Sretan sam što sam tužan", ponavljao mi je, zagledan u daljinu, legendarni rock pjevač i jedan od najvećih autora rock pjesme ne samo u posljednjih četvrt stoljeća nego, po mojem osobnom sudu i uopće, u povijesti rocka, Nick Cave, nakon sjajnog koncerta u garderobi ljubljanske dvorane Tivoli sada već daleke 2001. godine. "Moje me pjesme štite, tješe i održavaju živim.
One su pratitelji duše koji je vode u izgnanstvo, koji čuvaju neodoljivu želju za onime što nije od ovoga svijeta. Kroz pisanje ljubavnih pjesama sjedi se i večera s gubitkom i čežnjom, ludilom i melankolijom, ekstazom i magijom, radošću i ljubavi s jednakim mjerama štovanja i zahvalnosti.
To duhovno putovanje ima mnogo lica: umjetnosti, rada i religije, ali i novca droge i seksa, no to traganje rijetko kada služi Bogu tako izravno, a nagrade su rijetko kada tako velike", objašnjavao je malo usporenim glasom i pomalo staklenog pogleda, podsjetivši me na to da je te stavove iznio na svojem predavanju u Athelierhaus der Akademie der Bildenden Künste u Beču samo nekoliko godina prije, točnije 1998.
Te Caveove riječi najbolje opisuju ne samo sukus poetike ovog velikog pjesnika, nego i njegovo predavanje umjetnosti i traganju za smislom postojanja. Nick Cave je zacijelo jedan od nekolicine najtalentiranijih, najobrazovanijih i najinteligentnijih autora koji su djelovali u mediju rocka i pop-kulture.
Cavea sam gledao najmanje 15-ak puta u posljednja dva desetljeća, u Beču, Milanu, Ljubljani i onaj jedini put u Zagrebu u dvorani V. Lisinskog, te sam spletom okolnosti i novinarskog posla imao sreću nakon koncerata biti redoviti posjetitelj njegova backstagea.
U svim tim susretima nagledao sam se našeg junaka u najrazličitijim situacijama, a jedan od najčešćih kadrova bio je rasprava o nekom starom blueseru ili o nekoj "mrak" knjizi ili filmu, a zatim neki raštimani klavir u kutu za koji on, nakon nekoliko čaša vina sjeda s cigaretom u ustima i svira neki blues standard, dok pokraj njega sjede i zadivljeno ga gledaju mlade studentice povijesti umjetnosti, naravno.
Dubinom autorskih uradaka i posvećenosti svojoj pjesmi Cave je, djelujući gotovo tri desetljeća, stvorio opus koji se "opasno" približio najvećim autorima rocka i ne slučajno njegovim najvećim uzorima: Bobu Dylanu, Leonardu Cohenu, a ja bih prema svojem ukusu u to društvo svakako pridodao i Lou Reeda, Brucea Springsteena i Toma Waitsa koji uz, zasigurno Davida Bowieja, Iggyja Popa i dakako Cavea, čine najjače bijele rock autore.
Spretno kombinirajući utecaje tradicionalnog obrasca blues crnačke pjesme - što se u naših kritičara često, rekao bih, po običaju zanemaruje - s originalim pristupom izvedbe i odabirom tema bliskom alter i art rocku te osebujnom lirikom prepunom čudnih likova i vječnih pjesničkih tema ljubavi, erosa i thantosa, Cave je uspio stvoriti fascinantan opus koji čini 20-ak albuma s Birthday Party, Bad Seeds, nekoliko knjiga pjesama i odličan roman te uloge i glazbu u filmovima.
Koja je temeljna tajna Caveove magičnosti? Što je taj bitak njegove poetike? Prema mojem osobnom sudu, uza sve poznato i navedeno, jedan od temelja jest Caveova fascinacija i opsjednutost Biblijom kao ključnim tekstom cijele zapadne književnosti, posebno Starim zavjetom. Pjesma nad pjesmama snažno je utjecala na Nicka. Njezina otvorena erotska narav, metaforičko putovanje poduzeto oko tijela ljubavnika, njezina vrtoglava metafora ispaljuje nas ravno u svijet čiste imaginacije.
