Ustavni je sud poništio odluke sisačkih sudova kojima su produljili prisilnu hospitalizaciju jednoj ženi na psihijatriji jer je ustanovio da je, tijekom postupaka, ženi dodijeljen odvjetnik po službenoj dužnosti koji svoju klijenticu do ročišta nije ni upoznao, a da sud ni na koji način, vidjevši da od odvjetnika ne dobiva adekvatnu pravnu pomoć, nije reagirao kako bi zaštitio interese žene s duševnim smetnjama.
Još početkom godine sadržajno gotovo istu presudu protiv Hrvatske donio je Europski sud za ljudska prava te - zbog nepostupanja odvjetnika te pasivnosti suda - mladiću sa smetnjama dodijelio naknadu od 10.000 eura.
A ljetos je, nakon boravka u zatvoru, preminuo 18-godišnji Kristian Vukasović, također osoba s teškoćama, čiji odvjetnik, dodijeljen po službenoj dužnosti, nije ni tražio primjenu blažeg zakona niti je takvo što predložio sudac.
Udruge i stručnjaci već dugo - neumorno, ali bez vidljiva uspjeha - upozoravaju da odvjetnici dodijeljeni po službenoj dužnosti (pre)često osobe sa smetnjama tretiraju kao građane drugog reda, klijente kojima se treba baviti marginalno ili nikako, a da sudovi ignoriraju svoju obvezu da pojačano nadziru takve pravne zastupnike.
To konkretno znači da se odvjetnici pojave kako bi ispunili formu, a da svoje klijente niti upoznaju niti ih pitaju što bi željeli i što od postupka očekuju. Naprosto odsjede bez pitanja i opaski na ročištu i podignu svoju naknadu za zastupanje po službenoj dužnosti. Sud se pak pravi da ništa od toga ne primjećuje.
Struka se ponadala da će se, kad je početkom godine takvo stanje nedvosmisleno utvrdio i Europski sud, stvari ipak pomaknuti s mrtve točke. No to se nije dogodilo.
Iako je logično očekivati da će nakon presuda Europskog suda slijediti sankcije za osobe čija je odgovornost u njima izravno utvrđena, a da će nadležna tijela poduzeti potrebne zakonske izmjene, Hrvatska to naprosto ne čini. Stručne komore, sudske i odvjetničke, već su davno trebale same riješiti ovaj problem, jer on nije od jučer.
Sad, kad su nedopustivu izloženost najslabijih u sudskim postupcima utvrdile najviše domaće i međunarodne instance, a jedan dječak posredno to platio životom, njihovo nepostupanje bio bi nedopustivi izraz krajnje nehumanosti.