Prije punih 130 godina, na samome početku siječnja 1877., rođena je djevojčica
Friderca
Slavomira
Olga Raškaj. Roditelji su je skraćeno nazvali Slava. Toga dana, sasvim sigurno, nitko nije mogao ni slutiti da će to sićušno stvorenje postati najsjajnija akvarelistica hrvatskoga slikarstva koja će u trajnu ostavštinu svojemu narodu ostaviti iznimnu umjetničku vrijednost - fantastičan opus akvarela, pastela, ulja i crteža. No, tijekom proteklih stotinu i dvije godine, koliko je prošlo od umjetničine smrti, djela iz tog opusa već su nekoliko puta promijenila vlasnike tako da im je danas prilično teško ući u trag. Tu, naravno, ne mislim na radove koji se čuvaju u javnim kolekcijama - muzejima i galerijama - već na one u privatnim zbirkama.
Tim će veće iznenađenje biti svim ljubiteljima Slave Raškaj kada se krajem svibnja u Galeriji Klovićevi dvori otvori slikaričina retrospektivna izložba priređena u povodu 130. obljetnice rođenja. Bit će to istinski praznik za dušu i oči jer će se na jednome katu Galerije moći vidjeti približno 170 Slavinih djela u svim tehnikama. Prvi će put nakon retrospektive iz 1957. godine, kojoj je autor bio
Matko Peić, a održana je u Zagrebu i Beogradu, na jednome mjestu biti ponovno okupljeni radovi Slave Raškaj - od onih nastalih na samim umjetničkim počecima do onih nastalih tijekom liječenja u bolnici. Djela Slave Raškaj bit će posuđena iz najprestižnijih muzeja i galerija u Hrvatskoj - Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Gradskih muzeja Varaždina, Zagreba, Karlovca, Križevaca i Samobora, Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskoga školskog muzeja, Grada Zagreba i Varaždina, Psihijatrijske bolnice Vrapče, Centra za odgoj i obrazovanje “Slava Raškaj”...
Sramota onog doba
Naročito je velik napor učinjen da se dođe do privatnih kolekcionara u čijemu se vlasništvu nalaze pravi umjetnički biseri Slave Raškaj, a uspjelo se doći do njih tridesetak. Tako će ovom prigodom pojedina djela iz privatnih zbirki biti premijerno pokazana javnosti i prvi put će se naći u galerijskom prostoru, a to čak nije uspjelo svojevremeno ni Matku Peiću. Nije pretjerano reći kako će to biti grandiozna retrospektiva slikarice koja se na likovnoj sceni svojega vremena pojavila nenadano, gotovo niotkuda.
Bila je iz provincijskoga gradića Ozlja, u to vrijeme nebitnoga u širem kontekstu, a iako dobro stojeća, njezina obitelj nije imala umjetničke tradicije. U Slavinoj lozi svi su bili pravnici - i djed i otac i brat. K tomu bila je gluhonijema, što je u ono doba bilo gotovo pa sramota, zbog čega se, nesretna, povlačila u osamu, a utjehu i prijatelje pronalazila u kistu. Iako je već od najranijeg djetinjstva pokazivala umjetnički talent, nikada nije pohađala neku umjetničku školu ili akademiju. U cijeloj karijeri nije imala neke naročite poduke iz slikanja. Njezin prvi “službeni” susret s crtaćim priborom i risaćim blokom dogodio se tijekom osmogodišnjeg školovanja u Beču (1885. - 1893.). Taubstummeninstitut (Škola za odgoj gluhonijeme djece) u IV. bečkom bezirku osam joj je godina bio dom. Tamo je sama pronašla novi suživot s učiteljima i gluhonijemim suučenicima, započinjući konačno, možda čak i prekasno, učiti razgovarati s ljudima. Među ostalim vještinama, u ovoj se školi velika pozornost poklanjala i crtanju.