1. Tupelo
2. From Here to Et ernity
3. Your Funeral My Trial
4. Sad Waters
5. The Mercy Seat
6. The Ship Song
7. The Weeping Song
8. Do You Love Me ?
9. Into My Arms/Red Right Hand
10. Henry Lee/Where The Wild Roses Grow
Prema vlastitom priznanju, uz Pjesmu nad pjesmama istinski ga je privukao niz Psalama. U njima, koje se izravno bave odnosom čojveka i Boga, Cave je našao spregu bučnog očaja, čežnje, egzaltacije, erotskog nasilja i brutalnosti čemu se uvijek nadao.
Njemu je upravo pisanje omogućilo izravan pristup imaginaciji i konačno Bogu. Shvatio je da je korištenjem jezika ispisao Božje postojanje. "Jezik je postao ogrtač koji je bacio na nevidljivog čovjeka koji mu je dao oblik, a ostvarivanje Boga kroz medij ljubavne pjesme ostalo je prvenstvena motivacija mene kao umjetnika. Ljubavna pjesma možda je najistinskiji i najizrazitiji čovjekov dar za prepoznavanje Boga i dar koji je potreban samom Bogu.
Bog nam je dao taj dar kako bismo govorili i pjevali Njemu živome jer Bog živi u komuniciranju", zaključuje Cave. Svatko od nas ima potrebu da stvara, žalost je stvaralački čin, a ljubavna pjesma je tužna pjesma, ona je zvuk žalosti.
Svi smo u sebi iskusili ono što Portugalci nazivaju saudade, što se prevodi kao neobjašnjivi osjećaj čežnje, neimenovana i zagonentna žudnja duše. To je onaj osjećaj koji živi u kraljevstvu imaginacije i inspiracije i koji je plodno tlo za tužnu pjesmu, jer "ljubavna pjesma je Božja svjetlost u dubokim ponorima naših rana". U svojem briljantnom eseju naslovljenom "Teorija i funkcija duendea" Federico Garcia Lorca pokušao je osvijetliti jezivu i neobjašnjivu tugu što živi u srži pojedinih umjetničkih djela. Sav taj mračan zvuk ima duende, tu tajanstvenu snagu koja pada na svakoga, ali je nijedan filozof ne može objasniti. U suvremenom rocku, navodi Cave u svojem predavanju "Kako napisati ljubavnu pjesmu", čini se da nalazimo manje glazbe koja ima svoju dušu, nemirnu i ustreptalu, tu žalost o kojoj govori Lorca.
Uzbuđenje - često, gnjev - ponekad, ali istinska žalost - rijetko. Gonila je Van Morrisona, Tom Waits i Neil Young mogu je prizivati, opsjedala je Polly Harvey, Dirty 3, bendovi Spiritualised i Tindersticks je očajnički žele, ali bit će da je duende odveć krhak da bi preživio brutalnosti tehnologije i stalno rastuću akceleraciju glazbene industrije.
Možda jednostavno tuga ne donosi novac, duende ne donosi dolare. Ona treba prostor da bi disala. Melankolija mrzi žurbu i lebdi u tišini, njom se mora rukovati vrlo oprezno. Sve ljubavne pjesme moraju sadržavati duende jer ljubavna pjesma nikada nije istinski sretna, ona mora obrgliti sav potencijal patnje, zaključuje Cave.
Na svojem novom, nedavno objavljenom, 14. po redu studijskom albumu "Dig !!! Lazarus Dig!!!" s neponovljivim pratećim bendom Bad Seeds, predvođenim njegovim alter egom, starim prijateljem i najbližim suradnikom Mickom Harveyem, Cave briljantno pokazuje da je moguće dostojanstveno stariti, ne izdajući svoje, ma koliko to u današnjem vremenu patetično zvučalo, temeljne ideale na Putu, u toj svojevrsnoj Misiji. Ja i brojni Caveovi fanovi smo, oprostite, sretni što je on tužan.
