Televizijske vijesti i novine ovog su tjedna objavile slike jezovitog ognja koji je poharao i dobrim dijelom spalio otočić Sveti Klement, jedan u arhipelagu Paklinskih otoka koji s južne strane obrubljuju grad Hvar.
I Sveti Klement i Paklinski otoci u cjelini danas su jedna od najslavnijih jadranskih turističkih destinacija. Odavno su prošla vremena kad je Njemica i hvarska nevjesta Dagmar Meneghello na otočju držala jedini restoran, osamljen i izoliran poput robinzonskog rezervata. Danas otoci pred Forom imaju ACI Marinu, desetke restorana, pansiona i barova na plaži u kojima se koktele pije s morem do pupka.
Jučerašnja posljednja granica, netaknuti atol, danas je pupak hedonističke industrije, a mi koji ga nismo upoznali onda, nikad nećemo znati kako je izgledao prije.
Ali zato danas još možemo stići vidjeti ona mjesta koja još nisu postala “kul”. Još uvijek možemo obići ona mjesta koja je turistička industrija samo ovlaš taknula i na koja nas put inače ne bi naveo. Nastavljamo stoga svoj put, mali vodič kroz otoke na kojima niste bili, a možda i nećete.
Kažu da je Biševo prije sto godina imalo krcatu osnovnu školu. Danas, to je otok na kojem je službeno ostalo pet stanovnika, a nalazi se točno pred Komižom, na zapadnoj strani Visa.
Do Biševa ne vozi Jadrolinija, nego drndavi brod lokalnog koncesionara, a Biševo je toliko iščezlo iz svijesti ljudi da čak i njegovu glavnu znamenitost - Modru špilju - ljudi obično povezuju s Visom. Turisti obično posjete Modru špilju i vrate se natrag na Vis, a to je greška, jer ga vrijedi propješačiti.
Izvana Biševo izgleda kao veliki, negostoljubivi i strmi komad stijene. Prvo iznenađenje je kad otkrijete da je zapadna, udaljenija strana otoka prošupljena uskim fjordovima koji završavaju pijeskom.
Drugo je iznenađenje kad shvatite da naselje nije uz obalu. Treće, kad shvatite da naselje zapravo i nije jedno. Maleno, visoko i strmo, Biševo kao da je nalik nekom gorštačkom dinarskom komšiluku raštrkanom po grupicama od nekoliko kuća koje tvore zaselke.
Većina kuća gore je visoko, kao na nekom prirodnom vidikovcu usred velikog ništa. Na Biševu sam bio godinu dana nakon što je gorjelo. Otok je bio sparušen i crn, a prva osoba koja nam se obratila bila je starica koja je govorila muklo jer je operirala glasnice.
Naišli smo na nju kad smo razmaknuli pocrnjele drače, a odmah pokraj stajala je napuštena crkva čija preslica strši u nebo.
To je ono što zovem “southern gothic”. O Biševu vrijedi znati i to da se njegovi žitelji zovu Biševjori, a lokalci će vam reći da ste Biševo shvatili kad ste jednom na njemu proveli noć.
Šolta je stoljećima bila splitski feud, Splitu se nalazi točno preko kanala, a opet zaboravljena, rijetko naseljena i uspavana. Pavao Pavličićjednom je napisao da je Šolta mali “pars pro toto” Hrvatske. Tako blizu visokoj civilizaciji, a iz nje isključena. Tako je mala, a opet svaki dio različit. Šolta je težački i maslinarski otok, pa su stara i prava šoltanska sela poput Grohota zapravo u polju, u kopnu, okrenuta leđima od opasnog i beskorisnog mora.
Mjesta su uz more mlađa, a barem su dva zanimljiva. Stomorska je “malo misto” iz Smojina imaginarija, kamena vala s trabakulima, zidanom rivom i neuglednim hotelom, s gostioničarkama, neoženjenim
pomorcima i starim partizanima. Maslenica je na krajnjem zapadnom rubu, u uvali otvorenoj na sjeverozapad, onako kako su smještene najbolje jadranske uvale.
Vala je obrubljena grozdom nenaseljenih otoka koje nepošteni skiperi nekad podvaljuju mušterijama umjesto Kornata. Okosnica mjesta je glamurozno preuređeni barokni dvorac, danas hotel. Funkciju vikendaške vale za elitu Maslenica je imala i u baroku, ali i u komunizmu, kad je važila za diskretni vikendaški raj prosvijećenog dijela vlasti.
Šolta je otok sasvim za sebe: ima svoju endemsku sovu, svoju sortu crnog vina. Od splitskih otoka, jedini je sasvim ruralan, bez pravog grada i urbaniteta.