Izgorena bilježnica
Bila je gluhonijema, na što se u ono doba podozrivo gledalo. Da nije bilo učitelja Ivana Otoića, pitanje je bi li došla u Zagreb i postala slikarica
Iako je to razdoblje, zapravo, značilo “upoznavanje s crtaćim tehnikama i vježbanje ruke”, ipak su nam sačuvani radovi, koje je tada ostvarila, važan dio u sklopu cjelokupnog opusa jer omogućuju sagledavanje slikaričina umjetničkog razvoja (primjerice Oklop i oružje I. i II. iz 1892.). Nakon povratka iz Beča, gdje je svladala njemački i francuski jezik, Slava je često kopirala stare majstore, ali i sve je više pozornosti posvećivala “vinjetarskom” crtanju, no ne teških oklopa odlučnih vitezova već studijama biljaka, cvjetova i lišća. Iako je davnih dana na jednome zagrebačkom tavanu izgorjela bilježnica s prvim takvim crtežima u tehnici olovke i akvarela, ipak je sreća što se u privatnim zbirkama do danas uspjelo sačuvati nekoliko takvih crteža nastalih između 1892. i 1896. godine (Stručak ivančica, Egzotični zvončić, Šeboji...). Njih je slikarica gotovo redom potpisivala, i to punim imenom “Slava pl. Raškaj” ili inicijalima “S. v. R.”, namjerno ističući svoje plemenito podrijetlo kao važan onovremeni društveni status. Pitanje je kako bi teklo daljnje likovno “obrazovanje” Slave Raškaj da nije bilo njezine dobre vile u liku ozaljskog učitelja Ivana Otoića koji je prvi “stručno” zamijetio Slavin slikarski talent te nagovorio njezine roditelje da je puste u Zagreb učiti slikanje kod njegova dobrog prijatelja, slikara
Vlahe Bukovca.
Mentor Bela
U to vrijeme u Zagrebu još nije bila ustanovljena Likovna akademija te su poduku u slikanju davali tada već afirmirani slikari. No, “gospar pitur” odbio je Otoića pod izgovorom da nema vremena. No, ono što je odbio Bukovac, prihvatio je Bela Csikos-Sessia, iako je isprva gunđao “Kaj će meni učenik i još k tome žensko!”, te se Slava preselila u Zagreb k Ivanu Otoiću, koji je u međuvremenu postao ravnatelj Zavoda za gluhonijeme u zagrebačkoj Ilici.
Csikos joj je prvi pomogao da stručno svlada osnove slikarstva te joj, u stilu likovne pedagogike toga vremena kao pravi “đak” bečke i münchenske Akademije, dao najprije da vježba ruku crtežom, pri čemu joj je model bio gipsani odljev, primjerice ruke, što joj je bilo naročito teško svladati, a i knjiga “Anatomski atlas” neprestano joj je morala biti otvorena jer je profesor inzistirao na poznavanju i proučavanju anatomije. Csikos je Slavu podučavao svim tehnikama, najprije crtežu, potom akvarelu, pastelu te svakako ulju u kojemu se i sam izražavao. U Csikosevim, pak, nastojanjima da Slava svlada potonju tehniku bila je prisutna, jasno, njegova vlastita metoda slikanja koju je primjenjivao u cijelom nizu svojih ranijih alegorijskih radova - osnovu slike činila je tamna boja koja je naglašavala pojedini oblik na slici i intenzivirala odnose među bojama, pri čemu se pojedini detalj, naslikan svjetlijim tonovima, izdvajao iz pozadine. Takav način slikanja kao i njegov atelijer na Prilazu u Zagrebu, zamračen teškim baršunastim zastorima, mogli su samo na kratko ukrotiti ovu slikaricu bjelina, prozirnosti i fluidnosti. Zbog toga je Slava Raškaj relativno kratko slikala tamne mrtve prirode, motiv gdje je najdosljednije mogla primijeniti Csikosevu slikarsku tehniku.
Svitanje pejzaža
Stekla ju je najviše svojim akvarelima
Slava je tu tehniku primijenila ne toliko u ulju koliko u ranim akvarelima, čemu kao primjer mogu poslužiti slike Mrtva priroda s morskom zvijezdom, Mrtva priroda s lepezom, kao i Mrtva priroda s lulom (sve iz 1898.), a bit će izložene na izložbi. I dok je u Csikosevu atelieru na Prilazu i u Otoićevom stanu slikala mrtve prirode, u Ozlju, gdje je odlazila tijekom blagdana i školskih praznika, krajobrazi su zamijenili mrtve prirode. Kako je njezino likovno “školovanje” napredovalo, tako se sve više ukazivala potreba za nekim prostorom koji bi se mogao organizirati kao atelijer, jer joj je njezina soba na prvom katu Zavoda za gluhonijeme u Ilici postala pretijesna i premalena za slikanje.