Jer, jednostavno, samo tada piše dobre pjesme i tvrdi da je onda sretan. Njegov duende je, hvala Bogu, i dalje prisutan, sve žešći, dublji kao nikad prije. I tako će, uvjeren sam, biti do kraja. Do posljednjeg njegova daha.
Branko Kostelnik
One su pratitelji duše koji je vode u izgnanstvo, koji čuvaju neodoljivu želju za onime što nije od ovoga svijeta. Kroz pisanje ljubavnih pjesama sjedi se i večera s gubitkom i čežnjom, ludilom i melankolijom, ekstazom i magijom, radošću i ljubavi s jednakim mjerama štovanja i zahvalnosti.
To duhovno putovanje ima mnogo lica: umjetnosti, rada i religije, ali i novca droge i seksa, no to traganje rijetko kada služi Bogu tako izravno, a nagrade su rijetko kada tako velike", objašnjavao je malo usporenim glasom i pomalo staklenog pogleda, podsjetivši me na to da je te stavove iznio na svojem predavanju u Athelierhaus der Akademie der Bildenden Künste u Beču samo nekoliko godina prije, točnije 1998.
| Sav taj mračni zvuk ima duende, tu tajanstvenu snagu koja pada na svakoga, ali je nijedan filozof ne može objasniti
|
Cavea sam gledao najmanje 15-ak puta u posljednja dva desetljeća, u Beču, Milanu, Ljubljani i onaj jedini put u Zagrebu u dvorani V. Lisinskog, te sam spletom okolnosti i novinarskog posla imao sreću nakon koncerata biti redoviti posjetitelj njegova backstagea.
U svim tim susretima nagledao sam se našeg junaka u najrazličitijim situacijama, a jedan od najčešćih kadrova bio je rasprava o nekom starom blueseru ili o nekoj "mrak" knjizi ili filmu, a zatim neki raštimani klavir u kutu za koji on, nakon nekoliko čaša vina sjeda s cigaretom u ustima i svira neki blues standard, dok pokraj njega sjede i zadivljeno ga gledaju mlade studentice povijesti umjetnosti, naravno.
Dubinom autorskih uradaka i posvećenosti svojoj pjesmi Cave je, djelujući gotovo tri desetljeća, stvorio opus koji se "opasno" približio najvećim autorima rocka i ne slučajno njegovim najvećim uzorima: Bobu Dylanu, Leonardu Cohenu, a ja bih prema svojem ukusu u to društvo svakako pridodao i Lou Reeda, Brucea Springsteena i Toma Waitsa koji uz, zasigurno Davida Bowieja, Iggyja Popa i dakako Cavea, čine najjače bijele rock autore.
Spretno kombinirajući utecaje tradicionalnog obrasca blues crnačke pjesme - što se u naših kritičara često, rekao bih, po običaju zanemaruje - s originalim pristupom izvedbe i odabirom tema bliskom alter i art rocku te osebujnom lirikom prepunom čudnih likova i vječnih pjesničkih tema ljubavi, erosa i thantosa, Cave je uspio stvoriti fascinantan opus koji čini 20-ak albuma s Birthday Party, Bad Seeds, nekoliko knjiga pjesama i odličan roman te uloge i glazbu u filmovima.
Koja je temeljna tajna Caveove magičnosti? Što je taj bitak njegove poetike? Prema mojem osobnom sudu, uza sve poznato i navedeno, jedan od temelja jest Caveova fascinacija i opsjednutost Biblijom kao ključnim tekstom cijele zapadne književnosti, posebno Starim zavjetom. Pjesma nad pjesmama snažno je utjecala na Nicka. Njezina otvorena erotska narav, metaforičko putovanje poduzeto oko tijela ljubavnika, njezina vrtoglava metafora ispaljuje nas ravno u svijet čiste imaginacije.