Slično kao Zlarin, Silba je dobro čuvana vikendaška tajna, otok na kojem vikendice ima fina elita koja nije sklona glas o otoku širiti preširoko u plebs. Silba je morfološki sasvim netipičan jadranski otok.
Niska je, ima oblik broja osam, nema klasičnu valu, nego dvije plaže
koje obrubljuju mjesto s istoka i zapada, tamo gdje je otok najtanji. Ona istočna plitka je i pješčana.
Otočko mjesto ima čudan urbanizam - bez prave pjacete i centra, kao da je mjesto neki grozd ladanjskih kuća velikih dvorova, odmaknutih na osamu od susjednih. Naš suradnik vampirist Boris Perić vjerojatno zna da je Silba postojbina jednog od “autentičnih” hrvatskih vampira, a ako me sjećanje služi zvao se Pankogulo.
Silba je ujedno otok koji ima jedan od najljepših spomenika ljubavi: Toretu, ili Marinića toranj. To je kamena promatračnica s vanjskim spiralnim skalama, a kažu da ju je sazidao jedan pomorac za svoju ljubav koja ga na koncu nije čekala da se vrati s vijađa, nego se udala za drugog. Priča zvuči kao prava kič-legenda za turističke brošure, ali toranj je stvarno tamo, stoji posred mjesta kao nečiji začudni kapric, nesvrhovito stvorenje koje se svemu uokolo čudi, kao i mi njemu.
Iako je razmjerno velik otok, na Lastovo ljudi rijetko idu jer je daleko. Lastovo je jadranska Ultima Thula, posljednja krpa kopna prije modrog ništa. Čudan je osjećaj putovati prema Lastovu vaporom koji se isprazni prvo u Hvaru, pa u Veloj Luci, da bi čak i usred sezone do Lastova nastavila tek šačica pustolova.
Prvo na meti gusara, Lastovo je dugo imalo propis da se kuće ne smiju vidjeti s mora. Zato kad ulazite na Lastovo brodom imate osjećaj da ulazite u neki krajnji, tajnoviti Macondo. Brod dugo ulazi u duboki zaljev, a s desna i lijeva nema ničeg do mračne crnogorične šume. Glavno otočno mjesto daleko je od trajektnog porta, u kotlini uz rub otočnog polja, kao da je netko grad smjestio u kutnoj rupi bilijarskog stola. Mjesto kaskadno pada uz rub brijega kao tribine grčkog teatra, a gornji rub mjesta najviši je, najbliži moru, ali s mora nevidljiv. Lastovo je gradić ocvale grandece u kojem stoka brsti po baroknim palačama, a niz balature se povijaju pretile, podivljale kapare. Kako sam gradić nije uz more, turisti obično ljetuju na Velom Lagu, u velikom zatvorenom zaljevu - gotovo jezeru - koje i samo ima otok u središtu.
Lastovo pamti najčudnovatije povijesne slojeve. U Ublima, vidjet ćete planski radnički grad što ga je tridesetih sagradio Mussolini oko fabrike sardina. Na otoku u Velom Lagu još stoji zahrđala signalizacija koja je služila slijetanju talijanskih hidroplana. Na južnoj strani, svjetionik Struga spomenik je austrijske pomorske infrastrukture, a od njega do Otranta nema ničeg.
Prvić
Prvić je od svih otoka najbliži Šibeniku, a prenapučenim, gustim Vodicama tako je blizu da se može doplivati. Upravo je zato frapantno da za Prvić ne zna gotovo nitko. Slično kao i Šipan, Prvić se proteže u smjeru istok - zapad i ima naselja na dva vrška. Moj je favorit zapadno misto, Šepurine.
Riječ je o malom portu s lukobranom i grozdom vapnenačkih katnica koji izgleda kao tematski park Dalmacije koji bi načinio neki prekomorski developer - osim što je stvaran.
Prvić Luka je drukčija - raštrkanija, u dubokom zaljevu, manje ljupka ali prozračnija. Prvić je svijetu dao dva važna frajera: Armanda Vlahova koji je izumio Vlahov i Fausta Vrančića koji je izumio padobran. Na Vlahova na otoku ne podsjeća ništa, a Faustu Vrančiću gradi se tematski park.
Na otoku je i barokni palac Vrančićevih, a kad sam tamo zadnji put bio, posljednji je potomak živio polugol u dvoru i sabirao plastične boce. Taj dekadentni “tač”, međutim, ne treba zavarati. Prvić je žuljeviti, težački, maslinarski otok bez suvišne grandece. I partizanski otok: desetine su mještana izginule u onom ratu, a spomenik koji ih komemorira besprijekorno je očuvan.
