanja kao znaka pripadnosti rodu ili zavičaju. Ovog tjedna, naime, djeca iz srpskih obitelji iz Like, Zadra i Rijeke gostovala su u Beogradu u okviru ljetne svetosavske škole srpskog jezika i kulture. Tom prilikom primio ih je srpski predsjednik Vučić koji je otpočeo razgovor s jednim od polaznika škole, stanovitim Tinom. Tom prilikom srpski je predsjednik upitao dječaka za koga navija, a ovaj je kao iz topa odgovorio - “za Rijeku”. Vučić ga je na to pokudio i predložio mu da navija za “malo veći klub od Rijeke, Dinama ili Hajduka - dakle, za Zvezdu ili Partizan”. Sve je to zvučalo kao neformalna ćakula jednog državnika i dječice, no iz tog neformalnog razgovora najednom je bljesnulo ozbiljno političko pitanje.
Postoje barem dva problema s Vučićevom neotesanom izjavom. Prvi - manje bitan - je taj da bi dijete trebalo navijati za “veći klub”. Vučić time nije samo uzgred uvrijedio Dinamo i Hajduk (koji sa Zvezdom ima pozitivan skor i ima više YU-titula od Partizana), nego je nehotice djeci poslao poruku da bi zapravo najbolje bilo navijati za Real ili Bayern. Danas, kad je globalizacija u nogometu opipljiv refleks one druge - ekonomske - predsjednik jedne male i ekonomski rubne države mora biti jako nesmotren da izgovori nešto takvo.
Drugi i veći problem s Vučićevom izjavom tiče se upravo odnosa između roda i zavičaja. Malom Riječaninu Vučić je faktički poručio da bi on kao Srbin trebao navijati za srpski klub iz nekog dalekog grada zato što je srpski, umjesto za klub iz svog zavičaja, možda i grada, možda čak iz ulice. Faktički mu je poručio da od njega očekuje lojalnost plemenu, umjesto lojalnosti zavičaju.
A upravo je to politička logika koja je hrvatske Srbe skupo stajala, koja ih je konfrontirala vlastitom zavičaju, i koja je na koncu dovela do stradanja i umalo nestanka hrvatskih Srba 1995. Vučić, kroz jednu bezazlenu nogometnu primjedbu, zapravo rekreira ideološki sklop koji je i Hrvate i Srbe koštao krvi.
Pri tom - da se razumijemo - Vučić nije jedini. I s hrvatske strane ima puno onih koji drže da bi Hrvati Subotice, Travnika ili Livna morali sebe identificirati sa Zagrebom, umjesto sa svojom državom. I u Hrvatskoj je previše onih koji drže normalnim da netko iz Kreševa ili Tomislavgrada navija za Hrvatsku, a ne za BiH. Mogu bez problema zamisliti Kolindu Grabar-Kitarović kako izgovara istu vučićevsku rečenicu u razgovoru s kakvim dječačićem iz Tavankuta koji - recimo - navija za Vojvodinu. Političari - u ovom slučaju Vučić - drže posve normalnim da (nogometna i ina) lojalnost plemenu bude ispred lojalnosti zavičaju. A poruka koju bi trebali odašiljati morala bi biti upravo suprotna.