Veliki svjetski mediji reagirali su puno jasnije od regionalnih: Kosovo postaje neovisno, objavio je na naslovnici Financial Times, nakon što je predstavljen plan Marttija Ahtisaarija, glavnog međunarodnog pregovarača za tu de facto već bivšu srpsku pokrajinu.
Sukus Ahtisaarijeva plana znao se mjesecima, ali se sam plan nije objavljivao kako ne bi odmogao šansama Borisa Tadića, i kako ne bi pomogao šansama Šešeljevih radikala na srpskim parlamentarnim izborima.
Sada, nakon što su izbori završili baš kao što se očekivalo - što znači da će međunarodna zajednica učiniti najviše što može da natjera Borisa Tadića i Vojislava Koštunicu da formiraju koalicijsku vladu - samostalna Srbija morat će se suočiti s gubitkom Kosova.
Ovdje prvo treba reći da niti jedna politička snaga u Srbiji, čak i da su radikali osvojili apsolutnu većinu u beogradskoj Skupštini, ne bi mogla trajno zaustaviti proces neovisnosti Kosova.
Nova srpska vlada morat će se suočiti s neovisnošću Kosova: već i zato pobjednici srpskih izbora ne mogu uživati u pobjedi
Neovisnost Kosova, na operativno-političkoj razini, definirana je još u proljeće 1999. godine, kada je Bill Clinton donio odluku o bombardiranju Srbije, poslije srpske vojne intervencije na Kosovu. Već je onda bilo jasno da Srbija neće moći zadržati Kosovo. Sve kasnije političke akrobacije njenih državnih lidera, uključujući i recentno odbijanje Vojislava Koštunice da primi Marttija Ahtisaarija, samo su dio rituala kojim se odbija suočavanje s činjenicom da Kosovo više nije dio Srbije.
Ta činjenica, da Kosovo nije dio Srbije, ključna je u razumijevanju uzroka ratova na prostoru zemalja bivše Jugoslavije: secesija Kosova označuje kraj srpske političke strategije formirane sredinom pretprošlog desetljeća, koja je prouzročila sve ratove u devedesetim godinama.
Podsjetimo, Srbija se prvi put suočila s gubitkom Kosova početkom osamdesetih godina.
Tada su u Prištini održane velike protusrpske demonstracije koje su završile ubijanjem demonstranata, uglavnom albanskih studenata.
Niti jedne novine u zemljama bivše Jugoslavije, zbog komunističke cenzure, nisu smjele izvještavati o tim događajima.
Sredinom osamdesetih stanje na Kosovu postajalo je sve napetije. Slobodan Milošević odlučio je preuzeti vlast u Srbiji i u jugoslavenskoj komunističkoj partiji baš na primjeru Kosova: Milošević je tvrdio da se na Kosovu događa kontrarevolucija, i da će se Jugoslavija obraniti ili pasti na Kosovu.
Istodobno s Miloševićevim dolaskom na vlast, skupina srpskih intelektualaca izradila je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, kojom se definiraju srpski nacionalni ciljevi poslije Titove smrti. Taj se dokument također temelji na borbi Srba za Kosovo, da bi se protegnuo na sve druge zemlje ondašnje Jugoslavije za koje se Srbi bili zainteresirani.
Velikosrpski nacionalni program, artikuliran kroz Memorandum SANU, i rat u bivšoj Jugoslaviji počeli su na Kosovu. Slobodan Milošević i srpski nacionalisti mislili su da će uspjeti pokoriti Kosovo i da će pobjedom na Kosovu poslati poruku drugim zemljama bivše Jugoslavije da ne riskiraju osamostaljenje od Beograda.
Ukratko, rat u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zapravo je počeo na Kosovu.
Danas, dvadesetak godina nakon što su jugoslavenski policajci ubijali albanske studente na prištinskim ulicama i nakon što je albanski otpor potaknuo i slovensku i hrvatsku javnost da se definitivno okrenu protiv Slobodana Miloševića, jasno je da velikosrpski posttitovski projekt zauvijek propada baš na Kosovu.
Slobodan Milošević i drugi, politički i intelektualni nositelji tog projekta izgubili su sve ratove tijekom devedesetih godina. Srbija je izgubila Srbe u Hrvatskoj, Republika Srpska u BiH održava se samo zahvaljujući neodlučnosti međunarodne zajednice, Beograd je izgubio čak i Crnu Goru, a ovih dana, eto, odlazi i Kosovo.
Formalna neovisnost Kosova sada je još samo pitanje vremena. Neovisnost Kosova mogla bi zaustaviti jedino Moskva, kada bi imala dostatno jake razloge da se zbog Srbije i Kosova posvađa s Europskom Unijom i Sjedinjenim Državama.
Dobro je, a ne samo simbolično, da velikosrpski projekt iz osamdesetih godina svoj konačni kraj doživljava baš na Kosovu. Sada, kada Kosovo više neće biti u sastavu Srbije, možda će se stvoriti uvjeti za redefiniciju srpske političke strategije i za formiranje prijateljske srpske politike prema susjednim zemljama.