Jurica Pavičić
I Sveti Klement i Paklinski otoci u cjelini danas su jedna od najslavnijih jadranskih turističkih destinacija. Odavno su prošla vremena kad je Njemica i hvarska nevjesta Dagmar Meneghello na otočju držala jedini restoran, osamljen i izoliran poput robinzonskog rezervata. Danas otoci pred Forom imaju ACI Marinu, desetke restorana, pansiona i barova na plaži u kojima se koktele pije s morem do pupka.
Jučerašnja posljednja granica, netaknuti atol, danas je pupak hedonističke industrije, a mi koji ga nismo upoznali onda, nikad nećemo znati kako je izgledao prije.
Ali zato danas još možemo stići vidjeti ona mjesta koja još nisu postala “kul”. Još uvijek možemo obići ona mjesta koja je turistička industrija samo ovlaš taknula i na koja nas put inače ne bi naveo. Nastavljamo stoga svoj put, mali vodič kroz otoke na kojima niste bili, a možda i nećete.
Kažu da je Biševo prije sto godina imalo krcatu osnovnu školu. Danas, to je otok na kojem je službeno ostalo pet stanovnika, a nalazi se točno pred Komižom, na zapadnoj strani Visa.
Do Biševa ne vozi Jadrolinija, nego drndavi brod lokalnog koncesionara, a Biševo je toliko iščezlo iz svijesti ljudi da čak i njegovu glavnu znamenitost - Modru špilju - ljudi obično povezuju s Visom. Turisti obično posjete Modru špilju i vrate se natrag na Vis, a to je greška, jer ga vrijedi propješačiti.
Izvana Biševo izgleda kao veliki, negostoljubivi i strmi komad stijene. Prvo iznenađenje je kad otkrijete da je zapadna, udaljenija strana otoka prošupljena uskim fjordovima koji završavaju pijeskom.
Drugo je iznenađenje kad shvatite da naselje nije uz obalu. Treće, kad shvatite da naselje zapravo i nije jedno. Maleno, visoko i strmo, Biševo kao da je nalik nekom gorštačkom dinarskom komšiluku raštrkanom po grupicama od nekoliko kuća koje tvore zaselke.
Većina kuća gore je visoko, kao na nekom prirodnom vidikovcu usred velikog ništa. Na Biševu sam bio godinu dana nakon što je gorjelo. Otok je bio sparušen i crn, a prva osoba koja nam se obratila bila je starica koja je govorila muklo jer je operirala glasnice.
Naišli smo na nju kad smo razmaknuli pocrnjele drače, a odmah pokraj stajala je napuštena crkva čija preslica strši u nebo.
To je ono što zovem “southern gothic”. O Biševu vrijedi znati i to da se njegovi žitelji zovu Biševjori, a lokalci će vam reći da ste Biševo shvatili kad ste jednom na njemu proveli noć.
Šolta je stoljećima bila splitski feud, Splitu se nalazi točno preko kanala, a opet zaboravljena, rijetko naseljena i uspavana. Pavao Pavličićjednom je napisao da je Šolta mali “pars pro toto” Hrvatske. Tako blizu visokoj civilizaciji, a iz nje isključena. Tako je mala, a opet svaki dio različit. Šolta je težački i maslinarski otok, pa su stara i prava šoltanska sela poput Grohota zapravo u polju, u kopnu, okrenuta leđima od opasnog i beskorisnog mora.
Mjesta su uz more mlađa, a barem su dva zanimljiva. Stomorska je “malo misto” iz Smojina imaginarija, kamena vala s trabakulima, zidanom rivom i neuglednim hotelom, s gostioničarkama, neoženjenim
pomorcima i starim partizanima. Maslenica je na krajnjem zapadnom rubu, u uvali otvorenoj na sjeverozapad, onako kako su smještene najbolje jadranske uvale.
Vala je obrubljena grozdom nenaseljenih otoka koje nepošteni skiperi nekad podvaljuju mušterijama umjesto Kornata. Okosnica mjesta je glamurozno preuređeni barokni dvorac, danas hotel. Funkciju vikendaške vale za elitu Maslenica je imala i u baroku, ali i u komunizmu, kad je važila za diskretni vikendaški raj prosvijećenog dijela vlasti.
Šolta je otok sasvim za sebe: ima svoju endemsku sovu, svoju sortu crnog vina. Od splitskih otoka, jedini je sasvim ruralan, bez pravog grada i urbaniteta.
Slično kao Zlarin, Silba je dobro čuvana vikendaška tajna, otok na kojem vikendice ima fina elita koja nije sklona glas o otoku širiti preširoko u plebs. Silba je morfološki sasvim netipičan jadranski otok.