1. Tupelo
2. From Here to Et ernity
3. Your Funeral My Trial
4. Sad Waters
5. The Mercy Seat
6. The Ship Song
7. The Weeping Song
8. Do You Love Me ?
9. Into My Arms/Red Right Hand
10. Henry Lee/Where The Wild Roses Grow
|
Naj pjesme -mogući izbor
|
Njemu je upravo pisanje omogućilo izravan pristup imaginaciji i konačno Bogu. Shvatio je da je korištenjem jezika ispisao Božje postojanje. "Jezik je postao ogrtač koji je bacio na nevidljivog čovjeka koji mu je dao oblik, a ostvarivanje Boga kroz medij ljubavne pjesme ostalo je prvenstvena motivacija mene kao umjetnika. Ljubavna pjesma možda je najistinskiji i najizrazitiji čovjekov dar za prepoznavanje Boga i dar koji je potreban samom Bogu.
Bog nam je dao taj dar kako bismo govorili i pjevali Njemu živome jer Bog živi u komuniciranju", zaključuje Cave. Svatko od nas ima potrebu da stvara, žalost je stvaralački čin, a ljubavna pjesma je tužna pjesma, ona je zvuk žalosti.
Svi smo u sebi iskusili ono što Portugalci nazivaju saudade, što se prevodi kao neobjašnjivi osjećaj čežnje, neimenovana i zagonentna žudnja duše. To je onaj osjećaj koji živi u kraljevstvu imaginacije i inspiracije i koji je plodno tlo za tužnu pjesmu, jer "ljubavna pjesma je Božja svjetlost u dubokim ponorima naših rana". U svojem briljantnom eseju naslovljenom "Teorija i funkcija duendea" Federico Garcia Lorca pokušao je osvijetliti jezivu i neobjašnjivu tugu što živi u srži pojedinih umjetničkih djela. Sav taj mračan zvuk ima duende, tu tajanstvenu snagu koja pada na svakoga, ali je nijedan filozof ne može objasniti. U suvremenom rocku, navodi Cave u svojem predavanju "Kako napisati ljubavnu pjesmu", čini se da nalazimo manje glazbe koja ima svoju dušu, nemirnu i ustreptalu, tu žalost o kojoj govori Lorca.
Uzbuđenje - često, gnjev - ponekad, ali istinska žalost - rijetko. Gonila je Van Morrisona, Tom Waits i Neil Young mogu je prizivati, opsjedala je Polly Harvey, Dirty 3, bendovi Spiritualised i Tindersticks je očajnički žele, ali bit će da je duende odveć krhak da bi preživio brutalnosti tehnologije i stalno rastuću akceleraciju glazbene industrije.
Možda jednostavno tuga ne donosi novac, duende ne donosi dolare. Ona treba prostor da bi disala. Melankolija mrzi žurbu i lebdi u tišini, njom se mora rukovati vrlo oprezno. Sve ljubavne pjesme moraju sadržavati duende jer ljubavna pjesma nikada nije istinski sretna, ona mora obrgliti sav potencijal patnje, zaključuje Cave.
Na svojem novom, nedavno objavljenom, 14. po redu studijskom albumu "Dig !!! Lazarus Dig!!!" s neponovljivim pratećim bendom Bad Seeds, predvođenim njegovim alter egom, starim prijateljem i najbližim suradnikom Mickom Harveyem, Cave briljantno pokazuje da je moguće dostojanstveno stariti, ne izdajući svoje, ma koliko to u današnjem vremenu patetično zvučalo, temeljne ideale na Putu, u toj svojevrsnoj Misiji. Ja i brojni Caveovi fanovi smo, oprostite, sretni što je on tužan.
Jer, jednostavno, samo tada piše dobre pjesme i tvrdi da je onda sretan. Njegov duende je, hvala Bogu, i dalje prisutan, sve žešći, dublji kao nikad prije. I tako će, uvjeren sam, biti do kraja. Do posljednjeg njegova daha.
Branko Kostelnik
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....