Međutim, atelijer nije bilo jednostavno pronaći jer su, uostalom, u to vrijeme u Zagrebu atelijere imali samo već afirmirani umjetnici. Ipak, Ivan Otoić je unutar Zavoda za gluhonijeme pronašao Slavi atelijer. Prostorija koja je nekada u Zavodu služila kao mrtvačnica obojana je bijelom bojom i pretvorena u slikaričin atelijer. Tu su nastale mnoge njezine mrtve prirode, primjerice tu je naslikala prve akvarele s cvijećem u vazi, a tu je nastao i prvi portret u pastelu, Portret gluhonijeme djevojčice, oko 1899. Model je bila mala gluhonijema djevojčica iz Selca, također učenica Zavoda za gluhonijeme, a koji će prigodom ove retrospektive, nakon dugo godina, ponovno biti dostupan javnosti.
Nekako u to vrijeme Csikos je Slavi pokazao jednu svoju torbu koja je bila do vrha puna crteža i akvarela izuzetno maloga formata, a prikazivali su stare gradove i njihove ruševine. Slavi su se najviše svidjela dva akvarelčića: jedan koji je prikazivao stari grad Trsat - zbog sličnosti s njezinim Starim gradom Ozljem - te drugi koji je prikazivao rijeku Dravu - zbog sličnosti s njezinom Kupom.
Očigledno je da su ti slikarevi crteži i akvareli otvorili oči Slavi Raškaj koja je do tada stvarala u tišini, najprije svoje sobe, a potom “atelijera mrtvačnice”, jer gotovo sve što je od tog trenutka naslikala zapravo je nastalo u prirodi, u plein-airu - ne samo u ozaljskom pejsažu, već i u zagrebačkim parkovima, Botaničkom vrtu, Maksimiru. Nakon dugo vremena, Slavini senzacionalni Lopoči, djela nastala baš u ovome razdoblju, ponovo će se naći zajedno jer su Klovićevi dvori uspjeli prikupiti sve Lopoče - iz javnih kolekcija i privatnih zbirki. Osim ove promjene akvareli koje je Csikos pokazao Slavi unijeli su još jednu promjenu u slikarstvo Slave Raškaj - svjetliju paletu. Tomu je najbolji primjer akvarel Stari mlin iz 1899. godine u vlasništvu Moderne galerije u Zagrebu, koje je još davno Matko Peić istaknuo kao djelo koje “predstavlja zoru Slavina slikarstva” jer s njime prestaje “noć crnih mrtvih priroda i započinje svitanje svijetlih pejsaža”. Od tog trenutka bilo je pitanje dana kada će, sada već slikarica, napustiti svojega učitelja. Bio je to i trenutak kada se Slava “rastala” sa svojim učiteljem Belom Csikosem Sessiom, vratila se u Ozalj. Postoje različita tumačenja kako je i zašto do toga došlo.
Vladimir Lunaček, onovremeni likovni kritičar, zapisao je 1906. godine: “Sastalo se njih dvoje tankoćutnih ljudi”. Šta je pod time točno podrazumijevao, nećemo nikada saznati, ali možemo pretpostavljati. Csikos je po zagrebačkim salonima i u likovnim krugovima Agrama s kraja 19. i početka 20. stoljeća slovio za velikog zavodnika. Je li moguće da se između njih dvoje dogodila “kemija”, da se pojavio sjaj u preljepim zelenim Slavinim očima i da je mračni slikar pokleknuo pred ovom nevinom ljepotom? Činjenica jest da u trenutku kada Csikos slika svoj neponovljivi simbolistički ciklus Innocentia (nazivan i Osamljeni otok) pokraj njega u atelijeru je Slava Raškaj, slučajnost ili sudbina? Tko zna.
Prve ljubičice
Nakon povratka u Ozalj potpuno se predala plein-airu, a nadolazeće razdoblje u njezinu slikarstvu moglo bi se nazvati Slavinom vlastitom renesansom jer djela koja su uslijedila predstavljaju vrhunska ostvarenja, prije svega ona u tehnici akvarela, no ima i nekoliko sjajnih pastela i ulja. Slikajući na pravom (konačno) akvarel papiru, Slava je “otkrila” bijelu boju i bjelinu - sve češće koristi i bjelinu samoga papira, što u kombinaciji s akvarelom stvara osebujne učinke.