Niska je, ima oblik broja osam, nema klasičnu valu, nego dvije plaže
koje obrubljuju mjesto s istoka i zapada, tamo gdje je otok najtanji. Ona istočna plitka je i pješčana.
Otočko mjesto ima čudan urbanizam - bez prave pjacete i centra, kao da je mjesto neki grozd ladanjskih kuća velikih dvorova, odmaknutih na osamu od susjednih. Naš suradnik vampirist Boris Perić vjerojatno zna da je Silba postojbina jednog od “autentičnih” hrvatskih vampira, a ako me sjećanje služi zvao se Pankogulo.
Silba je ujedno otok koji ima jedan od najljepših spomenika ljubavi: Toretu, ili Marinića toranj. To je kamena promatračnica s vanjskim spiralnim skalama, a kažu da ju je sazidao jedan pomorac za svoju ljubav koja ga na koncu nije čekala da se vrati s vijađa, nego se udala za drugog. Priča zvuči kao prava kič-legenda za turističke brošure, ali toranj je stvarno tamo, stoji posred mjesta kao nečiji začudni kapric, nesvrhovito stvorenje koje se svemu uokolo čudi, kao i mi njemu.
Iako je razmjerno velik otok, na Lastovo ljudi rijetko idu jer je daleko. Lastovo je jadranska Ultima Thula, posljednja krpa kopna prije modrog ništa. Čudan je osjećaj putovati prema Lastovu vaporom koji se isprazni prvo u Hvaru, pa u Veloj Luci, da bi čak i usred sezone do Lastova nastavila tek šačica pustolova.
Prvo na meti gusara, Lastovo je dugo imalo propis da se kuće ne smiju vidjeti s mora. Zato kad ulazite na Lastovo brodom imate osjećaj da ulazite u neki krajnji, tajnoviti Macondo. Brod dugo ulazi u duboki zaljev, a s desna i lijeva nema ničeg do mračne crnogorične šume. Glavno otočno mjesto daleko je od trajektnog porta, u kotlini uz rub otočnog polja, kao da je netko grad smjestio u kutnoj rupi bilijarskog stola. Mjesto kaskadno pada uz rub brijega kao tribine grčkog teatra, a gornji rub mjesta najviši je, najbliži moru, ali s mora nevidljiv. Lastovo je gradić ocvale grandece u kojem stoka brsti po baroknim palačama, a niz balature se povijaju pretile, podivljale kapare. Kako sam gradić nije uz more, turisti obično ljetuju na Velom Lagu, u velikom zatvorenom zaljevu - gotovo jezeru - koje i samo ima otok u središtu.
Lastovo pamti najčudnovatije povijesne slojeve. U Ublima, vidjet ćete planski radnički grad što ga je tridesetih sagradio Mussolini oko fabrike sardina. Na otoku u Velom Lagu još stoji zahrđala signalizacija koja je služila slijetanju talijanskih hidroplana. Na južnoj strani, svjetionik Struga spomenik je austrijske pomorske infrastrukture, a od njega do Otranta nema ničeg.
Prvić
Prvić je od svih otoka najbliži Šibeniku, a prenapučenim, gustim Vodicama tako je blizu da se može doplivati. Upravo je zato frapantno da za Prvić ne zna gotovo nitko. Slično kao i Šipan, Prvić se proteže u smjeru istok - zapad i ima naselja na dva vrška. Moj je favorit zapadno misto, Šepurine.
Riječ je o malom portu s lukobranom i grozdom vapnenačkih katnica koji izgleda kao tematski park Dalmacije koji bi načinio neki prekomorski developer - osim što je stvaran.
Prvić Luka je drukčija - raštrkanija, u dubokom zaljevu, manje ljupka ali prozračnija. Prvić je svijetu dao dva važna frajera: Armanda Vlahova koji je izumio Vlahov i Fausta Vrančića koji je izumio padobran. Na Vlahova na otoku ne podsjeća ništa, a Faustu Vrančiću gradi se tematski park.
Na otoku je i barokni palac Vrančićevih, a kad sam tamo zadnji put bio, posljednji je potomak živio polugol u dvoru i sabirao plastične boce. Taj dekadentni “tač”, međutim, ne treba zavarati. Prvić je žuljeviti, težački, maslinarski otok bez suvišne grandece. I partizanski otok: desetine su mještana izginule u onom ratu, a spomenik koji ih komemorira besprijekorno je očuvan.
|
Biševo
|
|
Šolta
|
|
Silba
|
|
Lastovo
|
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....