Naravno, pod uvjetom da Srbija bez dubljih unutarnjih trauma preživi odlazak Kosova. U suprotnome, ako veći dio srpskih građana i dalje bude inzistirao na nemogućem, dakle na Srbiji s Kosovom, idući bi izbori mogli dovesti do velikog, natpolovičnog trijumfa stranke Vojislava Šešelja. Ni Šešeljevi radikali ne bi, ponovimo još jednom, uspjeli zadržati Kosovo, ali bi znatno usporili integraciju Srbije u međunarodnu zajednicu.
Davor Butković
Sukus Ahtisaarijeva plana znao se mjesecima, ali se sam plan nije objavljivao kako ne bi odmogao šansama Borisa Tadića, i kako ne bi pomogao šansama Šešeljevih radikala na srpskim parlamentarnim izborima.
Sada, nakon što su izbori završili baš kao što se očekivalo - što znači da će međunarodna zajednica učiniti najviše što može da natjera Borisa Tadića i Vojislava Koštunicu da formiraju koalicijsku vladu - samostalna Srbija morat će se suočiti s gubitkom Kosova.
Ovdje prvo treba reći da niti jedna politička snaga u Srbiji, čak i da su radikali osvojili apsolutnu većinu u beogradskoj Skupštini, ne bi mogla trajno zaustaviti proces neovisnosti Kosova.
Nova srpska vlada morat će se suočiti s neovisnošću Kosova: već i zato pobjednici srpskih izbora ne mogu uživati u pobjedi
|
Ta činjenica, da Kosovo nije dio Srbije, ključna je u razumijevanju uzroka ratova na prostoru zemalja bivše Jugoslavije: secesija Kosova označuje kraj srpske političke strategije formirane sredinom pretprošlog desetljeća, koja je prouzročila sve ratove u devedesetim godinama.
Podsjetimo, Srbija se prvi put suočila s gubitkom Kosova početkom osamdesetih godina.
Tada su u Prištini održane velike protusrpske demonstracije koje su završile ubijanjem demonstranata, uglavnom albanskih studenata.
Niti jedne novine u zemljama bivše Jugoslavije, zbog komunističke cenzure, nisu smjele izvještavati o tim događajima.
Sredinom osamdesetih stanje na Kosovu postajalo je sve napetije. Slobodan Milošević odlučio je preuzeti vlast u Srbiji i u jugoslavenskoj komunističkoj partiji baš na primjeru Kosova: Milošević je tvrdio da se na Kosovu događa kontrarevolucija, i da će se Jugoslavija obraniti ili pasti na Kosovu.
Istodobno s Miloševićevim dolaskom na vlast, skupina srpskih intelektualaca izradila je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, kojom se definiraju srpski nacionalni ciljevi poslije Titove smrti. Taj se dokument također temelji na borbi Srba za Kosovo, da bi se protegnuo na sve druge zemlje ondašnje Jugoslavije za koje se Srbi bili zainteresirani.
Velikosrpski nacionalni program, artikuliran kroz Memorandum SANU, i rat u bivšoj Jugoslaviji počeli su na Kosovu. Slobodan Milošević i srpski nacionalisti mislili su da će uspjeti pokoriti Kosovo i da će pobjedom na Kosovu poslati poruku drugim zemljama bivše Jugoslavije da ne riskiraju osamostaljenje od Beograda.
Ukratko, rat u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zapravo je počeo na Kosovu.
Danas, dvadesetak godina nakon što su jugoslavenski policajci ubijali albanske studente na prištinskim ulicama i nakon što je albanski otpor potaknuo i slovensku i hrvatsku javnost da se definitivno okrenu protiv Slobodana Miloševića, jasno je da velikosrpski posttitovski projekt zauvijek propada baš na Kosovu.
Slobodan Milošević i drugi, politički i intelektualni nositelji tog projekta izgubili su sve ratove tijekom devedesetih godina. Srbija je izgubila Srbe u Hrvatskoj, Republika Srpska u BiH održava se samo zahvaljujući neodlučnosti međunarodne zajednice, Beograd je izgubio čak i Crnu Goru, a ovih dana, eto, odlazi i Kosovo.
Formalna neovisnost Kosova sada je još samo pitanje vremena. Neovisnost Kosova mogla bi zaustaviti jedino Moskva, kada bi imala dostatno jake razloge da se zbog Srbije i Kosova posvađa s Europskom Unijom i Sjedinjenim Državama.
Dobro je, a ne samo simbolično, da velikosrpski projekt iz osamdesetih godina svoj konačni kraj doživljava baš na Kosovu. Sada, kada Kosovo više neće biti u sastavu Srbije, možda će se stvoriti uvjeti za redefiniciju srpske političke strategije i za formiranje prijateljske srpske politike prema susjednim zemljama.
Naravno, pod uvjetom da Srbija bez dubljih unutarnjih trauma preživi odlazak Kosova. U suprotnome, ako veći dio srpskih građana i dalje bude inzistirao na nemogućem, dakle na Srbiji s Kosovom, idući bi izbori mogli dovesti do velikog, natpolovičnog trijumfa stranke Vojislava Šešelja. Ni Šešeljevi radikali ne bi, ponovimo još jednom, uspjeli zadržati Kosovo, ali bi znatno usporili integraciju Srbije u međunarodnu zajednicu.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....