Nekoliko je doista nevjerojatnih remek-djela nastalo u razdoblju od 1899. do odlaska u bolnicu Vrapče, a imat ćemo sreće vidjeti ih na ovoj izložbi: Proljeće na Ozlju, Stari mlin, Mladi kosac, Stablo u snijegu, Seljanka s crvenim rupcem, Kuća s crvenim prozorima, Kupa kod Ozlja, Zimski pejsaž, Vodenica, Vodopad u Zlataru ... i na kraju šećer - Autoportret iz Moderne galerije u Zagrebu. No, je li to jedini ili je to jedini do sada viđeni? Saznat ćete na izložbi.
Oko 1900. godine Slava Raškaj počela je slikati pastelom, a od te su se godine počeli kod nje primjećivati i prvi znaci depresivnosti. U prosincu 1901. bila je prvi put hospitalizirana, ali je nakon nekoliko tjedana poslana na kućnu njegu. Godine 1902. bolest je već toliko prisutna da je otac dovodi u Zavod za umobolne u Stenjevcu u kojemu je ostala 3 godine, 9 mjeseci i 11 dana. Iako je imala slikarski pribor, rijetko ga je koristila, a sve što bi počela, većinom nije dovršavala. Medaljoni koji su u vlasništvu Psihijatrijske bolnice Vrapče vjerojatno su jedina djela nastala tijekom liječenja u Vrapču. Umrla je u bolnici Vrapče od tuberkuloze pluća, jednog jutra početkom proljeća 1906., baš kada su se pojavile prve ljubičice.
Jasminka Poklečki Stošić, autorica izložbe
Tim će veće iznenađenje biti svim ljubiteljima Slave Raškaj kada se krajem svibnja u Galeriji Klovićevi dvori otvori slikaričina retrospektivna izložba priređena u povodu 130. obljetnice rođenja. Bit će to istinski praznik za dušu i oči jer će se na jednome katu Galerije moći vidjeti približno 170 Slavinih djela u svim tehnikama. Prvi će put nakon retrospektive iz 1957. godine, kojoj je autor bio
Matko Peić, a održana je u Zagrebu i Beogradu, na jednome mjestu biti ponovno okupljeni radovi Slave Raškaj - od onih nastalih na samim umjetničkim počecima do onih nastalih tijekom liječenja u bolnici. Djela Slave Raškaj bit će posuđena iz najprestižnijih muzeja i galerija u Hrvatskoj - Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Gradskih muzeja Varaždina, Zagreba, Karlovca, Križevaca i Samobora, Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskoga školskog muzeja, Grada Zagreba i Varaždina, Psihijatrijske bolnice Vrapče, Centra za odgoj i obrazovanje “Slava Raškaj”...
Sramota onog doba
Naročito je velik napor učinjen da se dođe do privatnih kolekcionara u čijemu se vlasništvu nalaze pravi umjetnički biseri Slave Raškaj, a uspjelo se doći do njih tridesetak. Tako će ovom prigodom pojedina djela iz privatnih zbirki biti premijerno pokazana javnosti i prvi put će se naći u galerijskom prostoru, a to čak nije uspjelo svojevremeno ni Matku Peiću. Nije pretjerano reći kako će to biti grandiozna retrospektiva slikarice koja se na likovnoj sceni svojega vremena pojavila nenadano, gotovo niotkuda.
Bila je iz provincijskoga gradića Ozlja, u to vrijeme nebitnoga u širem kontekstu, a iako dobro stojeća, njezina obitelj nije imala umjetničke tradicije. U Slavinoj lozi svi su bili pravnici - i djed i otac i brat. K tomu bila je gluhonijema, što je u ono doba bilo gotovo pa sramota, zbog čega se, nesretna, povlačila u osamu, a utjehu i prijatelje pronalazila u kistu. Iako je već od najranijeg djetinjstva pokazivala umjetnički talent, nikada nije pohađala neku umjetničku školu ili akademiju. U cijeloj karijeri nije imala neke naročite poduke iz slikanja. Njezin prvi “službeni” susret s crtaćim priborom i risaćim blokom dogodio se tijekom osmogodišnjeg školovanja u Beču (1885. - 1893.). Taubstummeninstitut (Škola za odgoj gluhonijeme djece) u IV. bečkom bezirku osam joj je godina bio dom. Tamo je sama pronašla novi suživot s učiteljima i gluhonijemim suučenicima, započinjući konačno, možda čak i prekasno, učiti razgovarati s ljudima. Među ostalim vještinama, u ovoj se školi velika pozornost poklanjala i crtanju.
Izgorena bilježnica
Bila je gluhonijema, na što se u ono doba podozrivo gledalo. Da nije bilo učitelja Ivana Otoića, pitanje je bi li došla u Zagreb i postala slikarica
|
Preokret
|
Mentor Bela
U to vrijeme u Zagrebu još nije bila ustanovljena Likovna akademija te su poduku u slikanju davali tada već afirmirani slikari. No, “gospar pitur” odbio je Otoića pod izgovorom da nema vremena. No, ono što je odbio Bukovac, prihvatio je Bela Csikos-Sessia, iako je isprva gunđao “Kaj će meni učenik i još k tome žensko!”, te se Slava preselila u Zagreb k Ivanu Otoiću, koji je u međuvremenu postao ravnatelj Zavoda za gluhonijeme u zagrebačkoj Ilici.
Csikos joj je prvi pomogao da stručno svlada osnove slikarstva te joj, u stilu likovne pedagogike toga vremena kao pravi “đak” bečke i münchenske Akademije, dao najprije da vježba ruku crtežom, pri čemu joj je model bio gipsani odljev, primjerice ruke, što joj je bilo naročito teško svladati, a i knjiga “Anatomski atlas” neprestano joj je morala biti otvorena jer je profesor inzistirao na poznavanju i proučavanju anatomije. Csikos je Slavu podučavao svim tehnikama, najprije crtežu, potom akvarelu, pastelu te svakako ulju u kojemu se i sam izražavao. U Csikosevim, pak, nastojanjima da Slava svlada potonju tehniku bila je prisutna, jasno, njegova vlastita metoda slikanja koju je primjenjivao u cijelom nizu svojih ranijih alegorijskih radova - osnovu slike činila je tamna boja koja je naglašavala pojedini oblik na slici i intenzivirala odnose među bojama, pri čemu se pojedini detalj, naslikan svjetlijim tonovima, izdvajao iz pozadine. Takav način slikanja kao i njegov atelijer na Prilazu u Zagrebu, zamračen teškim baršunastim zastorima, mogli su samo na kratko ukrotiti ovu slikaricu bjelina, prozirnosti i fluidnosti. Zbog toga je Slava Raškaj relativno kratko slikala tamne mrtve prirode, motiv gdje je najdosljednije mogla primijeniti Csikosevu slikarsku tehniku.
Svitanje pejzaža
Stekla ju je najviše svojim akvarelima
|
Slava
|
Međutim, atelijer nije bilo jednostavno pronaći jer su, uostalom, u to vrijeme u Zagrebu atelijere imali samo već afirmirani umjetnici. Ipak, Ivan Otoić je unutar Zavoda za gluhonijeme pronašao Slavi atelijer. Prostorija koja je nekada u Zavodu služila kao mrtvačnica obojana je bijelom bojom i pretvorena u slikaričin atelijer. Tu su nastale mnoge njezine mrtve prirode, primjerice tu je naslikala prve akvarele s cvijećem u vazi, a tu je nastao i prvi portret u pastelu, Portret gluhonijeme djevojčice, oko 1899. Model je bila mala gluhonijema djevojčica iz Selca, također učenica Zavoda za gluhonijeme, a koji će prigodom ove retrospektive, nakon dugo godina, ponovno biti dostupan javnosti.
Nekako u to vrijeme Csikos je Slavi pokazao jednu svoju torbu koja je bila do vrha puna crteža i akvarela izuzetno maloga formata, a prikazivali su stare gradove i njihove ruševine. Slavi su se najviše svidjela dva akvarelčića: jedan koji je prikazivao stari grad Trsat - zbog sličnosti s njezinim Starim gradom Ozljem - te drugi koji je prikazivao rijeku Dravu - zbog sličnosti s njezinom Kupom.
Očigledno je da su ti slikarevi crteži i akvareli otvorili oči Slavi Raškaj koja je do tada stvarala u tišini, najprije svoje sobe, a potom “atelijera mrtvačnice”, jer gotovo sve što je od tog trenutka naslikala zapravo je nastalo u prirodi, u plein-airu - ne samo u ozaljskom pejsažu, već i u zagrebačkim parkovima, Botaničkom vrtu, Maksimiru. Nakon dugo vremena, Slavini senzacionalni Lopoči, djela nastala baš u ovome razdoblju, ponovo će se naći zajedno jer su Klovićevi dvori uspjeli prikupiti sve Lopoče - iz javnih kolekcija i privatnih zbirki. Osim ove promjene akvareli koje je Csikos pokazao Slavi unijeli su još jednu promjenu u slikarstvo Slave Raškaj - svjetliju paletu. Tomu je najbolji primjer akvarel Stari mlin iz 1899. godine u vlasništvu Moderne galerije u Zagrebu, koje je još davno Matko Peić istaknuo kao djelo koje “predstavlja zoru Slavina slikarstva” jer s njime prestaje “noć crnih mrtvih priroda i započinje svitanje svijetlih pejsaža”. Od tog trenutka bilo je pitanje dana kada će, sada već slikarica, napustiti svojega učitelja. Bio je to i trenutak kada se Slava “rastala” sa svojim učiteljem Belom Csikosem Sessiom, vratila se u Ozalj. Postoje različita tumačenja kako je i zašto do toga došlo.
Vladimir Lunaček, onovremeni likovni kritičar, zapisao je 1906. godine: “Sastalo se njih dvoje tankoćutnih ljudi”. Šta je pod time točno podrazumijevao, nećemo nikada saznati, ali možemo pretpostavljati. Csikos je po zagrebačkim salonima i u likovnim krugovima Agrama s kraja 19. i početka 20. stoljeća slovio za velikog zavodnika. Je li moguće da se između njih dvoje dogodila “kemija”, da se pojavio sjaj u preljepim zelenim Slavinim očima i da je mračni slikar pokleknuo pred ovom nevinom ljepotom? Činjenica jest da u trenutku kada Csikos slika svoj neponovljivi simbolistički ciklus Innocentia (nazivan i Osamljeni otok) pokraj njega u atelijeru je Slava Raškaj, slučajnost ili sudbina? Tko zna.
Prve ljubičice
Nakon povratka u Ozalj potpuno se predala plein-airu, a nadolazeće razdoblje u njezinu slikarstvu moglo bi se nazvati Slavinom vlastitom renesansom jer djela koja su uslijedila predstavljaju vrhunska ostvarenja, prije svega ona u tehnici akvarela, no ima i nekoliko sjajnih pastela i ulja. Slikajući na pravom (konačno) akvarel papiru, Slava je “otkrila” bijelu boju i bjelinu - sve češće koristi i bjelinu samoga papira, što u kombinaciji s akvarelom stvara osebujne učinke.
Nekoliko je doista nevjerojatnih remek-djela nastalo u razdoblju od 1899. do odlaska u bolnicu Vrapče, a imat ćemo sreće vidjeti ih na ovoj izložbi: Proljeće na Ozlju, Stari mlin, Mladi kosac, Stablo u snijegu, Seljanka s crvenim rupcem, Kuća s crvenim prozorima, Kupa kod Ozlja, Zimski pejsaž, Vodenica, Vodopad u Zlataru ... i na kraju šećer - Autoportret iz Moderne galerije u Zagrebu. No, je li to jedini ili je to jedini do sada viđeni? Saznat ćete na izložbi.
Oko 1900. godine Slava Raškaj počela je slikati pastelom, a od te su se godine počeli kod nje primjećivati i prvi znaci depresivnosti. U prosincu 1901. bila je prvi put hospitalizirana, ali je nakon nekoliko tjedana poslana na kućnu njegu. Godine 1902. bolest je već toliko prisutna da je otac dovodi u Zavod za umobolne u Stenjevcu u kojemu je ostala 3 godine, 9 mjeseci i 11 dana. Iako je imala slikarski pribor, rijetko ga je koristila, a sve što bi počela, većinom nije dovršavala. Medaljoni koji su u vlasništvu Psihijatrijske bolnice Vrapče vjerojatno su jedina djela nastala tijekom liječenja u Vrapču. Umrla je u bolnici Vrapče od tuberkuloze pluća, jednog jutra početkom proljeća 1906., baš kada su se pojavile prve ljubičice.
Jasminka Poklečki Stošić, autorica izložbe
Komentari
0